30. lipnja 2006. – Hrvatski sabor usvojio Deklaraciju o Oluji

DEKLARACIJU O OLUJI

1. Priroda, svrha i tijek akcije . Vojno-redarstvena akcija »Oluja« započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a trajala je tri i pol dana, do 7. kolovoza 1995. godine u 18.00 sati. Srpska je vojska priznala poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. godine u 19.00 sati kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. Krajinskog korpusa pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavu generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske vojske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Poštujući ratna pravila i običaje, zapovjedništvo Hrvatske vojske ostavilo je tom prigodom zarobljenim srpskim vojnicima kratko naoružanje.

1. Međunarodno-pravno legitimna akcija. Vojno-redarstvena akcija »Oluja« pripremljena je i provedena uz poštivanje svih odredbi međunarodnoga ratnog, humanitarnog i civilnog prava i uz poštivanje svih međunarodno prihvaćenih obveza naše zemlje. »Oluja« je međunarodnopravni legitimitet temeljila na ovim dokumentima: (a) pravnim mišljenjem Arbitražne komisije o Jugoslaviji, (b) odredbama Zajedničke deklaracije predsjednika Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije usvojene u Ženevi 30. rujna 1992. godine tijekom Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, (c) Rezoluciji Opće skupštine UN 49/43 »Situacija na okupiranim područjima Hrvatske od 21. listopada 1994. godine, (d) Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN 779 (1992) o trećem proširenju mandata UNPROFOR-a, (e) rezolucijama Vijeća sigurnosti 815 (1993), 847 (1993) i 871 (1993), 981 (1995) kojima se potvrđuje teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske. Na sam dan početka »Oluje« Republika Hrvatska je posebnim pismom (koje je potpisao ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić) precizno obavijestila Vijeće sigurnosti o suštinskim razlozima i ciljevima operacija: uspostava vladavine prava, ustavnog poretka i vojne sigurnosti u RH te pružanje vojne potpore. obrani Bihaća (u to doba Zaštićene zone UN). U pismu se spominju i drugi legitimni razlozi za akciju: propast pregovora na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (srpsko odbijanje Plana Z-4), zajednička ofenziva bosanskih i hrvatskih Srba na Bihać, obveze RH iz Splitskog sporazuma Tuđman – Izetbegović o zajedničkoj obrani itd. Mate Granić) precizno obavijestila Vijeće sigurnosti o suštinskim razlozima i ciljevima operacija: uspostava vladavine prava, ustavnog poretka i vojne sigurnosti u RH te pružanje vojne podrške obrani Bihaća (u to doba Zaštićene zone UN). U pismu se spominju i drugi legitimni razlozi za akciju: propast pregovora na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (srpsko odbijanje Plana Z-4), zajednička ofenziva bosanskih i hrvatskih Srba na Bihać, obveze RH iz Splitskog sporazuma Tuđman – Izetbegović o zajedničkoj obrani itd. Mate Granić) precizno obavijestila Vijeće sigurnosti o suštinskim razlozima i ciljevima operacija: uspostava vladavine prava, ustavnog poretka i vojne sigurnosti u RH te pružanje vojne podrške obrani Bihaća (u to doba Zaštićene zone UN). U pismu se spominju i drugi legitimni razlozi za akciju: propast pregovora na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (srpsko odbijanje Plana Z-4), zajednička ofenziva bosanskih i hrvatskih Srba na Bihać, obveze RH iz Splitskog sporazuma Tuđman – Izetbegović o zajedničkoj obrani itd.
2. Pobjednička akcija.  Oluja je pobjednička vojno-redarstvena akcija u kojoj je, na strani osloboditelja, sudjelovalo oko 250.000 ratnika (80.000 u brigadama, 70.000 u domobranskim pukovnijama i 50.000 kao pričuva) koji su raspolagali s 350 tenkova, 3000 topova, 50 raketnih bacača, 18 zrakoplova i 50 helikoptera. Na strani neprijatelja, prema srpskim izvorima, borilo se oko 50.000 vojnika, koji su raspolagali s 200 tenkova, 350 topova i 25 raketnih sustava.
3. Saveznička antiteroristička akcija.  Promatrana iz suvremene perspektive borbe protiv terorizma, vojno-redarstvena akcija »Oluja« mora se shvatiti, između ostaloga, kao  međunarodna, saveznička ratna operacija. Naime, »Oluja« je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća postala izraz dominantne političke volje slobodnog svijeta o nužnosti zaustavljanja velikosrpske osvajačke i agresivne politike i terora koji su provodile srpske regularne i paravojne snage želeći po svaku cijenu stvoriti Veliku Srbiju. Nakon Splitskog sporazuma Izetbegović-Tuđman (22. srpnja 1995. godine) o zajedničkoj obrani Bihaća buduća akcija »Oluja« i formalno je dobila status savezničke akcije. U suštinskom pogledu, ona je to postala znatno ranije, jer su u obavještajnoj, strategijskoj, operativnoj i diplomatskoj pripremi i realizaciji »Oluje« sudjelovali predstavnici mnogih zemalja,
4. Odlučujuća bitka. Prema mišljenju svih kvalificiranih stručnjaka »Oluja« bila je tzv. odlučujuća bitka ne samo za rat u Republici Hrvatskoj, već i za završetak rata u Bosni i Hercegovini. Oluja je, naime, započela svega dvadesetak dana nakon genocida u Srebrenici (11. srpnja 1995. godine) u kojem je ubijeno više od 7.000 Bošnjaka. Oluja je, po svemu sudeći, organizirana i provedena u posljednji čas, jer je poraz srpskih snaga spriječio ponavljanje »scenarija« Srebrenice u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, posebno u Goraždu, Bihaću, Sarajevu, Tuzli, Cazinskoj krajini i Posavini. Atribut »odlučujuće bitke« Oluja zaslužuje zbog niza razloga: (a) jer je Republika Hrvatska donijela mir i slobodu,
5. Nezaboravna bitka.  Obveza je Hrvatskoga sabora, hrvatske stručne javnosti, hrvatskih znanstvenih i obrazovnih ustanova i medija da »Oluju« tijekom vremena pretvore u bitku koja se ne smije i neće zaboraviti: u odlučujuću, slavnu, pobjedničku bitku Domovinskoga rata koja će postati dijelom hrvatske »korisne prošlosti«. « za buduće generacije. Čuvanje sjećanja na »Oluju« treba, dakako, sadržavati i pravo svih znanstvenika, novinara, aktivista za zaštitu ljudskih prava i drugih ljudi na sustavno slobodno istraživanje tamnih strana te i svih ratnih operacija: kršenja odredbi ratnog i humanitarnog prava, činjenja zločina, ljudskog stradanja. i patnje.
6. Posljednja bitka.  Njegovo sjećanje na »Oluju«, na junaštvo i patnju njezinih sudionika, ali i njegovanje sjećanja na tragične prilike u našoj zemlji u godinama koje su joj prethodile – godinama velikosrpske agresije i terora – nužni su nama i našim susjedima kako se ratovi ne bi ponovno vratili. na našem prostoru i kako bi bio ostvaren ideal svih nas: da »Oluja« bude u povijesti zabilježena i zapamćena ne samo kao pobjednička i odlučujuća, već i kao »posljednja hrvatska bitka«.