30. siječnja 1990. Kosovo – krvavo 20. stoljeće srbijanskog terora i nasilja nad Albancima
Nisu samo Hrvati bili meta četnika i srpske vojske, već i svi narodi koji su živjeli na teritoriju koje su ti patološki umovi zamislili kao Veliku Srbiju. Zbog toga su kroz cijelo 20. stoljeće sistematski i organizirano s namjerom ubijani i proganjani, osim Hrvata, i drugi narodi: Albanci, Crnogorci, Bošnjaci, Muslimani, Nijemci i drugi….
Osobita meta velikosrpskog nasilja i šovinizma bili su Albanci na Kosovu, i to kroz cijelo 20. stoljeće, od srbijanske okupacije Kosova i Makedonije 1912. do kraja rata na Kosovu 1999. godine.
Nakon raspada svih veza sa Srbijom Kosovo, a posebno Priština, užurbano se gradi i danas postaje sve više suvremeni europski grad u odnosu na bijednički status koji je imao u Srbiji.
Na današnji dan, 30. siječnja 1990. srbijanske su vlasti, još u Jugoslaviji, izvele tenkove na ulici kosovskih gradova. Istovremeno, borbeni zrakoplovi nadlijetali su Prištinu kako bi bili ugušeni prosvjedi kosovskih Albanaca. Tom prigodom poginulo je 27 Albanaca, a više je od 100 ranjenih ljudi.
Kako je počela srbijanska klaonica nad Albancima koja je trajala čitavo stoljeće?
Četnici su Balkanskim ratovima 1912. i 1913. bili desna ruka (“eltine postrojbe”) srpske vojske, jednako kao što su u Domovinskom ratu bili desna ruka JNA kada su bili prvi koljači u Vukovaru, krvavom piru za koju im je pripremila “crveni tepih”. Titova antifašistička i zločinačka JNA, navodna braniteljica Jugoslavije i izmišljenog “bratstva i jedinstva”. Upravo su četnici počinili najveće masovne zločine u svim srpskim ratovima u 20. stoljeću, premda je i službena srpska vojska u svojim pohodima palila, silovala, ubijala, etnički čistila velika područja…
Što se tiče okupacije Kosova od Srbije početkom 20. stoljeća, poznati novinar i osnivač Socijaldemokratske partije Srbije Dimitrije Tucović piše 1913. “da se ovih dana navršila godina od sustavnog istrebljenja albanskog stanovništva u svim područjima koja je srpska vojska zauzela. Ovu godinu dana proliveno je mnogo ljudske krvi po klancima i poljima balkanskog razbojništva. Ono što Balkanskim ratovima udara pečat najbarbarskih i najkrvožednijih ratova mračnog srednjeg vijeka, to nisu potoci krvi s jedne i druge strane mrtvih naoružanih ljudi, već je to rijeka krvi poubijanog civilnog stanovništva, nevine djece, žena, staraca, svih mirnih ljudi čija je jedina krivica. što su se drukčije Bogu molili, drugim jezikom govorili, i što su na svojim ognjištima naivno sačekali divlje najezde srpske vojske…
Tucović ne može zaboraviti dojam koji je na njemu ostavio crvenilo neba od zapaljenih albanskih sela, i na Kosovu iu Albaniji čiji je sjever okupirala srbijanska vojska (a jug Grčka) u želji da ova balkanska država dobije izlaz na more. Vatre zapaljenih albanskih sela bile su jedini signal srpskoj vojsci dokle su stigle u prodor na albanski teritorij. Albansko stanovništvo, koje nije bilo poubijano, koje je moglo bježati, gurala je vojska pred sobom. S padom Kumanova, sakupio se u Skoplju cijeli onaj svijet albanskog stanovništva koje je gurala srpska vojska, a koje je tražilo tu utočište većinom našlo smrt. Tucović je gledao kako se srpski pijani vojnik uveseljavao bacanjem Albanaca strmoglavce na Demir kapiji, u valove rijeke Vardara.
“ Baš po noći bilo je vrijeme koje je uvijek birano za izvršenje najgorih zločina. Ljude su vodili iz kreveta i zatvora na klanje. „Mir“ i „red“ vladaju svuda. Albanci svake noći nekuda nestaju. I hijene bi ih na čovječniji način podavile, nego što to čine Srbi “ , zapisao je Tucović.
Pod jakim međunarodnim pritiskom, balkanski susjedi Srbija i Grčka su sredinom 1913. godine bili prisiljeni da se povuku s teritorija međunarodno priznate države Albanije. Novonastala Kneževina Albanija obuhvatila je tek oko polovicu albanskog etničkog teritorija, dok se veliki broj Albanaca našao unutar susjednih država.
