28. OBLJETNICA IZLASKA IZ SRPSKOG ZATOČENIŠTVA ANTE VUKADINA IZ MANDINA SELA

Dvadeset petog studenog 2019. godine navršava se 28. obljetnica izlaska iz srpskog zatočeništva Ante Vukadina iz Mandina Sela koji se nakon prebjega iz tzv. JNA (17. srpnja 1991. godine) prijavio u Zbor narodne garde (1. gardijsku brigadu) nakon čega je, sa svojom postrojbom, upućen na teren, u obranu Hrvatske Kostajnice. Nakon pada ovoga grada, 12. rujna 1991. godine, Ante je zarobljen i odveden u koncentracijski logor Manjača.  Nakon mjesec dana biva premješten u Vojno-istražni zatvor u Sarajevu, vojarna Viktor Bubanj, gdje ga okrivljuju za oružanu pobunu i dezerterstvo, te bijeg iz tzv. JNA.

U samici provodi narednih 45 dana do razmjene (25. 11. 1991. godine).

Kao i svi hrvatski vojnici tijekom zarobljeništva je maltretiran psihički i fizički. Optuživan je za paleže, dezerterstvo, oružanu pobunu protiv Jugoslavije, ubojstva, silovanja, klanja ili ukratko sve ono što im je tada padalo na pamet a bilo im je zgodno pripisati zarobljenim hrvatskim vojnicima koji se kao takvi nisu mogli braniti a pod silinom udaraca i maltretiranja morali su neke stvari i priznati samo da torture napokon prestanu.

Ante nam je posvjedočio kako su mu najteže pale lažne optužbe jednog oficira (namjerno ne pišemo časnika) koji mu je došao u samicu i rekao:- Odgovorit ćeš mi na četiri pitanja: ‘ko je postavljao minska polja? Ko je bio snajperista? Koju drogu koristite? Gdje ste imali obuku za klanje? Do jutra je morao smisliti odgovore na postavljena pitanja, znao ih ili ne znao, zaprijetio mu je kako će ih on osobno izvući iz njega, uz napomenu da razmisli i  koje će uho da mu ujutro odreže – lijevo ili desno! To mu je bila samo jedna u nizu neprospavanih noći i vjerojatno najduža u životu.

Ante dalje nastavlja: – Ostatak ne želim ni pričati ni sjećati se. Davno sam podvukao crtu ispod svih negativnih događaja.

I kao što reče general Gotovina 2012. godine: – Rat pripada prošlosti, okrenimo se budućnosti. Tako nam je Ante poručio: -Život je lijep i nepredvidiv. Zaboravimo ružnu prošlost, rat za meni nije postojao niti ga se želim sjećati.

Ovo isključivo pišem zato što redovito doživljavam kritike od mlađe populacije (što im ne zamjerim) kako ne sudjelujem u proslavama, obljetnicama pogibija, padanja i oslobođenja gradova. Razumijem mlađe intelektualce i domoljube koji hoće nešto čuti iz prve ruke ali netko tko je to proživio da bi to vjerodostojno ispričao, prenio, mora to ponovno emotivno proživjeti a vjerujte mi to nije nimalo jednostavno.

U nastavku donosimo priču pod naslovom „Priča s Manjače – o stradanju hrvatskog vojnika Ante Vukadina iz Mandina Sela“ objavljenu u tadašnjem glasilu „Tomislav“, koji su u Zagrebu pokrenuli tamošnji iseljeni Duvnjaci. Ne zaboravimo: Onaj tko zaboravlja svoju povijest, nema budućnosti.

 PRIČA S MANJAČE

Ante Vukadin je bio na Manjači. Duga priča. Za stotinu običnih života vrijedi. I teška. Teška slobode. Za slobodu još teža. A sve je počelo na Plitvicama,Mukinju. 

Mjesec dana na terenu, u tuđoj vojsci, a smjena ne stiže. Gledati vodnika Rašetu (!) kako šalje vreće bombi u Donji Lapac i očekivati vijesti o smrti prijatelja u Sloveniji, u tuđoj vojsci, nije lako.

