23. siječnja 1946. rođen Zvonko Bušić – borac za slobodu Hrvata čiji ideali i danas žive
Na današnji dan 1946., u Gorici (Hercegovina), rođen je jedan od najvećih boraca za slobodu hrvatskog naroda, uznik i mučenik Zvonko Bušić-Taik. Cijeli život posvetio je toj borbi radi čega je i 32 godine proveo u zatvoru.
Zvonko Bušić smatrao je Jugoslaviju državom koja drži Hrvate u dvostrukim lancima smrti – komunizma i velikosrpstva .
Otmica aviona – glavni cilj izvijestiti svijet o strašnom položaju Hrvata u Jugoslaviji
Dana 10. rujna 1976. skupina hrvatskih domoljuba koju su sačinjavali Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, otela je putnički zrakoplov Boeing 727. Namjera skupine hrvatskih disidenata bila je da iz aviona izbace letke nad Londonom i Parizom. Letci su bili naslovljeni sa “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije“ . Svijet je morao biti nepoznat sa strahotama koje su se događale u Jugoslaviji već preko 30 godina.
U avionu nisu imali nikakvo oružje, a jedna bomba ostavljena je u pretincu podzemne željeznice u New Yorku zajedno s informativnim materijalom koji je opisivao užasno stanje ljudskih i narodnih prava Hrvata u Jugoslaviji, kao i progone i brojna ubojstva političkih i drugih protivnika jugoslavenskog režima. Svrha toga je bilo da ove vijesti izađu na naslovnicama najvećih svjetskih medija. Uistinu to se i dogodilo, pa su napokon svijetu otkrivena brojna ubojstva, mučenja, praćenja i progoni svake hrvatske ili antikomunističke misli ili svijesti u zlokobnoj tamnici naroda – Jugoslavije.
“Njihova akcija otmice aviona imala je samo jedan cilj, a to je da se svijetu pokaže istina o situaciji u Jugoslaviji i teroru koji se radi nad Hrvatima, uključujući i ubojstva stotinu političkih emigranata. Otmicom zrakoplova željelo se postići da se Deklaracija koja govori o Hrvatskoj istini objavi u svim velikim svjetskim novinama. To nije bio nikakav terorizam“, rekao je Dujmović te dodao kako u otmici nije bilo korišteno oružje, a sudnici kao svjedoci u korist Zvonke i Julienne pojavili su se oteti putnici, što je prvi i jedini takav slučaj. „Oni su tijekom otmice objašnjavali putnicima hrvatsku priču, uvjerili ih da će sve biti u redu i da se ne radi o terorizmu. Ideja je bila bacati letke iz aviona iznad New Yorka, Chicage, Pariza i Londona, što se i dogodilo te je bio veliki poraz Jugoslavije. Plan je bio letke baciti i iznad Zagreba i Splita, ali onda je jugoslavenski vrh na čelu s Titom rekao da ako zrakoplov uđe u jugoslavenski zračni prostor oni će ga srušiti. Zato što se taj zrakoplov spustio u Parizu, Zvonko je tada dobio informaciju da su mediji objavili Deklaraciju o položaju Hrvatske te se otmica odmah prekida.
Zvonko Bušić nije imao namjeru nikoga ubiti, a znamo da je namjera terorista prvenstveno da ubiju. Ovdje nema ideje ubojstva. Bušić je policiji triput objasnio što se nalazi u improviziranoj eksplozivnoj napravi, a ponavljam zanimljivo da je lonac s uređajem ispao na pod više puta i nije eksplodirao jer ona nije bila napravljena da eksplodira. Oni su uzeli tu napravu i odnijeli je na 35 kilometara udaljeno mjesto za razminiranje i četiri sata kasnije, nakon svega, dolazi do eksplozije pod uvjetima koji su potpuno neobjašnjivi. Ispostavilo se da je procedura kršena, da nije bilo zaštitne odjeće, taj nesretni policajac stradao je nažalost slučajno jer je otišao tamo nepozvan. Njega je Zvonko nosio na duši cijeli život, a kasnije je i osnovao zakladu za školovanje njegove djece te je sve što je primio od naših useljenika proslijedio u tu Zakladu“,
U presudi sudac naglašava: Bušić nije terorist i kriminalac
Pri izricanju presude Zvonku Bušiću sudac je u zapisniku izjavio kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.
Pritisci jugoslavenske diplomacije vidljivi su na suđenju kada je okružni sudac John Bartels u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine.
Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada izvršila snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom.
Međutim, supruga poginulog policajca smatrala je da je istina drugačija. Pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali da su osudili njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezina supruga prikazuju kao žrtvu “terorista”.
Hrvatska država godinama tražila puštanje Zvonka Bušića
Još od proglašenja neovisnosti 1991. Republika Hrvatska je, uz plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda, pokušavala ishoditi oslobođenje svog najpoznatijeg borca za slobodu i prebaciti ga u domovinu. Naša država ispunjavala je sve pravne zahtjeve koje je američka strana tražila, ali do transfera Bušića u Hrvatsku nije dolazilo.
Nakon niza pritisaka hrvatskih vlasti i protesta hrvatske javnosti pred američkim veleposlanstvom, na sjednici 13. prosinca 2002. Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku koja je potom predana Vijeću Europe.
Zvonko Bušić se u Hrvatsku vratio 24. srpnja 2008., au Zračnoj Luci Zagreb je dočekan kao junak i borac za slobodu. Bušiću su u zračnoj luci dobrodošlicu došli poželjeti političari Dražen Budiša i Anto Kovačević, pjevač Marko Perković Thompson te nekoliko stotina građana. Nekoliko dana kasnije, Bušiću je priređen i veliki doček u Imotskom i rodnoj Gorici u susjednoj Hercegovini.
Od povratka u Hrvatsku živio je u selu Rovanjska, u općini Jasenice.
Potresan tekst nad grobu domoljuba
Dana 1. rujna 2013. Bušić je izvršio samoubojstvo hitcem iz pištolja. Hrvatskom narodu, kojeg je volio iz najdubljih dubina svog plemenitog i čvrstog hercegovačkog srca, ostavio je dva oproštajna pisma u kojima navodi da „nije više mogao živjeti u Platonovoj pećini” i da mu je „lakše bilo sanjati slobodnu Hrvatsku nego izdržavati hrvatsku zbilju”.
Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne govore da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada budete uživali blagodati i ljepotu Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko je znoja, suza i krvi proliveno za vašu slobodu. Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje svojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku. – piše na nadgrobnom spomeniku velikanu hrvatske borbe za slobodu Zvonku Bušiću.
Ljubav Zvonka i Julienne
Zvonka je krasila neizmjernu ljubav prema svojoj zemlji i svome narodu, koji je stenjao pod velikosrpskom i komunističkom čizmom u Jugoslaviji. Upravo taj ideal, ta vjera, ta Zvonkova nada privukla je srce mlade Amerikanke Julienne Schultz.
Iz te naklonosti rodila se nevjerojatna i jedinstvena priča o ljubavi muža i žene, te ljubavi prema domovini i narodu.
Julienne Bušić je ljubav svog života, idealista i junaka hrvatske borbe za slobodu od komunističke diktature Zvonka Bušića, vjerno čekala duge 32 godine.
Izvor:Portal dnevnih novosti
Autor: PDN - arhiva/Foto: snimka zaslona/YouTube