Na taj način je Kosovo pripalo Srbiji.
Ovi događaji su umnogome doprinijeli naraštaju srpsko-albanskog sukoba.
Četnici u I. Balkanskom ratu – Krvave orgije nad Albancima u Skopju i Kumanovu
Kosovo – kolonizacija, teror i nasilje Beograda
Nakon okupacije Kosova u Balkanskim ratovima, ono je pripojeno Srbiji zajedno s drugom okupiranom zemljom od strane Srbije – Makedonijom. U tim državama u to vrijeme živio je vrlo mali broj Srba, kako na Kosovu, tako i u Makedoniji.
Ipak, Srbija je zajedno s Kosovom i Makedonijom, kao novim okupiranim teritorijem, ušla u I. svjetski rat sa 81% više teritorija nego prije Balkanskih ratova, a iz njega izašla još „bogatija“ za nove teritorije: Bačku, Banat, Srijem i Baranju , sada na sjeveru. Naravno, i Crnu Goru čiju je državnost sustavno uništavala, te je okupirala 1918. godine i tako imperijalno proširena ušla u novostvorenu Jugoslaviju.
Teror nad Albancima, slično kao i Hrvatima, počeo je odmah nakon uspostave Jugoslavije.
Srbija je dopuštala osnivanje privatnih škola, ali je jezik morao biti turski. Srbija je provodila i sustavnu kolonizaciju Srba na Kosovu, te postavljanje istih na ključne položaje u toj pokrajini.
Za albanski nacionalni identitet, zbog niskog kulturnog stupnja Albanaca u to vrijeme, jako se zauzimao albanski katolički kler i Katolička crkva, među kojima je bilo i dosta Hrvata. U Srbiji i na Kosovu živjeli su u velikom broju Hrvati, a ne Slovenci, a ipak na čelu Beogradske nadbiskupije gotovo uvijek je bio Slovenac, a ne Hrvat. Tako je i danas beogradski nadbiskup Slovenac Stanislav Hočevar. Vrlo je zanimljivo promišljati zašto je tome tako…
Na Kosovu je živio i velik broj Hrvata, tada više od 10 000 ljudi. Zbog toga je srbijanski režim provodio progone, ali i ubijanja katoličkih svećenika poput franjevca Konstantina Shtjefena Gjeqovia ( Tjefen Đečovi ), rodom iz Janjeva, župnika u Zjumu kraj Prizrena. Suprotno politici hodža i muftija 1930. godine tri su katolička svećenika poslala peticiju Ligi naroda u Ženevi s ciljem zaštite prava Albanaca, neovisno o njihovoj vjeri, ali su postale žrtve kolonizatorske politike Srbije.
Jedan od Hrvata s Kosova, fra Alojzije Palić, trenutno je u postupku kanonizacije za blaženika, a ubila ga je srpska vojska 1913. u okviru strašnih zločina koje su tada provodili nad albanskim i nesrpskim stanovništvom.
Mijenjanje etničke strukture Kosova naseljavanjem Srba
Radi mijenjanja etničke strukture Kosovska srpska vlast provodi nemilosrdnu kolonizaciju i dovodi na Kosovo srpsko stanovništvo iz drugih krajeva Jugoslavije: Like, Banovine, Korduna i dr. Ovime počinje i otimanje zemljišta albanskog stanovništva. I na političkom planu srpska vlast surađuje s islamskim elementom. Ona, računajući na nedostatak albanske nacionalne svijesti u islamiziranom dijelu albanskog stanovništva, dopušta rad političke partije Džemijeta (Jedinstvo), osnovanog u Skoplju još 1919. godine, čiji je cilj bio zaštita interesa albanskih muslimana. Ova je partija surađivala sa srpskim političkim partijama i to primjerice s radikalima – centralistima i demokratima unitaristima.
U toj političkoj igri Beograd je nalazio ljude iz albanskih redova preko kojih je provodio antialbansku politiku (slično je radio iu Hrvatskoj, s orjunaškim i filojugoslavenskim Hrvatima, koji i danas “vuku repove” vlastitog ili obiteljskog nasljeđa).
Albansko stanovništvo nije imalo koristi od reforme jer su na zemlju oduzetu veleposjednicima bili naseljeni Srbi i Crnogorci. Njihovu je kolonizaciju pratila sustavna srbizacija uprave i školstva. Sustavna represija dovela je do novih pobuna albanskog stanovništva.
Samostalno Kosovo se gradi – novosagrađeni autoput Priština-Skopje
Stvaranje banovina na teritoriju Jugoslavije imalo je za cilj umrtvljivanje nacionalno nezadovoljnih skupina, a osobito Hrvata i Albanaca. U tom smislu treba shvatiti dodjeljivanje teritorija Kosova Vardarskoj, Moravskoj i Zetskoj banovini. Cilj ovakve diobe bio je da se albansko stanovništvo na tim područjima svede na položaj nacionalnih manjina.