A strahuješ i za svoj život. Vojnici bježe. Iz vojske, iz rata od rata bježe. 

Metkom izbliza, u čelo. Ili kamom u vrat… To ne mogu i ne može nitko. Samo četnici. 

Ante je pobjegao. Ne, prebjegao je (sutradan se javio u Gardu) kad je dovezao dva potpukovnika u Zagreb. 

– Bio sam jedini vozač i zato su odabrali mene. Da je bio netko drugi, ja ih ne bi vozio. Mene su čuvali. Nisu mi dali ni telefonirati. A bio sam i na raportu kod kapetana zbog Pevelićeve slike u Azuru.

Gore jedino u Vukovaru

U Kostajnici je Ante ratovao od 21. kolovoza do predaje 12. rujna. Bio je na Šupljem kamenu, na položaju. 

Stalni napadaji, zasjede, minska polja, zrakoplovi, tenkovi, topovi, na jednoj, a domoljublje, hrabrost, srce i puno manje oružja na drugoj strani. 

Jedino je bilo gore možda u Vukovaru. Tako je barem meni bilo. Ne znam kako je bilo onima u podrumima… Jedanput sam u rovu proveo 33 sata. Prstom nisam mrdnuo. Tristo je granata palo na 50 metara. Raskomadalo mi oprtače i šatorsko krilo koji su visili kod mene. Mokrio sam u bočicu od ulja i prolivo iz rova. Nemereš podase. Uvečer mi jedan Albanac donese deku. Sok i paštetu.

U rovu sam vadio slike i pozdravljao se sa svojima. 

Kostajnica je strateški važno mjesto za hrvatsku obranu, ali su se čudne stvari oko nje događale. Valja se prisjetiti prvog povlačenja i ponovnog osvajanja grada. 

– Policija se predala prva a imala je bolje naoružanje – kazuje Ante. – Čuli smo policajca koji je zvao na predaju. Odlučili smo prić’ na bosansku stranu, jer da smo ostali na Šupljem kamenu završili bi na Šamarici. Slijedeća postaja na Antinom križnom putu (Bog je milostiv, oprostit će nam) je Manjača. 

– Prespavali smo u kino-dvorani u B. Kostajnici. Autobusima smo prebačeni u Banja Luku. Oko 1000 srpskih žena i djece došlo je vidit od čega smo.

Naime, zadnji dan pred pad, na Kostajnicu je ispaljeno oko 7000 granata. 

Govorili su da bi nas najradije zaklali. Psovali su sve ustaško i hrvatsko. 

Manjača je bila obično vojno vježbalište koje je za ovu prigodu pretvoreno u „logor nalik Auschwitzu“, kako kaže Ante. Posebno su dodatno, ogradili one tri štale u kojima su spavali hrvatski vojnici. Ni kokoš se nije mogla provuć.  Na Manjači su ih razdvojili na pripadnike Garde i MUP-a. 

– Mupovce nisu tukli, a svak od nas je dobio batine. Hercegovce su posebno „volili“. Nas su izdvojili, nas Hercegovce i Bosance. Ante je na Manjači proveo 23 dana. – Nisam se tio prijavit da sam prebjeg , a nije mi dao ni zapovjednik iz Lištice. Nadao sam se prvoj razmjeni. Izdao me Borislav Savanović iz Varaždina, ćaća mu iz Mrkonjić-Grada. Bio je u Gardi. Pobigo iz vojske ali mu nisu tili ništa. Izdo je mene, jednog Albanca i Topića iz Lištice. A sve zbog jednog šamara, onako prid nama.        

Da je Manjača uistinu logor neka posvjedoči nekoliko primjera iz „tretmana“ hrvatskih vojnika. Primjeri su to ljudske bestijalnosti ali još više i još jače nadljudske hrabrosti. – Kopali smo krumpire i vraćali se s njive. Gazimo strojak. Čujemo uzvik: – Vrlo dobro! – Svak šuti. Strejat ću vas Boga li vam ustaškog – derao se oficir. – Vrlo dobro! Opet svak šuti. Dođemo do zastave. – Pozdrav na desno! Svi gledaju pravo. – Na levo krug! Opet od početka gazimo strojak do zastave. – Pozdrav  na desno! Niko ne gleda u zastavu. Strojevi smo gazili i dvojica po dvojica a nismo tili pozdravit. 

