Već tijekom srpnja i kolovoza 1991. godine, tzv. JNA sa svojim saveznicima (četnicima, paravojnim postrojbama iz Srbije i teroristima iz redova srpske manjine u Hrvatskoj) izvršavajući naloge iz Beograda, započinje s okupacijom Baranje i dijela istočne Slavonije. Topništvom, udarima ratnog zrakoplovstva i tenkovsko-pješačkim napadima ruše se i pale sela s hrvatskom većinom, uništava infrastruktura, ubija i progoni civilno pučanstvo. Na djelu je neviđena destrukcija usmjerena protiv svega što je hrvatsko - ili točnije, protiv svih koji nisu na strani velikosrpskog osvajačkog rata. Osim Hrvata, na meti su i pripadnici manjina (Mađari, Slovaci, Rusini, Nijemci, Ukrajinci i drugi), dok se najveći broj domaćih Srba, nažalost, stavlja na stranu agresora.

 Kriza na vukovarsko-borovskom području započela je već u proljeće 1990. godine, kad u vrijeme demokratskih promjena i višestranačja, značajan broj građana srpske nacionalnosti izražava otvorenu netrpeljivost i mržnju prema svakom izražavanju slobodne političke volje većinskog hrvatskog naroda, ali i svih drugih koji su Hrvatsku prihvaćali kao svoju domovinu, pri čemu se mora imati na umu da je ogromna većina pripadnika 21. nacionalne manjine (izuzimajući srpsku), od početka do kraja rata za neovisnost Lijepe naše bila lojalna i pružala značajan doprinos u obrani i uspostavi samostalne i demokratske države.

 U rano proljeće 1991. godine, u ovom dijelu Srijema i istočne Slavonije, srpski teroristi (uz pomoć svojih sunarodnjaka iz drugih krajeva tadašnje SFRJ - poglavito iz Srbije, Crne Gore, BiH i Kosova) nastoje zapaliti ratni požar, te pod izgovorom "ugroženosti" podižu barikade i organiziraju niz huškačkih mitinga na kojima šire otrovnu mržnju, otvoreno pozivaju na nasilje prema Hrvatima i iznose svoje teritorijalne pretenzije.

Prikaz prostornog rasporeda, glavnih pravaca prodora i snage agresorskih

i obrambenih postrojbi na području Vukovara s ucrtanom linijom bojišnice

(Adresa slike)  

 Krvavi masovni i planski izvršen zločin u Borovu Selu, gdje je 2. svibnja 1991. godine, podmuklo, iz zasjede ubijeno i zvjerski masakrirano 12 mladih hrvatskih redarstvenika dok ih je 23 ranjeno - bio je otvorena najava rata i pokazao s kakvim je zlom, destrukcijom, divljaštvom i primitivizmom Hrvatska suočena već na prvim koracima borbe za samostalnost.

 Vukovar - hrvatski grad na Dunavu, uz samu granicu s Vojvodinom, barokni biser prepun zelenila i kulturno-povijesnih znamenitosti i spomenika - suočen je s otvorenom agresijom 25. kolovoza te 1991. godine, kad započinju sustavni napadi s kopna, Dunava i iz zraka s namjerom potpunog okruženja i osvajanja. Agresorskoj "JNA", četničkim i paravojnim postrojbama, obilatu pomoć u tomu pruža domaća peta kolona sastavljena od srpskih ekstremista koji kreću u bespoštedni rat protiv susjeda organizirani u "Teritorijalnu obranu" i brojne četničke i dobrovoljačke skupine i odrede a njihova se uporišta nalaze u okolnim selima (Borovo Selo, Trpinja, Bobota, Bršadin, Negoslavci).

  Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Vukovar imala je ukupno 84 189 žitelja, od čega 36 910 (43,8 %) Hrvata i 31 445 (37,4 %) Srba, dok su ostatak činile brojne nacionalne i etničke skupine (manjine). U samom Vukovaru, brojnost Hrvata bila je izraženija, jer prema istom popisu, tamo ih je 1991. godine (u ukupnom broju stanovnika od 44 369) bilo 47,2 %, dok su Srbi činili manje od jedne trećine (32,3 %), uz također značajan postotak pripadnika drugih manjina. No, neovisno o ovim okolnostima, ekstremni dio Srba smatrao je legitimnim na ovom prostoru ostvariti svoje naume i taj dio Hrvatske pretvoriti u "SAO Istočnu Slavoniju, Baranju i Istočni Srem" koja bi se kasnije ujedinila s drugim od Srba okupiranim područjima i tako u konačnici u zajednici s Srbijom, Crnom Gorom i "srpskom" BiH uklopila u buduću "Veliku Srbiju" čija je uspostava praktično trebala dokinuti postojanje ne samo Bosne i Hercegovine, nego i Republike Hrvatske.

 U vrijeme proglašenja hrvatske neovisnosti, 25. lipnja 1991. (što je Hrvatski Sabor bio obvezan učiniti na temelju legitimno izražene volje ogromne većine građana od 19. svibnja iste godine, kad se njih 93,24 % na referendumu izjasnilo za samostalnost), dok traje rat u Sloveniji (između "JNA" i slovenske TO), snage "JNA" opkolile su silos Đergaj (kod Bršadina) koji su osiguravali pripadnici ZNG (Zbora Narodne Garde), ultimativno tražeći od njih da napuste svoj položaj. Istodobno, u Borovo Selo, kao ispomoć snagama koje su tu već bile stacionirane, dolazi 6 autobusa s dobrovoljcima iz Srbije, koji se s pripadnicima vojske i ostalim paravojnim i četničkim skupinama i odredima raspoređuju u rajon oko Vukovara. Već tada započinju povremeni topnički udari na grad i oružani incidenti kojima napadači nastoje izazvati sukobe širih razmjera, ali reakcija hrvatskih snaga - pripadnika MUP-a i ZNG-a izostaje, pa pritisci iz dana u dan jačaju.

Junak Domovinskog rata Luka Andrijanić poginuo je u Vukovaru

20. rujna 1991. godine, tri dana prije svoga 20. rođendana 

(Adresa slike)

 Najava invazije na Vukovar slijedila je 24. kolovoza u popodnevnim satima, kad dva borbena zrakoplova "JRV" ("Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva") raketiraju silos Đergaj. Oko 17 sati, pripadnik 4. bojne 3. brigade ZNG, 19-godišnji Luka Andrijanić puca iz protuzrakoplovnog topa i pogađa oba zrakoplova; jedan pada kod Bogdanovaca, a drugi obavijen dimom nestaje iznad podunavskog pojasa Vojvodine, na lijevoj obali Dunava. Dva dana poslije, 26. kolovoza, isti branitelj onesposobio je još dva neprijateljska zrakoplova. Junak Domovinskog rata, dragovoljac koji je došao braniti Vukovar iz rodne Brusnice (općina Lopare, BiH), Luka Andrijanić, nažalost, gine nepunih mjesec dana nakon ovih ratnih podviga.

