Od lipnja 1991. godine, hrvatska regija Banovina bila je izložena brutalnim napadima srpske paravojske i "JNA". Do početka jeseni, agresor je počinio velika razaranja i masovne zločine nad Hrvatima u  Strugi Banskoj, Zamlači, Kozibrodu, Unčanima, Kuljanima i Skeli, pogotovu tijekom operacije "Žaoka" koju su domaći teroristi planirali i proveli u srpnju (uz pomoć "JNA", njihovim oruđima i oružjem) u čemu su glavnu ulogu imali ratni zločinci Dragan Vasiljković i Milan Martić. Njihov je cilj bio je ovladati selima s hrvatskom većinom uz rijeku Unu (Zamlača, Struga Banska, Unčani, Kuljani, Golubovac, Divuša, Skela i Kozibrod) i tako stvoriti preduvjete za nastavak etničkog čišćenja i osvajanje šireg prostora kao dijela buduće "Velike Srbije".

Baćin - malo, idilično, pitoreskno selo na obali Une, poprište je jednoga od najmasovnijih i najsurovijih zločina srpskog agresora tijekom Domovinskog rata

(Adresa slike)  

 Hrvatska Kostajnica okupirana je 13. rujna (kad je po drugi put pala u ruke agresora), što je dovelo do masovnog bijega hrvatskog stanovništva (pa tako i onoga iz Hrvatske Dubice i obližnjih sela - Baćina, Gornjih i Donjih Cerovljana) koje je primorano spašavati gole živote pred zločincima. Tako je na ovom području ostalo samo stotinjak mahom starijih civila od kojih je većina naivno vjerovala kako im se ništa loše neće dogoditi - utoliko prije što su bili nenaoružani i nisu predstavljali nikakvu opasnost za bilo koga niti su namjeravali pružati otpor. Iako su domaći teroristi ("krajišnici") već od sredine rujna povremeno upadali u njihove domove te ih terorizirali i pljačkali odnoseći stoku, poljoprivredne strojeve, kućanske aparate, hranu i sve drugo što se moglo uzeti, Hrvati koji nisu željeli napustiti svoje domove nadali su se kako će i ta pošast proći, a oni nastaviti mirno živjeti kao i do tada. Događaji koji su uslijedili pokazali su, nažalost, u kojoj mjeri su ta očekivanja bila naivna i nerealna.

 Teroristi koji su rukovodili srpskim "Štabom Teritorijalne obrane" na ovom području, sredinom listopada sastavili su poimeničan popis preostalih civila Hrvatske Dubice i Cerovljana, nakon čega im je tijekom 19. i 20. listopada rečeno kako moraju doći u vatrogasne domove u Hrvatskoj Dubici i Cerovljanima "na sastanak". Oni koji nisu htjeli poći natjerani su na to silom. Obećano im je kako će biti razmijenjeni kao "ratni zarobljenici". Tog 20. listopada 1991. godine, u Hrvatskoj Dubici i Cerovljanima pod stražom naoružanih pripadnika srpske paravojske našlo se najmanje 70 osoba. Malobrojni preživjeli očevidci kasnije su svjedočili kako je tijekom noći 20/21. listopada, zahvaljujući intervencijama rodbine ili koristeći poznanstva s nekima od naoružanih čuvara, pušteno na slobodu desetak osoba, dok ih je u zarobljeništvu ostalo najmanje 56 – svi su bili civili, uglavnom starci i starice.

 Tijekom noći i sljedećeg dana (21. listopada) svi su pobijeni vatrom iz automatskog oružja u selu Baćin - lokalitet Skelište, na području između rijeke Une i ceste. Egzekutori su bili pripadnici "milicije SAO Krajine", koji su ovaj okrutni masovni zločin obavili hladnokrvno, bez milosti, vođeni slijepom nacionalnom i vjerskom mržnjom. Tijela žrtava ostala su na mjestu zločina nekoliko dana, a potom su zatrpana u zajedničku masovnu grobnicu.

Ožujka 1997. godine, iz ove je masovne grobnice ekshumirano 56 tijela, od čega su sljedećih godina identificirani posmrtni ostaci 43 žrtve, dok za ostalih 13 to nije bilo moguće. Naime, nijedno tijelo nije pronađeno cijelo – sva su bila izlomljena, raskomadana, zdrobljena i deformirana, a patološki nalazi pokazali su da kod najvećeg broja posmrtnih ostataka nedostaje većina kostiju. Otegotnu okolnost za forenzičare i patologe predstavljalo je i to što su mnoga od ovih tijela bila međusobno "isprepletena" i ležala u potpuno neprirodnom

Detalj s ekshumacije žrtava iz masovne grobnice u Baćinu 1997. godine

(Adresa slike)

