22. prosinca 1990. godine donesen je prvi ustav neovisne Republike Hrvatske - "Božićni Ustav"

Kraj 1990. godine u Hrvatskoj obilježen je donošenjem prvog demokratskog Ustava neovisne hrvatske države. Time je završen proces započet u ljeto iste godine, kad je Predsjedništvo tadašnje SR Hrvatske donijelo svoju Odluku koja je sadržavala prijedlog Saboru vezano za donošenje temeljnog pravnog akta sukladno novonastalim okolnostima. Ovu su Odluku podržala sva tri saborska vijeća (Vijeće udruženog rada, Vijeće općina i Društveno-političko vijeće) na sjednicama od 25. i 26. srpnja.

 Određenje Republike Hrvatske kao suverene i samostalne države parlamentarne demokracije u kojoj je hrvatski narod suveren ali puna ljudska, građanska i nacionalna prava uživaju pripadnici svih drugih nacija (nacionalnih manjina) i etničkih zajednica, bile su temeljne postavke od kojih se krenulo, a na izradi Ustava radila je Ustavotvorna komisija sastavljena od istaknutih predstavnika političkog i akademskog života. U Ustavotvornu komisiju pozvano je 229 ljudi iz svih društvenih slojeva - njih je ukupno 152 aktivno sudjelovalo u radu Komisije (poziv je odbilo samo četvero: Predrag Matvejević, pisac i publicist, Žarko Puhovski, politolog, Kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački i Tanja Torbarina, novinarka).

 Dan prije usvajanja Ustava (21. prosinca), u Saboru je usvojena odluka o novom hrvatskom stijegu s grbom i krunom sastavljenom od pet drevnih hrvatskih povijesnih grbova.

 U dvorani Sabora, sutradan je s početkom u 10:00 sati započela ceremonija svečanog proglašenja novog Ustava. Bio je to dan za povijest i konačno oživotvorenje sna brojnih hrvatskih naraštaja.

 Božićni Ustav sadržavao je ukupno 142. članka, a započinjao je preambulom (Izvorišne osnove) u kojoj se naglašavalo kontinuitet hrvatske državnosti kroz stoljeća (od hrvatskih kneževina u VII. stoljeću do 1990. godine, kad je na prvim demokratskim izborima hrvatski narod potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost i odlučnost za uspostavu Republike Hrvatske kao neovisne,  suverene i demokratske države).

 Bilo je to, nažalost, vrijeme kad su se u Beogradu već uvelike kovali osvajački planovi s ciljem stvaranja "Velike Srbije", dok su diljem Hrvatske horde domaćih srpskih ekstremista (uz pomoć Srbije i sunarodnjaka iz ostatka tadašnje SFRJ) organizirale masovne mitinge mržnje (s kojima započinju već 28. veljače 1989. godine u Kninu). Od Slavonije, Banovine i Korduna, do Like i Dalmacije na djelu je homogenizacija "ugroženog srpskog naroda" i njegova priprema za rat. Sa skupova se odašilju poruke mržnje prema svemu što je hrvatsko, svojata hrvatska zemlja i kliče u slavu Srbije i Slobodana Miloševića - i to zajednički čine četnici, komunisti ("antifašisti"), monarhisti, srpsko svećenstvo, akademici, tzv. demokrati i tobožnji liberali. Od ljeta 1990. godine provode se planske operacije naoružavanje srpskih enklava (preko KOS-a i SDB-a) iz policijskih i vojnih skladišta i to teče usporedo s "balvan revolucijom" - podsjetimo: sve to događa se daleko prije nego je HDZ došao na vlast i mjesecima prije nego je donesen novi hrvatski Ustav.

 Jedna od uporišnih točaka kojima su srpski teroristi pravdali svoju pobunu u Hrvatskoj, bila je tvrdnja kako su "Srbi izbačeni iz novog hrvatskog Ustava" - i to su poput mantre ponavljali svi oni koji su po svaku cijenu htjeli kompromitirati hrvatsku vlast predvođenu dr. Franjom Tuđmanom i spriječiti legalnu i legitimnu volju hrvatskoga naroda i svih onih građana koji su se u golemoj većini priklonili koncepciji samostalnosti.

 Koliko je ova teza apsurdna, svjedoči sam tekst Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. godine u kojem se kad je u pitanju ravnopravnost nacionalnih manjina među ostali kaže:

" (…) Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te od opće prihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskoga naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i na udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.

Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje."

(Ustav Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990., I. IZVORIŠNE OSNOVE; https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_56_1092.html; dijelove teksta istaknuo: Z. P.)

