30 godina od pada Berlinskog zida

NATO obilježava 30 godina od pada Berlinskog zida 9. studenoga 1989. Na komemoraciji u Berlinu kod Memorijalnog centra, na mjestu gdje još postoji dio zida koji podsjeća na vrijeme željezne zavjese, uz glavnog tajnika Jensa Stoltenberga i njemačkog veleposlanika Hans-Dietera Lucasa sudjelovat će stalni predstavnici zemalja pri NATO-u i članovi NATO-ove diplomatske, vojne i međunarodne zajednice.

Srušen u euforičnom raspoloženju u studenome 1989., Berlinski zid godinama je bio mučan simbol podjele Njemačke i obilježje sukoba između sovjetskog bloka i zapada.

Slijedi pet činjenica o betonskom bedemu koji je zapadni Berlin pretvorio u enklavu u istočnom bloku.

Armirani beton

Gradnja zida započela je 13. kolovoza 1961., svega nekoliko dana nakon što je tadašnji prvi čovjek DDR-a Walter Ulbricht obećao da “nitko nema namjeru graditi nekakav zid”.

Izgrađen je kako bi se zaustavio egzodus Nijemaca s istoka na zapad (tri milijuna ljudi od 1945. do 1961.). Ukupna mu je dužina bila 155 kilometara. Od toga su 43 kilometra zida presjekla Berlin u smjeru sjever-jug, a s još 112 kilometara grad je izoliran od ostatka DDR-a.

U većem dijelu zid se sastojao od 3,6 metara visokog armiranog betona s uglančanim cilindričnim vrhom kako bi se u startu obeshrabrili pokušaji penjanja preko njega.

Iza istočne strane zida bio je i brisani prostor, “pojas smrti”, koji je istočnonjemačkim stražarima omogućio nesmetanu liniju vatre na bjegunce u pokušaju približavanja zidu.

Najosvjetljeniji dio Berlina

Granicu je osiguravalo 7000 graničara koji su bili porazmješteni na 302 kontrolna tornja i 20 bunkera.

Ulične svjetiljke su postavljene na svakih 30 metara što je zid činilo najosvjetljenijim dijelom Berlina, u kontrastu s tamom u koju je uronio istočni Berlin.

Dodatno osiguranje činili su alarmi, jarci, bodljikava žica, uređaji za automatsku paljbu i neprestane patrole vojnika s psima.

U spomenutom brisanom prostoru, u koji nisu smjeli ni istočnonjemački vojnici, nemoguće je bilo sakriti tragove.

Checkpoint Charlie 

Kroz zid se moglo preko sedam službenih graničnih prijelaza. Najpoznatiji je svakako Checkpoint Charlie između današnjih četvrti Mitte i Kreuzberg.

On je bio poprište konfrontacije SAD-a i SSSR-a u listopadu 1961. kada su tenkovi i vojnici nekoliko sati bili u punoj pripravnosti pucati jedni na druge nakon prijepora oko slobode kretanja američkog diplomata Allana Lightnera.

Ondje je godinu poslije u kiši metaka život izgubio 18-godišnji zidar Peter Fechter koji je htio pobjeći sestri u Zapadni Berlin.

Tunel 57

U 28 godina postojanja zida bilo je mnogo pokušaja bijega na zapad, često fatalnih. Pretpostavlja se da je ondje između 1961. i 1989. stradalo 140 ljudi, ali točan broj nije poznat.

No, bilo je i mnogo uspješnih pokušaja. Najpoznatiji prolaz bio je “tunel 57”, nazvan tako jer je njime u listopadu 1964. na zapad pobjeglo 57 ljudi. Prokopali su ga studenti sa zapada, bio je dug 140 metara, počevši iz podruma napuštene pekarnice nedaleko od zapadne strane zida.

Jedan od najspektakularnijih bjegova na zapad je 1988. pošao za rukom istočnoberlinskoj obitelji koja je preko zida preletjela poljoprivrednim zrakoplovom,.

Inženjer elektronike Winfried Freudenberg nije bio te sreće. U ožujku 1989., samo osam mjeseci prije pada zida, balon kojim je preletio betonsku barijeru srušio iznad zapadnog dijela grada. On je posljednja žrtva Berlinskog zida.

Ich bin ein Berliner

“Ich bin ein Berliner” – četiri riječi koje je izgovorio John Fitzgerald Kennedy tijekom povijesna posjeta Berlinu 26. lipnja 1963. ušle su u kolektivno sjećanje.

Dvije godine nakon podizanja “zida stida”, američki predsjednik htio je na njemačkom jeziku pokazati da je zapad solidaran s Berlinčanima.

Njegov nasljednik Ronald Reagan je 24 godine kasnije stajao za govornicom ispred Brandenburških vrata i vičući poručio sovjetskom kolegi Mihailu Gorbačovu da “sruši taj zid”.

Što je dvije godine kasnije, uz zeleno svjetlo Moskve, i učinjeno.

Zid je stajao 28 godina, dva mjeseca i 28 dana.  (HRT/Hina)