Dana 27. travnja 1992. godine, nepostojeće tijelo nepostojeće SFRJ ("Savezno izvršno vijeće" - bivša vlada bivše Savezne države) usvojilo je "Ustav SRJ", čime su Srbija i Crna Gora protupravno i nelegalno ustanovile "novi državno-pravni subjekt" ("Saveznu Republiku Jugoslaviju") kako bi mogle krenuti u drugu fazu ostvarivanja velikosrpskog osvajačkog plana ("Velike Srbije") pod krinkom "borbe za Jugoslaviju". Za predsjednika te nelegalne tvorbe, postavljen je (u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i prema njegovu odobrenju) "Duhovni otac" srpske nacije (i glavni arhitekt fašističkog projekta "Velike Srbije"), akademik i književnik Dobrica Ćosić, kojeg je (formalno) na to mjesto imenovala također nepostojeća "Skupština SFRJ". Budući da je bio poznat kao književnik i nitko ga u svijetu nije izravno povezivao sa srbijanskim režimom, Ćosić je trebao poslužiti kao "gromobran" Miloševiću i njegovom nacističkom projektu i amortizirati daljnje negativne reakcije međunarodne javnosti prema Srbiji i njezinoj agresivnoj ratnoj kampanji.

Velikosrpski naci-fašisti od početka agresije (najprije na Sloveniju, pa potom Hrvatsku i BiH), nastojali su se skriti iza Jugoslavije i svoj pakleni naum osvajanja prostora za buduću "Veliku Srbiju" (sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag) prikazati kao borbu "JNA" i srpskog naroda za održanjem SFRJ. Bile su to apsurdne i neodržive teze, budući da SFRJ de facto nije postojala od jeseni 1991. godine (kad se središnja vlast Savezne države potpuno raspala, a njezina tijela nisu funkcionirala). Uostalom, nije postojao nikakav pravni temelj (kako u ustavu bivše SFRJ, tako i u međunarodnom pravu), da dvije od šest republika i dva od šest konstitutivnih naroda jednostrano, diskrecionim pravom, sebi dodijele status jedinih i zakonitih sljednika države i sebi prigrabe ingerencije koje im ne pripadaju. U isto vrijeme i "JNA" postaje "Vojska Jugoslavije" ("VJ") - "nova" država i "nova" vojska trebale su poslužiti da je sa Srbije i Crne Gore skine teška hipoteka masovnih zločina, progona milijuna civila i okrutnih razaranja diljem Hrvatske i BiH. Bila je to gruba, bezočna manipulacija, prijevara uz pomoć koje su se Beograd i velikosrpski naci-fašisti u svijetu prikazivali kao "zaštitnici Jugoslavije" i "ugroženog srpskog naroda", dok su nastavljali i dalje strategijom spaljene zemlje, metodama genocida i etničkog čišćenja osvajati područja koja su prema njihovim zamislima trebala postati dijelom buduće etnički čiste (srpske) države u novim granicama.

Krajem 1991. i početkom 1992. godine, Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina bile su priznate od svijeta kao samostalne države (i sve tri primljene za punopravne članice OUN 22. svibnja 1992. godine), ali Srbija i Crna Gora nisu odstupale od svojih zločinačkih nakana.

U uvjerenju kako će negativno naslijeđe osvajačkog rata i svi masovni zločini i razaranja počinjeni u ime SFRJ biti izbrisani i zaboravljeni stvaranjem "novog državno-pravnog subjekta", te da će "SRJ" po automatizmu naslijediti bivšu Saveznu državu i u međunarodnim tijelima, Beograd i Podgorica su očekivali reakciju OUN koja bi im išla u prilog i ozakonila njihovu manipulaciju.

 Međutim, odgovorni dužnosnici i Opća skupština OUN nisu nasjeli na to. Dana 23. rujna 1992. godine, sa 127 glasova "za" (6 "protiv", 20 "suzdržanih" i uz 20 zemalja koje nisu glasovale), Opća skupština je donijela Rezoluciju koja potvrđuje kako "SRJ" ne može po automatizmu naslijediti članstvo u ovoj svjetskoj organizaciji, nego "novi pravni subjekt"("SRJ") mora podnijeti molbu za prijem - a do okončanja postupka neće moći sudjelovati u radu Opće skupštine i drugih tijela OUN.

To je praktično značilo da su Srbija i Crna Gora isključene iz OUN-a i da ne mogu pristupiti ovoj krovnoj svjetskoj organizaciji dok ne ispune potrebne uvjete i ne počnu se ponašati sukladno Povelji OUN. Britanski veleposlanik i stalni predstavnik u OUN, David Hannay, predstavljajući Prijedlog rezolucije u ime članica (tadašnje) EZ (kojima su se u tomu priključile i SAD), rekao je kako "nijedan predstavnik Srbije i Crne Gore neće sjediti u klupi 'Jugoslavije' niti u bilo kojem tijelu Opće skupštine OUN-a", te da je na to međunarodna zajednica primorana "zbog potpuno neopravdanih zahtjeva 'SRJ' za nastavkom kontinuiteta bivše SFRJ".

 Potrebu skrivanja iza "Jugoslavije" kako bi se bitka za "Veliku Srbiju" nastavila a granice Srbije povukle po svršetku osvajačkog rata, najbolje je objasnio Miloševićev trbuhozborac, ratni zločinac i četnički "vojvoda", Vojislav Šešelj, kad je 23. studenoga 1991. godine bio u posjetu svojim suborcima iz "krajine" (u Benkovcu). Na tvrdnje nekih od njih kako je vojska ("JNA") komunistička i da treba stvoriti srpsku armiju, pripadnicima "Bajinog voda" rekao je:

"Jedna armija na svim prostorima! (…) To nije komunistička armija! Armijski oficiri komanduju našim četnicima!…Oni udare tenkovima, a mi osvajamo kuću po kuću! (…) Oni su petokrake skinuli, a od nas ne traže da skinemo kokarde! (…) Jedna je Armija na svim prostorima! Ja bih streljao svakoga 'ko traži srpsku armiju danas, ja, četnički vojvoda! (…) 'Oćeš srpsku armiju!? Kad se država bude zvala Srbija, onda!"

Vidi: Borić Drago, "Skoro smo sve armijske slemove prefarbali".