 Kako je jasno vidljivo, između ukupno osam nabrojanih manjina, na prvom su mjestu spomenuti Srbi, ali sve do danas se laž o "izbacivanju Srba iz hrvatskog Ustava" ponavlja i širi, neovisno o svim nepobitnim i bjelodanim činjenicama. Razlog za tako oštro protivljenje dijela srpskih ekstremista ovom dokumentu sastoji se u sljedećem: oni nisu prihvaćali nikakvu hrvatsku državu niti bilo koji njezin akt i težili su i po cijenu rata i prolijevanja krvi zadržati svoj povlašteni društveni položaj. Naime, Srbi na području cijele tadašnje SFRJ (pa tako i u Hrvatskoj) bili su od 1945. godine u privilegiranom položaju, kako u Komunističkoj partiji, tako i na najistaknutijim i najutjecajnijim pozicijama u svim političkim forumima, diplomaciji, sustavu obrazovanja, kulture, tijelima državne represije (vojska, policija, sudstvo), gospodarstvu i društvu uopće i jedini strah koji su objektivno mogli imati jest onaj od gubitka tog povlaštenog položaja.  

 Dakle, velikosrpski ideolozi i njihovi sljedbenici nikako su se nisu mirili s time da će u budućnosti u Republici Hrvatskoj biti ravnopravni s drugim građanima, a ne više gospodari i tutori svima drugima - pa i Hrvatima - onako kako je to bilo u razdobljima Prve i Druge Jugoslavije. I to je bio jedan od temeljnih razloga njihove terorističke pobune i smišljenog izazivanja osvajačkog ratnog sukoba.

 I danas brojni srpski intelektualci ustrajavaju na laži o "izbacivanju Srba iz hrvatskog ustava" kako bi opravdali sva ona zla što su ih domaći srpski teroristi, Srbija, Crna Gora, JNA i brojne paravojne postrojbe "vascelog srpstva" s područja tadašnje SFRJ počinili diljem Hrvatske. Jedan od najsvježijih primjera jest pamflet srbijanskog povjesničara Koste Nikolića iz Beograda, poznatog pored ostaloga po  gorljivom zalaganju za rehabilitaciju nedićevaca, četnika, pa i četničkog vođe, koljača i ratnog zločinca iz Drugoga svjetskog rata, Draže Mihailovića. On u svojoj knjizi Krajina 1991. - 1995. (Fraktura - Zagreb, 2023.) sufinanciranoj, nažalost, novcem iz državnog proračuna Republike Hrvatske preko Srpskog narodnog vijeća (SNV), grubo krivotvori recentnu povijest i izvrće istinu o uzrocima i tijeku rata i agresije na Republiku Hrvatsku tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća - pa tako ponavlja i staru, već izlizanu laž o "izbacivanju Srba iz hrvatskog Ustava" koji je usvojen prije 34 godine (22. prosinca 1990.). I sve to, on i slični revizionisti koji kroje lažnu povijest hrvatsko-srpskih odnosa i sukoba, čine unatoč bjelodanoj, lako dokazivoj i provjerljivoj istini koja je svakomu dostupna na internetskoj stranici: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_56_1092.html.

 Kako hrvatska država može stati iza knjiga koje sadrže očite i zlonamjerne krivotvorine na njezinu štetu, to je pitanje koje ostaje bez odgovora.

 I nije problem u ovoj jednoj laži, jer ona je samo karika i nizu brojnih drugih, pa se tako iz srpskih propagandnih centara i medija diljem "srpskih zemalja" i danas tvrdi kako je "srpski narod u Hrvatskoj bio izvrgnut genocidu" a za rat su krivi "hrvatski nacionalizam i HDZ", te da je "radikalizam Hrvata izazvao krizu, razbio Jugoslaviju i ugrozio srpski narod koji se morao uz pomoć JNA boriti za opstanak" itd., itd.

 No, dovoljno je promotriti slijed događaja, koji faktografski i činjenično dokazuje sljedeće:

1. Srbija je već početkom 80-ih godina (ubrzo nakon smrti dotadašnjeg doživotnog predsjednika SFRJ i komunističkog autokrata Josipa Broza Tita) započela s procesom urušavanja tadašnjeg sustava, a time i savezne države, uz izražene tendencije ekstremnog nacionalizma koji od proljeća 1987. godine nadalje postaje općeprihvaćena platforma i temelj ostvarivanja srpskog nacionalnog programa na štetu svih drugih naroda u tadašnjoj SFRJ, a pod patronatom (još uvijek komunističkog) političkog vrha Srbije, akademika, svećenstva, komunističkih disidenata i novopečenih "patriota", s golemim utjecajem na javno mnijenje i homogenizaciju srpskog naroda na cijelom području zajedničke (savezne) države;
2. Na ulicama Novog Sada, u noći 6/7. listopada 1988. godine, srušen je de facto tadašnji Ustav SFRJ - učinilo je to stotinjak tisuća radikalnih srpskih nacionalista (okupljenih iz svih krajeva Jugoslavije) prema instrukcijama političkog vodstva Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem i uz oslonac na Srpsku akademiju nauka i umetnosti (SANU), Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC), Udruženje književnika Srbije (UKS), dijasporu i komunističke disidente okupljene oko Dobrice Ćosića. Bila je to sinergija koja je u cilju "ostvarivanja nacionalnih interesa" (a on se sastojao u uspostavi "Dušanovog Carstva" - u vidu "Velike Srbije") masovno mobilizirala javnost, ustoličila Slobodana Miloševića kao "cara svih Srba" i najprije pokrenula proces "događa naroda" - uz protuustavno, nelegitimno i nasilno rušenje političkih rukovodstava Vojvodine i Crne Gore metodom rušilačkih mitinga i masovnih okupljanja na kojima se raspirivala mržnja prema svemu što nije srpsko i srpski narod pripremalo na rat;
3. Poslije ukidanja autonomije pokrajinama i stavljanja Crne Gore pod punu kontrolu Beograda, uslijedio je "izvoz" tzv. antibirokratske revolucije, pa je u Hrvatskoj već 28. veljače 1989. godine u Kninu održan prvi u nizu velikosrpskih mitinga na kojima su domaći srpski ekstremisti potpomognuti subraćom iz Srbije, Crne Gore i BiH izražavali mržnju prema Hrvatima, svojatali hrvatsku zemlju i postavljali političke ultimatume (tada još uvijek komunističkom) republičkom vodstvu;
4. Podsjetimo: sve se to događalo mjesecima prije nego se (u ilegali) utemeljio HDZ na čelu s dr. Franjom Tuđmanom (bilo je to 17. lipnja 1989. godine - dok u javnost ova stranka izlazi tek 24 - 25. veljače 1990. godine kada organizira Prvi opći sabor; na vlast HDZ dolazi na prvim višestranačkim demokratskim izborima održanim 22. travnja 1990. godine). Kako su Srbi u Hrvatskoj mogli biti ugroženi od stranke koja nije niti postojala u vrijeme kad su oni započeli sa svojom homogenizacijom i žestokim otporom protiv višestranačja, demokracije i prava na slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i od Ustava kojeg tada nije bilo!?;
5. Srbija je amandmane na svoj (republički) Ustav kojim je na štetu Federacije i svih njezinih sastavnica grubo derogirala odredbe tada važećeg Ustava SFRJ (i tako ga nakon praktičnog rušenja na ulicama Novog Sada, Titograda - od 1992. godine Podgorica - i Prištine i de iure poništila) donijela 28. ožujka 1989. godine (dakle, više od 19 mjeseci prije nego je proglašen hrvatski Božićni Ustav), a u srbijanskoj Skupštini formalno je (iz taktičkih razloga) usvojen 28. rujna 1990. Nisu li to očiti dokazi kako je upravo Srbija uzrokovala političku i ustavnu krizu i učinila prve i odlučujuće, konkretne korake u razbijanju SFRJ, a o čemu je više puta javno svjedočio i član Predsjedništva SFRJ iz BiH, Bogić Bogićević, Srbin kojeg predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, predsjednik SFRJ, Borisav Jović, Savezni sekretar za Narodnu obranu, Veljko Kadijević i načelnik Generalštaba JNA, Blagoje Adžić u ožujku 1991. godine nisu mogli slomiti i natjerati da svojim glasom u ovom tijelu omogući vojni puč (uvođenje izvanrednog stanja u cijeloj zemlji, što bi Srbiji i vojsci otvorilo vrata za neograničenu vlast i to legalno, odlukom kolektivnog šefa države).

 Hrvatski Božićni Ustav bio je temeljni akt samostalne Republike Hrvatske koji je u cijelosti uvažavao demokratske standarde i civilizacijske dosege slobodnog svijeta, kao i ljudska, građanska i nacionalna prava svakog njezina državljanina, neovisno o podrijetlu, boji kože, naciji, svjetonazoru ili vjerskom opredjeljenju.

 On svjedoči o tomu kako Lijepa naša unatoč svim poteškoćama s kojima se suočavala već na prvim koracima na trnovitom putu ka samostalnosti i slobodi, nije odustajala od općih, univerzalnih načela humanizma, pravednosti i pravičnosti.   

 

Zlatko Pinter/PDN