25. kolovoza otpočela je ofenziva agresora koji je napadao grad svim raspoloživim sredstvima (od zemaljskog topništva, topničkih udara s brodova usidrenih na Dunavu, do zračnih, tenkovskih i pješačkih snaga). Uvjeren kako će za kratko vrijeme ovladati Vukovarom, neprijatelj je angažirao značajne resurse: oko 30 000 vojnika, 1 600 tenkova i oklopnih transportera, 60 borbenih zrakoplova, 350 protuzrakoplovnih topova, 980 oruđa zemaljskog topništva i 750 cijevi raznih kalibara za djelovanje po zemaljskim ciljevima, uključujući i najrazornije raketne sustave. Tijekom 87 dana opsade, broj neprijateljskih vojnika je varirao, a uoči pada Vukovara, bilo ih je ukupno oko 80 000 (raspoređenih u 11 operativnih brigada "JNA" - od čega je bilo 9 oklopno-mehaniziranih, uz brojne paravojne i "specijalne postrojbe", te dragovoljačke i četničke skupine i odrede, kao i "krajinske" postrojbe i postrojbe "teritorijalaca" sastavljene od domaćih Srba). Grad je bio izložen neviđenom razaranju, nezapamćenom u Europi od razdoblja Drugoga svjetskog rata i na kraju doslovno satrt - sravnjen sa zemljom. Procjenjuje se kako je na njega tijekom tih 87 dana palo gotovo milijun projektila različitih kalibara (od topničkih i tenkovskih granata, do projektila s riječnih topovnjača, zrakoplovnih bombi - pa i onih najtežih, "krmača" i kasetnih zabranjenih međunarodnim konvencijama, do raketnih sustava Luna koji su djelovali s teritorija Vojvodine). Prema podacima Glavnog sanitetskog stožera Republike Hrvatske, do 19. studenoga 1991. godine u Vukovaru je ubijeno 450 branitelja i 1 350 civila, od toga 86 djece (njih 54 bilo je mlađe od 10 godina). Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece, ranjeno je više od 2 500 osoba (od čega je 570 ostalo trajnim invalidima), mnogi su zatočeni i odvedeni u neki od srpskih koncentracijskih logora, a neposredno nakon okupacije (18. studenoga 1991.) bila je nepoznata sudbina 2 630 osoba. U gradu i okolici tijekom i nakon procesa mirne reintegracije otkriveno je više od 50 masovnih grobnica iz kojih su ekshumirani brojni posmrtni ostaci. Broj poimenično (od vukovarskih franjevaca) popisanih žrtava smrtno stradalih u Vukovaru na hrvatskoj strani je 2 717, deseci žena i djevojčica su silovane, ljudi su tjednima i mjesecima mučeni nakon zarobljavanja što je nad preživjelima potom nastavljeno u logorima u Srbiji. Tisuće je onih koji su doživjeli trajne traume i čiji se život iz korijena promijenio. Nestale su čitave obitelji, mnoge su se uslijed ratnih okolnosti raspale, a one koji su prošli ratni pakao Vukovara naročito boli to što ratni zločini agresora nisu kažnjeni - pa čak ni slučajevi masovnih likvidacija u hangaru "Veleprometa" gdje je ubijeno 750 osoba, na farmi "Ovčara" (preko 260 žrtava) i brojnim drugim mjestima. Ovom gradu i njegovim žiteljima barbari su nanijeli veliko zlo i otvorili rane koje se desetljećima neće zaliječiti - utoliko prije što ni Srbija ni domaći Srbi iz tih krajeva ni danas ne žele otkriti čak ni istinu o nestalim osobama, a o nekom priznanju krivnje i suočavanju s posljedicama agresije i masovnih zločina počinjenih u njihovo ime i od njihovih sunarodnjaka, nema niti govora.

Agresor nastavlja sa zločinima i pljačkom i nakon okupacije grada:

komunistička petokraka i četnička kokarda na istom krvavom poslu

- Vukovarca, 48-godišnjeg civila Slavka Batika, zločinci odvode na gubilište -

ni danas se ne zna gdje su mu kosti

(Adresa slike)  

 Usporede li se snage obrane Vukovara sa snagama agresora, može se slobodno reći kako je bitka za ovaj grad čudo nad čudimo, prije svega iz razloga tako dugotrajnog i djelotvornog otpora malobrojnih branitelja. Naime, grad je branilo samo 1 800 do 2 000 ljudi s oružjem (oko 800 pripadnika MUP-a Vukovar i Varaždin, uz pripadnike Narodne Zaštite - Vukovar, 4. bojne 3 "A" brigade ZNG, borbene skupine 1 "A" brigade ZNG i skupine od 58 pripadnika HOS-a). Na širem vukovarsko-borovskom bojištu bilo je ukupno oko 6 700 branitelja, oskudno naoružanih i opremljenih. Bili su to u golemoj većini obični ljudi bez ikakvog ratnog iskustva ili stručnog znanja, a otpor su pružali uglavnom sredstvima koja su u borbi uspjeli oteti agresoru. Tako je hrvatska strana pred pad grada raspolagala s ukupno 26 tenkova i oklopnih transportera, 52 topa do 100 mm, 32 topa preko 100 mm, 1 VBR-om, te 68 minobacača. Zato ne čudi da se fenomen bitke za Vukovar proučava na mnogim vojnim akademijama. Kad kažemo "bitka za Vukovar", treba imati na umu kako se pod time podrazumijeva cijela bojišnica koja je osim Vukovara obuhvaćala i Borovo odnosno Borovo Naselje kao satelitska naselja ovog grada. Upravo ova bitka zorno svjedoči o tomu kako su moral branitelja i srca ratnika na kraju presudni. Iako je sa stanovišta vojne terminologije Vukovar "pao", na njemu su "JNA" i njezini nalogodavci i saveznici slomili zube. Vukovarska epopeja najavila je poraz krvnika koji su krenuli uništiti sve što nije srpsko i izbrisati svaki trag postojanja hrvatskog naroda na njegovim vjekovnim, autohtonim područjima koja mu oduvijek pripadaju.