(nefiziološkom) položaju. Sve skupa svjedočilo je o krajnjoj nebrizi i nedostatku bilo kakve ljudske empatije onih koji su jednostavno pobacali posmrtne ostatke žrtava u jamu hrpimice, uz pomoć bagera i ne vodeći računa o elementarnom dostojanstvu pokojnika. Istraživanjem svih okolnosti i činjenica vezano za ovaj masovni zločin, utvrđeno je kako je ondje ubijeno najmanje 76 civila, budući da su neka tijela koja su bila bliže Uni bačena u rijeku i nisu pronađena. Masovna grobnica u Baćinu druga je po broju žrtava - iza one na Ovčari u kojoj su završili vukovarski branitelji, ranjenici i civili.

UPOZORENJE! VIDEO SADRŽI UZNEMIRUJUĆE SCENE (Video): Ekshumacija u selu Baćin;

 Prvi koji je optužen (pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu) za masovni zločin u Baćinu bio je vođa kninskih terorista, bivši "ministar obrane i ministar unutarnjih poslova" tzv. SAO Krajine i treći po redu predsjednik samoproglašene srpske paradržavne tvorevine u Hrvatskoj, Milan Martić. Pretresno vijeće MKSJ, 12. lipnja 2007. godine zaključilo je kako je optuženi M. Martić sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio stvaranje jedinstvene srpske države putem nasilnog uklanjanja ne-srpskog stanovništva koje je živjelo na područjima pod njegovom kontrolom. Isto tijelo konstatiralo je također, kako je gotovo cjelokupno hrvatsko i drugo ne-srpsko stanovništvo protjerano s tih prostora, a potvrđena je i njegova krivnja za zločine počinjene među ostalim u Hrvatskoj Dubici, Baćinu, Saborskom, Lipovači, Škabrnji, Nadinu i Bruškoj.

 Žalbeno vijeće MKSJ, potvrdilo je optuženom Martiću 8. listopada 2008. godine kaznu od 35 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine (ubojstva civila, progone na temelju političke, vjerske i rasne pripadnosti, zatočenja, deportacije, bezobzirno uništavanje civilnih područja i druge zločine nad Hrvatima i ostalim građanima ne-srpske nacionalnosti, uključujući i zločine u Baćinu, Hrvatskoj Dubici i Cerovljanima) po 16 točaka optužnice.

 Za zločin u Baćinu pred međunarodnim Tribunalom (MKSJ) suđeno je i Jovici Stanišiću, bivšem načelniku "Službe državne bezbednosti" Srbije i Franku Simatoviću Frenkiju, glavnom operativcu SDB-a Srbije i organizatoru srpske paravojske u "SAO Krajini", bivšem zapovjedniku "Jedince za specijalne operacije" (JSO) formirane od srbijanske "Službe državne bezbednosti" sa svrhom njezina angažiranja u operacijama etničkog čišćenja okupiranih područja i izvršenja masovnih zločina (od 1993. godine bio je zamjenik Stanišiću). Ova dvojica zločinaca optuženi su za udruženi zločinački pothvat, kao i sve druge oblike individualne odgovornosti, za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja na području Republike Hrvatske. Prvom su presudom bili oslobođeni, ali ona je poništena u prosincu 2015. poništena od Žalbenog vijeća MKSJ, te je naloženo ponavljanje sudskog postupka po svim točkama optužnice. Ponovljeno suđenje započelo je lipnju 2017., a završilo četiri godine poslije (u lipnju 2021.) osudom obojice okrivljenih na kaznu od po 12 godina zatvora. Ova farsa od suđenja bila je ravna amnestiji zločinačkog dvojca odgovornog za desetke masovnih zločina diljem Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova.

 Pred Županijskim sudom u Sisku, 2010. godine podignuta je optužnica protiv bivšeg predsjednika "Ratnog predsjedništva Općine Hrvatska Kostajnica" i zapovjednika "Općinskog štaba Teritorijalne odbrane", Branka Domitrovića i još osmero osumnjičenika za počinjenje masovnog zločina u Baćinu, 21. listopada 1991. godine. Oni su optuženi za planiranje i organiziranje likvidacija, ubijanje preostalog hrvatskog stanovništva, kao i izdavanja zapovijedi na temelju kojih su njima podređeni pripadnici paravojnih i parapolicijskih postrojbi "SAO Krajine" priveli, zatočili, a potom i ubili najmanje 56 civila. U lipnju 2013. godine, od devetero optuženih sedam ih je osuđeno, a dvoje oslobođeno optužbi. U drugom (2019.) i trećem stupnju (2021.), presude je potvrdio i Vrhovni sud - ali optuženima je suđeno u odsutnosti.