O mržnji Srba prema Albancima, koji su poticale službene vlasti i Vlada u Beogradu, zorno govori genocidni projekt ministra Vlade Jugoslavije dr. Vase Čubrilovića o rješavanju pitanja Albanaca tako da se nasilno – isele u Tursku. Vaso Čubrilović je 1937. u Jugoslaviji napravio genocidni plan „Iseljavanje Albanaca“ (isti plan imao je Stevan Moljević za Hrvate i Muslimane pod imenom Homogena Srbija, izrađen 1941. godine). Tim genocidnim i zločinačkim planom detaljno je isplaniran genocid nad Albancima Kosova (Vasa Čubrilović, Isterivanje Albanaca, memorandum za Stojadinovićevu vladu iz 1937.).
II. svjetskim ratom prekinut je državni teror nad Albancima na Kosovu koji je provodila Jugoslavija, točnije Beograd i njegov velikosrbi. U vrijeme II. svjetskog rata se prvi put u povijest većinski dio albanskog naroda našao u jedinstvenoj nacionalnoj državi, iako je to bila tvorevina pod utjecajem fašističke Italije.
Većina albanskog stanovništva pozdravila je promjene stvorene II. svjetskim ratom jer je bio prekinut dotadašnji srpski državni teror. Sve do povlačenja Nijemaca u studenome 1944. na Kosovu nije bilo oslobođenog teritorija u korist Srbije, jer je većina Kosovara bila za suradnju s Nijemcima, koji su im bili garancija da neće morati opet pod Srbiju. Borbe s domaćim snagama koje su pristajale uz Nijemce potrajale su sve do ožujka 1945. godine.
Titova Jugoslavija i Kosovo – ponovni velikosrpski teror i ubijanja
Nastankom komunističke Jugoslavije, Kosovo je 1945. dobilo ograničenu autonomiju u sastavu republike Srbije (kao Autonomna Kosovsko-Metohijska Oblast; od 1963. Autonomna pokrajina (AP) Kosovo i Metohija).
Povijesna opterećenost u srbijansko-albanskim odnosima, nacionalna i ideološka podvojenost, te revolucionarni postupci komunističke vlasti, ocjenjivali su političku stabilizaciju. Održavana je politička prevlast Srba i Crnogoraca, unatoč njihovoj manjoj brojčanoj zastupljenosti. Nakon pogoršanja odnosa između Jugoslavije i Albanije (od 1948.), na Kosovu je bila pojačana državna represija. Primjera radi, 1956. osuđen je veći broj kosovskih Albanaca na montiranom političko-sudskom procesu u Prizrenu.
Sličnost situacije na Kosovu s Hrvatskom nije slučajna, ta dva naroda bila su trn u oku velikosrba za njihovu potpunu prevlast u “srpskim zemljama”, kako su nazivali patološki umovi na čelu projekta Velike Srbije.
Na djelu su bile državne represije i suđenja kosovskim Albancima (1964. među osuđenima je bio i Adem Demaçi, koji je postao jedan od poznatijih albanskih političkih zatvorenika).
Godine 1968. Kosovo je dobilo veću autonomiju u sastavu Srbije, pa je preimenovano u Socijalističku AP Kosovo. Potkraj studenoga 1968. u Prištini su održani prosvjedi Albanaca na kojima je zatražen status republike za Kosovo. Od početka 1970-ih raste broj albanskih komunističkih kadrova u upravnim i dr. službama, što slabi srpsku političku prevlast, ugroženu i demografskim promjenama kojima se postupno smanjivao udio Srba i Crnogoraca u kosovskom stanovništvu.
Demonstracije na Kosovu ugušene u krvi (1981.)
Smatra se da je raspad Jugoslavije počeo malo manje od godinu dana nakon smrti Josipa Broza Tita, u proljeće 1981. godine, kada kosovski Albanci zahtijevaju status republike za Kosovo. Tijekom masovnih demonstracija koje će biti zaustavljene proglašenjem izvanrednog stanja i izlaska JNA na ulici Priština, devetero demonstranata je ubijeno, a 250 će biti teško ozlijeđeno.
Kao odgovor na pojavu tzv. “albanskog nacionalizma” dolazi do rasta srpskog nacionalizma i četništva koji poziva na navodnu zaštitu “ugroženih Srba” na Kosovu, po obrascu koji smo vidjeli iu Hrvatskoj kada se tom frazom pripremao teren za rat i uništenje hrvatskog naroda.