Uvriježeno je mišljenje da je naoružanje i skidanje uniforme najveće poniženje za vojnika. Gardiste su k tome još i ošišali. – Kad su nam skinuli uniforme čapali su se za njih, naročito za američke.  Za čizme su se tukli. Onaj što je mene premećo nađe mi maskirnu olovku. Pobiže od mene dva do tri metra i zavika – Odšarafi! Ja sam mu se u sebi nasmijo. Nas su gardiste pretsresali svaka tri – četiri dana.

Koje ćeš uvo da ti otkinem?

Mnogo se četnika iživljavalo nad hrvatskim vojnicima i na različite načine: – Jedan se predstavio Hrvatom i kaže mi: Ne sramoti mi hrvatski narod. Doći ću za 15 minuta, razmisli koje ćeš uvo da ti otkinem. Levo ili desno. Vadi nož.         

Ante kazuje dalje: – Jedan mi je četnik stavio nož pod vrat i opsovao majku ustašku. Sad ću da te zakoljem. Deda mi je bio četnik, i ja sam. U međuvremenu je unišo jedan poručnik. Strašna faca! Takvu facu u životu nikad nisam vidio. Ružan hrapav. Ružan neki. Volio bih da me drugih 15 udari nego da me on pogleda. Side na stol a mi ležimo. – Gdje ste imali obuku za klanje? Sada je 9 i 20, sutra dolazim na buđenje. Cilu noć nisam zaspo. Srića, nije se vratio.

Da ima naivnosti u bezgraničnoj srpskoj perfidnosti govori nam i ova scena Antine drame, pred odlazak u Sarajevo.

– Ujutro ulazi neki vojnik. Stavi nam lisice na ruke, meni i Topiću. Iza njega uđe pijani četnik. – Okreni se! – kaže mi. Okrenem se, a on nogom u kičmu. Odma se moraš dignut i ponovno okrenut. Ovaj put noga pravo u prsa. Uđe i drugi četnik. Naredi vodniku da nas izmlati i izađe. Vodnik se ispriča i zamoli nas da se ne ljutimo, te nas i on izudara.

Mjesec dana u samici

Po dolasku u Sarajevo Antu su smjestili u samicu. U njoj je proboravio mjesec dana. Opet ispitivanja, ponižavanja i maltretiranja, uz prijetnju suđenjem. Desetak dana prije razmjene njih desetak su smjestili u jednu prostoriju. Zabranili su nam tisak, da slučajno ne saznaju za razmjenu. A da je i u vojnim zatvorima bilo maltretiranja potvrđuje i ova scena. 

-Prijavim se zubaru. Šta je – upita. – Boli me zub. – Ja bih te ubio. Nasmijem se. Bio je to neki Momčilo, Crnogorac. – Sad bi ja tebe u Vukovar, da pucaš u svoje. – Žao mi je ali niste u mogućnosti odgovoriti mu. To ga je razbisnilo i izbaci me van. 

Za razmjenu su hrvatski vojnici saznali u nedjelju, na dan kad su trebali biti razmijenjeni, kako je bilo planirano, ali zbog nekompletnih spiskova razmjena je odgođena za još jedan dan.   

-Postrojio nas je jedan zastavnik. Musliman. Dobar čovik. – Gospodo, drugovi, danas ćete biti… Pomislim pribačeni…strijeljani…razmijenjeni – kaže. – Šta razmijenjeni?! Ne virujem. Nikoga ne  vidim iz Crvenog križa. Ali kad su doveli Šabarića, Medvedovića, Splićane… Više dvojbe nije bilo. 

O snazi, hrabrosti hrvatske vojske i vjeri u pobjedu svjedoči Antino zdravlje, duhovno i tjelesno.

– Vraćam se u Gardu – kaže Ante.