 Hrvatskom pravosuđu trebalo je, nažalost, gotovo 20 godina kako bi izreklo pravomoćne presude za masovni zločin u Baćinu - i to u odsutnosti, budući da nijedan od optuženika nije bio dostupan našim državnim vlastima. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je žalbe obrane i potvrdio drugostupanjsku presudu 10. ožujka 2021. godine. Za okrutnu likvidaciju najmanje 75 (u većini starijih) civila iz Baćina i okolice izvršenu 21. listopada 1991. godine, na zatvorske kazne u rasponu od 15 do 20 godina, osuđena su sedmorica optuženika. Njihova imena objavili su pojedini mediji - dok su u službenim izvješćima sudskih tijela navedeni samo inicijali, što je u Hrvatskoj uobičajena praksa kad je riječ o srpskim zločincima čiji se identitet pomno krije od javnosti, kako im se ne bi narušio "integritet" i stvorile neugodnosti u odnosu na obitelj i srodnike. O tomu se nikad nije vodilo računa kad su bili posrijedi oni koji su branili Hrvatsku od agresije, nego se protiv hrvatskih branitelja kojima se sudilo za incidente i pojedinačne zločine nad Srbima tijekom Domovinskog rata, od početka postojanja sumnje do okončanja sudskog postupka i utvrđivanja eventualne krivnje vodila medijska haranga i stvaralo ozračje linča; nikomu napamet nije padalo čuvati identitet tih osoba, niti je koga bilo briga za njihova ljudska prava, članove obitelji i srodnike.   

 Za zločin u Baćinu, na kaznu od po 20 godina zatvora osuđeni su  Milinko Janjetović i Momčilo Kovačević koji su zločin zapovjedili i proveli u suradnji s ocem i sinom Stevom i Veljkom Radunovićem, također osuđenima  na po 20 godina zatvora. Pripadnik srpske "Teritorijalne odbrane" koji je izravno sudjelovao u ubojstvima, Stevan Dodoš, osuđen je na 15 godina zatvora, a iste kazne izrečene su i lokalnom zapovjedniku "Teritorijalne odbrane" i čelniku okupacijske vlasti u Hrvatskoj Dubici, Branku Domitroviću i zapovjedniku krajinske "milicije", Slobodanu Borojeviću. Posljednja dvojica znali su za zločine ali nisu ništa poduzeli kako bi ih spriječili. Momčilu Kovačeviću kao otegotna okolnost, uzeta je u obzir činjenica da je ubijao mahom starije, nemoćne i bolesne civile. Sramotnih 125 godina zatvora (i to na suđenju u odsutnosti!) za 75 okrutno i planski ubijenih nevinih žrtava - dakle, tek nešto više od 18 mjeseci po žrtvi!? Naravno, zločinaca je bilo više, ali njihov identitet nikad nije utvrđen, niti su protiv njih podignute optužnice, jer "lojalni" Srbi s tih područja koji su bili živi svjedoci svega i dalje šute i danas, 33 godine nakon počinjenog masakra.

 Presuda detaljno opisuje zločin - okupljanje žrtava, njihovo ukrcavanje u autobuse, odvođenje do rijeke Une i bezdušnu likvidaciju na obali. Od 75 ekshumiranih, ožujka 2021. godine još je 11 tijela ostalo neidentificirano.

Spomen soba u Baćinu čuva sjećanje na najbolje među nama, na one koji su svoje živote ugradili u temelje hrvatske države

(Adresa slike)

 U travnju 2017. godine, u znak sjećanja na sve poginule i nestale u Domovinskom ratu koji su živjeli na području općine Hrvatska Dubica ili su tamo smrtno stradali, otvorena je Baćinu Spomen soba Domovinskog rata - Memorijalni prostor, nedaleko od masovne grobnice koja je zauvijek obilježila živote ljudi u ovom kraju.

 U Hrvatskoj Dubici i okolici, 1991. godine ubijeno je 109 osoba iz ovog mjesta, te Gornjih i Donjih Cerovljana, uglavnom Hrvata. Preko 70 žrtava bilo je starije od 60 godina, a 44 od toga su žene. Života je lišeno i nekoliko mještana Srba, koji su pokušali pomoći susjedima Hrvatima u zlu koje ih je snašlo. Ukupno je na području općine Hrvatska Dubica tijekom Domovinskog rata (1991. - 1995.) agresor ubio 137 osoba (za poimenični popis žrtava vidi: https://www.hrvatska-dubica.hr/images/BA%C4%86IN_21.pdf)

 Ova istina se ne može niti smije zaboraviti!

 (Video): Masakr u Baćinu Dani ponosa;

Zlatko Pinter/PDN