27. veljače 1397. – Krvavi Sabor u Križevcima

Velika hrvatsko-ugarska i turska vojska sukobile su se potkraj rujna 1396. u krvavoj bici kod Nikopolja. Glavninu kršćanskih snaga vodio je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund, jedno krilo vojske Herman Celjski, a drugo hrvatski ban Stjepan Lacković.

Na današnji se dan, 27. veljače 1397. u Križevcima dogodio jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti.

Sabor u Križevcima na kojemu je ugarsko-hrvatski kralj i njemački car Žigmund Luksemburški okrutno i mučki pobio cvijet hrvatskog plemstva, među kojima je bio i tadašnji hrvatski ban Stjepan Lacković.

Nakon smrti kralja Bele IV. na ugarsko – hrvatskom prijestolju našli su se slabi vladari, što je dovodilo do prijestolnih borbi u koje su se počeli miješati i susjedi. Zemljom je zavladala feudalna anarhija, a moć hrvatskih velikaša toliko je narasla da su najmoćniji od njih, Šubići Bribirski, vladali poput samostalnih vladara.

Konačno će upravo oni na ugarsko – hrvatsko prijestolje dovesti novu dinastiju, napuljske Anžuvince. Između Anžuvinaca i hrvatskih plemića došlo je do sukoba jer ni hrvatski ali niti ugarski velikaši nisu bili zadovoljni načinom i dugogodišnjim apsolutističkim vladanjem Anžuvinaca.

Kako Ludovik I. nije imao muških potomaka, prije svoje smrti naredio je da ga na prijestolju naslijedi njegova kći Marija. Njoj je tada bilo 12 godina pa je vlast umjesto nje preuzela njezina majka Elizabeta Kotromanić, što je dovelo do novih sukoba oko vlasti.

Dio plemića kao što su hrvatski ban Stjepan Lacković, bosanski kralj Stjepan Tvrtko I., a osobito Hrvoje Vukčić Hrvatinić, podržavao je kraljice. Na čelu nezadovoljnika bili su braća Horvat i vranski prior Ivan od Palizne.

Kandidati za prijestolje uz kraljice Mariju i Elizabetu bili su i vojvoda Karlo Drački Anžuvinac kao i njegov sin Ladislav Napuljski, te Marijin zaručnik, a kasnije i suprug Žigmund Luksemburški, sin češkog kralja.

U građanskom ratu i sukobima oko prijestolja pobijedio je Žigmund, pogubivši tridesetak hrvatskih velikaša. Time je prva etapa protudvorskog pokreta, pobune hrvatskih i slavonskih velikaša protiv apsolutističke vladavine dvora, završena Žigmundovim uspjehom.

Osim borbi oko ugarsko – hrvatskog prijestolja, Hrvatskoj je počela prijetiti i nova opasnost – Turci Osmanlije. Kako bi popravio svoj ugled, Žigmund je skupio veliku vojsku i krenuo u pohod protiv Turaka, namjeravajući ih odbaciti s Balkana.

Godine 1396. kod grada Nikopolja u Bugarskoj Žigmund je doživio katastrofalan poraz. Jedva se uspio spasiti otplovivši na nekom brodiću niz Dunav u Crno More. U Hrvatskoj i Ugarskoj se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj preživio bitku.

Ta je neizvjesnost dala novi poticaj pobuni, jer je dio slavonskog i ugarskog plemstva počeo pristajati uz Ladislava. Kada se kralj Žigmund u veljači 1397. godine vratio u Hrvatsku preko Dubrovnika, sazvao je slavonsko plemstvo u Križevce, gdje se po običaju održavao sabor.

Na saboru u Križevcima sastale su se pristalice dviju protivničkih strana od kojih je jedna pristajala uz Žigmunda Luksemburškog, a druga uz Ladislava Napuljskog – njoj je vođa bio ban Stjepan Lacković.

Žigmund je dao pismeno jamstvo (saluus conductus) da se neće svetiti pobunjenicima i da im se neće dogoditi nikakvo zlo. Lacković je doista i povjerovao kraljevoj riječi, pa je sa svojim pristašama došao u Križevce. Posljednjih dana veljače 1397. godine započeo je sabor na kojem je bilo više pristaša kralja Žigmunda (oba bana, braća Kaniski, celjski grof Herman i dr.) koji su uglavnom pohitali pozdraviti kralja i gospodara. Isprva je sabor tekao u redu, ali je odjednom došlo do oštre svađe i međusobnih optužbi među stranama.

Kako su Lackovićeve čete ostale izvan grada, ohrabreni kraljevi pristaše počeli su spočitavati Lackoviću da je izdajica, jer je Turke domamio u svoju domovinu, dok su Lackovićevi privrženici Žigmunda optuživali za poraz kod Nikopolja. Svađa je konačno dovela do sukoba i krvoprolića u kojem su Žigmundovi pristaše izvukli mačeve i sasjekli Lackovića i njegove pristaše, među kojima je bio i Lackovićev sinovac Andrija. Nakon pokolja tijela ubijenih pobacana su kroz prozor sabornice. Krvoproliće se dogodilo u utorak 27. veljače 1397. godine, a u hrvatskoj povijesti taj događaj se naziva Krvavi sabor križevački.

Kada su Lackovićeve čete utaborene izvan grada saznale za ubojstvo svoga vođe, stali su ljutito jurišati na Križevce. No Žigmundovi su ljudi bacili truplo ubijenog Lackovića s visoke kule u gradske opkope te počeli dovikivati jurišajućim četama: “Manite se bijednici, što uludo ginete; zar ne vidite da se s dušom rastavio onaj za koga bi morali pograbiti oružje?!” Nakon toga umjesto da nastave jurišati, Lackovićeve čete su se u strahu razbježale svojim kućama.

Osim što se Žigmund bojao osvete Lackovićevih pristalica, posljedice “Krvavog sabora križevačkog” bile su ponovna razbuktavanja velikaških ustanaka u Hrvatskoj i Bosni, pogubljenje 170 bosanskih velikaša od strane Žigmunda i prodaja Dalmacije, koju je za 100 000 dukata Ladislav Napuljski dao Veneciji. Međutim, Žigmund je nakon 25 godina borbi uspio ojačati vlast i time konačno bio priznat za kralja.