Nakon niske provokacije, 27. listopada 1991. godine, Zrakoplovstvo agresorske "JNA" napalo je dvjema kazetnim bombama granični mađarski gradić Barcs. Oštećeni su groblje, nogometni stadion i više stambenih zgrada. Upotreba kazetnih bombi je inače zabranjena međunarodnim konvencijama, no, srpski agresor ih je koristio, ne samo u ovom slučaju, nego iu brojnim napadima na gradove i sela u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

 U vrijeme jugoslavenske krize došlo je do zategnutosti odnosa između Srbije i Mađarske, budući da je Mađarska bila naklonjena Hrvatskoj i Sloveniji i podržavala ih na putu ka samostalnosti. Dobro je poznato kako je Hrvatska pomagala iu nabavi oružja za obranu u uvjetima nametanja nepravednog embarga UN-a, nakon što je hrvatski narod protuzakonito i protuustavno razoružan u proljeće 1990. godine. Ne, mađarska je vlada morala biti oprezna, budući da u Vojvodini ima svoju brojnu manjinu. To je zacijelo i jedan od razloga da na ovaj ničim izazvan, podmukli napad nije vojno odgovorio.

 Srpsko-crnogorski agresor nije birao sredstva u prljavom ratu kojeg je izazvao s nakanom ostvarivanja velikosrpskih ciljeva.

 Dok je ta njihova patologija sezala, najbolje je izrazio poznati beogradski odvjetnik (danas pokojni) Srđa Popović koji je o politici Srbije i vrha "JNA" početkom 90-ih godina govorio:

 "Oni bi bili sretni da bi mogli izazvati svjetski rat…ili ako ne svjetski, a ono barem neki regionalni".

 Doista, iz ponašanja velikosrpske kamarile i zločinačke "JNA" nije teško zaključiti kako je Popović bio posve u pravu.

 Njih se moglo zaustaviti samo silom. Tadašnja međunarodna zajednica, međutim, a prije svega UN i NATO, niti su bili odlučni u mjeri u kojoj su morali biti, niti su shvaćali suštinu ratnih sukoba na području bivše SFRJ.

 Iz Vojvodine je po nekim procjenama tijekom 90-ih godina pobjeglo oko 100.000 Mađara, više od 40.000 Hrvata i neutvrđen broj pripadnika drugih manjina, te veliki broj Srba koji se nije slagao s tadašnjim režimom.