23. kolovoza 1939.g. - Sporazum Cvetković - Maček

Na današnji dan, 23.08.1939., Cvetković i Maček sjeli su da nacrtaju sporazum o autonomnoj Hrvatskoj banovini unutar Jugoslavije, do 26. kolovoza sporazum je sklopljen.

Dobra organizacija HSS-a i širenje mreže utjecaja omogućili su ujedinjenoj oporbi kojoj je na čelu bio Vladko Maček da na izborima 1938. u Hrvatskoj ostvari izvrstan rezultat. To je utjecalo na to da je Milan Stojadinović početkom 1939. dao ostavku. Na mjesto predsjednika  jugoslavenske vlade je došao umjereni političar Dragiša Cvetković koji je započeo pregovore s vođom HSS-a i cijele oporbe Vladkom Mačekom. Pregovori su završili s uspjehom pa je 26. kolovoza 1939. bio sklopljen sporazum Cvetković-Maček. Njime je formirana nova vlada u koju su ušli predstavnici HSS-a, odnosno Seljačko-demokratske koalicije. Dragiša Cvetković je postao predsjednik, a Vladko Maček potpredsjednik vlade. Sporazumom je barem djelomično bilo riješeno tzv. “hrvatsko pitanje” jer je unutar Jugoslavije formirana Banovina Hrvatska koja je trebala dobiti široku autonomiju. U njezine su ovlasti preneseni poslovi poljoprivrede, trgovine, industrije, šuma, rudnika, građevina, socijalne politike i narodnog zdravlja, tjelesnog odgoja, pravde, prosvjete i unutarnje uprave, tj. većina poslova, osim vanjskih, vojnih i sigurnosnih te onih poslova koji su osiguravali jedinstveni gospodarski i novčarski sustav. Predviđena je potrebna financijske samostalnost iz autonomnih prihoda kako bi Banovina uspješno mogla obavljati poslove iz svojih ovlasti.

Uspostava Banovine Hrvatske

Stvaranje Banovine Hrvatske je predstavljao početak stvaranja novih političkih i teritorijalnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji. Sporazumom je bilo dogovoreno da teritorij Banovine Hrvatske čine dotadašnje Primorska i Savska banovina, te kotarevi ostalih banovina u kojima je bilo više od polovice hrvatskog stanovništva, a to su Dubrovnik, Brčko, Gradačac, Dervenata, Travnik, Fojnica, Ilok i Šid. Glavni grad je bio Zagreb.

Banovina Hrvatska je dobila zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju. Zakonodavnu vlast iz banovinske nadležnosti obavljali su kralj i Hrvatski sabor za koji nikada nisu bili raspisani izbori. Sabor je vrhovno zakonodavno i predstavničko tijelo u poslovima iz ovlasti Banovine. Upravnu vlast imao je ban, koji je morao supotpisati svaki pisani čin kraljevske vlasti u Banovini. Bana je imenovao kralj, a odgovoran je Saboru i kralju. Banska se vlast ostvarivala preko 11 odjela kojima su na čelu bili odjelni predstojnici što ih je postavljao ban. Na čelu autonomne vlade banovine Hrvatske je bio prvi i jedini ban Ivan Šubašić.

Formiranje Banovine Hrvatske je imalo protivnike s hrvatske, srpske i muslimanske strane. Sa hrvatske su se strane glavni protivnici bili pristaše ustaškog pokreta koji su težili stvaranju nezavisne države Hrvatske. Sa srpske strane je protiv sporazuma bio dio političara koji je smatrao da uspostava Banovine Hrvatske ugrožava srpske interese. Nositelji agresivne velikosrpske ideologije su pozivali na osnivanje jedinstvene srpske banovine koja bi se zvala “Srpske zemlje”. Dio muslimanskog stanovništva je težio da se i prostoru povijesne Bosne i Hercegovine dade autonomija.

Kao posljedica ovog sporazuma, sve navedene zemlje su napadnute i okupirane, bilo od strane nacističke Njemačke, bilo od strane komunističkog SSSR-a. Jedino je Finska, koja je dva puta vodila rat sa Sovjetskim Savezom tijekom Drugog svjetskog rata, uspjela sačuvati svoju nezavisnost, ali je bila prisiljena ustupiti finska narodna područja komunističkom imperijalizmu na istoku zemlje (Karelija).

Tjedan dana nakon potpisivanja sporazuma, 1. rujna 1939., nacisti su napali Poljsku sa zapada, a malo kasnije komunistička Crvena Armija ušla je u Poljsku sa istoka. Na taj način podjelom Poljske sramotna suradnja dva totalitarna režima dosegla je vrhunac svog licemjerja.

