U sklopu snažnog srpsko-četničkog protunapada na područje koje je Hrvatska vojska oslobodila tijekom operacije Maslenica, na udaru se našao i Novigrad.

Dana 11. veljače 1993. u obranu grada helikopterskim desantom uvedena je Taktička skupina 2. gardijske brigade HV „Gromovi“, sastavljena ponajprije od pripadnika 1. bojne – legendarnih Crnih mambi, iskusnih i već prekaljenih ratnika. Njihov dolazak bio je presudan: Novigrad je obranjen, uz veliku žrtvu i uz potporu drugih hrvatskih postrojbi.

Nakon oslobođenja Maslenice i velikog dijela zadarskog zaleđa, uslijedio je snažan protunapad pobunjenih srpskih snaga, koje su svakim danom jačale dolaskom novih postrojbi s prostora tzv. Krajine i iz drugih dijelova bivše Jugoslavije. Prema srpskim izvorima, na zadarsko je područje pristiglo više od 4000 boraca, među njima i pripadnici Arkanovih „Tigrova“ te „Vukova s Vučjaka“. Posebno su bili izloženi Kašić i Novigrad.

Bitka za Novigrad imala je izniman strateški i simbolički značaj. Srpska je strana nastojala izbiti na more i ponovno ovladati „srpskim biserom Jadrana“, dok je za hrvatsku stranu obrana grada značila očuvanje teško stečenih položaja i sigurnost šireg zadarskog područja.

Grad su prethodno u teškim borbama oslobodili pripadnici 4. gardijske brigade, no ubrzo su se suočili sa žestokim protuudarom. U obrani su sudjelovale i lokalne postrojbe, specijalne postrojbe „Zrinski“ i „Frankopan“, mornaričko pješaštvo te pripadnici MDP-a „Vange“ iz Pule, koji su se istaknuli iznimnom hrabrošću.

Kad se Novigrad našao pred padom, po zapovijedi brigadira Ante Gotovine 11. veljače 1993. u borbu je uvedena Taktička skupina 2. gardijske brigade. Odmah po dolasku, u situaciji u kojoj ni stanje na terenu nije bilo do kraja razjašnjeno, zapovjednik pukovnik Boris Jacović uputio je dio snaga u protunapad kako bi stabilizirao crtu obrane.

Sukobi su bili iznimno teški. Poginuli su zapovjednik 1. satnije Dragutin Naglaš i zapovjednik voda Vlado Brebrić, a više gardista je ranjeno. Borbe su se vodile oko gradskog groblja, Baždarića, Narandžića i Grgurića. Snage 1. pješačke bojne, brojčano i tehnički slabije, uspjele su uz velike napore zaustaviti nadmoćnijeg neprijatelja i spriječiti proboj prema gradu.

Neprijatelj je 14., 16. i 17. veljače izveo snažne topničko-pješačke napade, uz uporabu tenkova i borbenih vozila pješaštva. Najteži udar pretrpjeli su položaji u Baždarićima, no branitelji su izdržali. Posebnu požrtvovnost pokazao je brigadni liječnik dr. Tonči Soža, koji je pod vatrom spašavao i izvlačio ranjene.

U dvotjednim borbama za Novigrad poginulo je više od 70 hrvatskih branitelja. Unutar Taktičke skupine 2. gardijske brigade poginulo je pet pripadnika, a 66 ih je ranjeno. Posljednji veliki neprijateljski napad 17. veljače završio je teškim porazom napadača. Nakon toga uslijedilo je uglavnom topničko djelovanje, bez snage za novi odlučujući udar.

Nakon dva iznimno teška tjedna, 25. veljače 1993., Taktičku skupinu 2. gardijske brigade zamijenili su pripadnici 4. gardijske brigade, a Gromovi su se vratili u svoje baze na zasluženi odmor.

Obranom Novigrada stabilizirana je crta bojišta na zadarskom području. Do operacije Oluja nije se bitno pomicala, a maslenički pontonski most i Zračna luka Zemunik postali su ključne točke u prometnom i strateškom povezivanju sjevera i juga Hrvatske.