 Agresor je na Vukovaru doživio strahovite gubitke: najmanje 5 do 7 tisuća mrtvih, 20 do 30 tisuća ljudi izbačenih iz stroja (ranjenih), izgubio je 25 borbenih zrakoplova, oko 300 tenkova i oklopnih transportera i veliki broj vozila raznih vrsta. Herojska obrana grada odjeknula je u svijetu i Hrvatskoj omogućila uspješan nastavak procesa međunarodnog priznanja. Vukovar je doslovno izgorio na braniku Domovine podnoseći neopisivu žrtvu - golgotu koja će ostati vječno zapisana kao primjer veličanstvenog i plemenitog junaštva male skupine hrabrih ljudi, idealista i domoljuba čije je srce bilo jače od čelika, bombi i granata.

"Žuti mravi", "Pustinjski štakori", "Turbo vod", "Bikovi", legendarna 204. brigada HV, pripadnici MUP-a RH, 3. brigade ZNG-a, HOS-a, policajci, Vukovarci i dragovoljci iz Zagreba, Varaždina, Kutine, Banja Luke i mnogih drugih mjesta porazili su neusporedivo brojnijeg i tehnički nadmoćnijeg agresora i svojim djelima se zauvijek upisali na slavne stranice naše povjesnice. Blago i Robert Zadro, Alfred Hill Atila, Marko Babić, Tomislav Merčep, Petar Janjić Tromblon, Mile Dedaković Jastreb, Luka Andrijanić, Andrija Marić, Jean-Michel Nicolier, Ivica Arbanas, Damjan Samardžić, Petar Kačić, Nikola Toth Feniks, Velimir Đerek Sokol, Josip Tomašić Osa, Siniša Glavašević, Blago Tica,

Obnovljeni Vukovar i njegov simbol prkosa i herojstva - vodotoranj,

na kojem se i u najtežim danima rata vijorio hrvatski stijeg

(Adresa slike)

 Ivan Poljak Sokol, Vesna Bosanac, Juraj Njavro, braća Šoljić -  Niko, Ivo, Mijo i Mato, Vlatko Voloder, Žarko Manjkas Crvenkapa, Zvonimir Mažar, Miro i Tomislav Josić, Mirko Brekalo, Nenad Gagić, Ivan Kapular, Ivica Lukić, Dragan Luketić, Ivica Habajec, Ivica Banožić, Marko Filković, Stipo Mlinarić Ćipe, Ivan Anđelić Doktor, Dragutin Špac, Miro Radmanović, Tomo Jakovljević, Nevenko Mauzer, Zvonko Milas, Marko Cvitković, Milan Žanko, Branko Čulić, Ivan Leutar, Ivo Komšić, Zdravko Mamić, Ivica Mikola  i brojni drugi znani i neznani junaci vukovarske epopeje - najveće, najkrvavije ali i najslavnije bitke hrvatskog Domovinskog rata - zaslužuju naše poštovanje i beskrajnu zahvalnost. Sjećanje je najmanje je što dugujemo njima koji su dali najviše u vremenima kad se naš narod borio za golu biološku opstojnost i pravo na postojanje.   

(Video): Bitka za Vukovar - 5 minuta za sjećanje;

Zlatko Pinter/PDN