U Hrvatskoj postoji nužna potreba osvješćivanja građana sa posljedicama totalitarnih režima. One se broje u milijunima ubijenih, prognanih i mučenih nevinih ljudi. Na svim razinama obrazovanja, kulture, medija, povijesti i politike potrebno je otvoriti javne rasprave i provesti lustracijske i druge zakone koji bi odstranili iz društva istaknute pripadnike totalitarnih režima: u Hrvatskoj ponajprije komunističkog totalitarizma čiji su se nositelji i zločinci izvukli potpuno nekažnjeno. Dapače, mnogi značajni nositelji vlasti zločinačkog komunizma preuzeli su vodeće uloge u demokratskoj i višestranačkoj Hrvatskoj.

Izuzetna je šteta po sve narode Jugoslavije što Cvetković Mačekov dogovor nije imao šanse u potpunosti zaživjeti izbijanjem rata. Banovina Hrvatska je bila tek početak totalne reorganizacije države koja je trebala nastati nakon raspisivanja potpunih demokratskih izbora.

Jugoslavija s banovinom ipak nije bila federalna država, Hrvatska je tu dobila samo status corpus separatum, kao država u državi.

Plan je bio da se nakon uspostave Hrvatske uspostave i druge banovine, a njihov broj, granice i ovlasti bi se odredile naknadno.

Maček je predlagao dva rješenja s Hrvatske strane:

1. Tri banovine, Slovenija, Hrvatska i Srbija, gdje bi se Hrvati i Srbi u potpunosti razgraničili.

2. Pet Banovina, Slovenija, Hrvatska, Srbija, BiH i Vojvodina.

Maček je imao razumijevanja za zahtjeve Crnogoraca i Makedonaca koji su hjteli autonomiju kao i Hrvati međutim oni nisu imali stranke poput HSS-a koje bi ih predstavalje i oblikovale takve zahtjeve stoga o njihovom pitanju nije bilo rasprave.

Pretpostavka je kako su to pitanje ostavili za kasnije s obzirom da je država već bila opasno pred raspadom, i kaštrenje Srbije i srpskog utjecaja od Vardara do Triglava na samo Užu Srbiju i Kosovo bi bio ogroman šok srpskom narodu.

Maček je u pregovorima zatražio sljedeće, u slučaju rješenja 5 Banovina, Hrvatska bi tražila kotar Gradačac, Derventu i Brčko zatim bi granica išla na zapadu od rijeke Une, zatim Sane i tako do Jajca,
zatim do Zenice, Žepča, Visokog i zatim dolje Neretvom prema jugu kroz većinske Hrvatske kotareve do Dubrovnika, dok se od Boke Kotarske zahtijevao izdvojiti još uvijek većinski Hrvatski Herceg Novi. 

Pregovori imaju nekih zaista zanimljivih činjenica.

HSS-ovci su svi do jednoga smatrali kako se u pregovorima valja držati Hrvatskog državnog prava i kako su naše zemlje i Srijem i Boka Kotorska i čitava BiH.

Na zasjedanju HSS-a se oštro raspravljalo posebno oko pitanja BiH gdje su mnogi žustro govorili kako je Hrvatske bez Bosne citiram “nakaza i neprirodna tvorevina koja preživjeti kako gospodarski kulturno i prometno ne može bez srca u Bosni”

Hrvati iz BiH su imali snažan utjecaj na Mačeka, većina njih nije imala ništa protiv podjele BiH ukoliko se izborimo za sve Hrvatske krajeve.

Druga zanimljiva činjenica su Muslimani, mnogi od njih su se tada izjašnjavali Hrvatima, HSS je imao puno Muslimana u članstvu i na tim pregovorima su oštro napali prijedloge podjele BiH i zahtjevali da Maček zatraži pripajanje iste u cijelosti novoj Hrvatskoj Banovini .

Protiv podjele BiH su također bili određeni oporbeni krugovi iz Srbije s tvrdnjdom kako čitava Bosne treba pripasti Srbiji. 

A vjerojatno najzanimljivija činjenica je stajalište Prečanskih Srba, vjernih HSS-ovih koalicijskih partnera koji su unatoč svome srpskom identitetu također osjetili batinu Beograda na svojoj koži.

Prečanski Srbi su podržavali stvaranje Banovine Hrvatske pod uvjetom da se prečani ne podjele između Hrvatske i Srbije, već da budu zajedno kako bi se njihov glas čuo.

Stoga su prečani podržavali Mačeka u pokušaju da se Turska Hrvatska do Vrbasa pripoji Hrvatskoj.

Također, bitno je napomenuti da granice Banovine koje poznajemo nisu bile konačne, referendumom se trebalo odrediti status Turske Hrvatske, i granice u Srijemu dok je referendum u Boki Kotorskoj stopirao Knez Pavle zbog molbe Mačeku kako i Srbiji treba prilaz moru .Referendum u Vojvodini je obustavljen zbog srbijanskih tvrdnji kako bi isti podgrijao separatističke težnje Mađara i Nijemaca što je Maček nevoljko prihvatio.