Stara bizantska škola, ista metodologija, koja se sa istom netrpeljivošću i sistematskom upornošću, prožeta mržnjom, provodila i prema Albancima i prema Hrvatima u Jugoslaviji.
Borbeni krik tih poziva će 1985. postati navodno silovanje (žrtva kao i istraživači govorila je io samoozljeđivanju i silovanju) bocom kosovskog Srbina Đorđa Martinovića od strane Albanaca. Sve to je sličilo navodnom napadu 'ustaša' na Srbina Miroslava Mlinara u Benkovcu 1990., koji je bio povod za oružanu pobunu Srba u Dalmaciji, kao i uvod u rat u tom kraju, te uništenje hrvatskog naroda u Dalmaciji.
Novosagrađena katolička katedrala Majke Tereze u središtu Prištine
Toranjska Katedrala:
SANU i KOS kreću u stvaranje Velike Srbije
Manje od mjeseca dana nakon ovog događaja (25. svibnja 1985.) SANU je počela raditi na svom poznatom memorandumu o srpskoj situaciji u Jugoslaviji, koji je zapravo zahtijevao stvaranje Velike Srbije s granicom na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Naravno, sav taj rad bio je sinkroniziran i organiziran od KOS-a, kontraobavještajne službe JNA koja je radila na stvaranju početnih pozicija za rat i napade na Hrvate, Albance i ostale koji bi se usprotivili stvaranju Velike Srbije u slučaju raspada Jugoslavije.
Dana 24. rujna 1986. glavne točke kontroverznog memoranduma SANU izlaze u Večernjim novostima u kojima autori između ostalog pišu ovo o stanju na Kosovu:
„Nema najveću nevolju što srpski narod nema državu kao što ga imaju svi ostali narodi. Istina, u prvom članu Ustava SR Srbije sadrži odredbu da je Srbija država, ali se neizbježno postavlja pitanje kakva je to država koja se proglašava nenadležnom na vlastitom teritoriju i koja nema raspoloživih sredstava da se zavede na jednom dijelu svog područja, da osigura osobnu i imovinsku sigurnost svojih građana, da stane na put genocida na Kosovu i zaustavi preseljenje Srba sa vjekovnih ognjišta.”
Predsjednik Srbije Ivan Stambolić odmah je po objavljivanju izjavio da je memorandum “smrtonosni ratni manifest za srpske komesare”, ali taj njegov protest prolazi bez reakcije. Sljedećih dvanaest mjeseci prolazi u porastu srpskog nacionalizma i borbi za vlast koja završava smjenom Stambolića koji je jasno osudio memorandum i Miloševićev govor na Kosovu (“Nitko ne sme da vas bije”). On je na glasovanju lige komunista Srbije poražen od Miloševića koji postaje novi čelnik srpske komunističke partije. Stambolić je kasnije ubijen od strane Miloševićevog režima.
Stanje na Kosovu je neprestano na rubu oružanog sukoba, Beograd provodi teror, represije, hapšenja i ubijanja demonstranata.
Rat na Kosovu
Rat na Kosovu, nakon rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dolazi kao posljednji u nizu ratova započetim raspadom SFRJ, a koje je pokrenula Srbija s ciljem okupacije drugih zemalja i stvaranja Velike Srbije. Slobodan Milošević je 1989. održao huškački govor na Gazimestanu, pred cijelom javnošću i JNA koja je izašla na ulice Kosova, prilikom proslave 600 godina Kosovske bitke i poručio kosovskim Srbima: ' Opet smo pred bitkama iu bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.'
Deset godina kasnije rat na Kosovu završio je kao posljednji rat u koji je bila uključena Srbija te označio kraj Miloševićeve vladavine u Srbiji. Stoga se često spominje da je ' na Kosovu sve počelo, na Kosovu je sve i završilo'.
Suvremena i europeizirana Priština nakon odlaska iz Srbije:
Zločini srpske vojske nad Albancima – ubijane cijele obitelji
Nebrojeni su zločini srpske vojske u 20. stoljeću nad narodima koje su htjeli istrijebiti ili pokoriti.
Nebrojeni su zločini srpske vojske u ratovima koje su pokrenuli 1991. godine, napadom na Hrvatsku.
Što se tiče Kosova, to je bilo nasilje koje je samo nastavak priče iz Balkanskih ratova. Preko milijun Albanaca protjerano je iz svojih domova, u etničkom nasilju koje Europa ne pamti.
Srpske snage upale su u selu Prekaze u 7. ožujka 1998. ubile vođu i osnivača Oslobodilačke vojske Kosova (OVK-a) Adema Jašarija (33). Ubili su i 56 članova njegove mnogobrojne obitelji. Među pobijenima je bilo 18 žena i desetero djece. Preživjela je jedino Besarta Jašari (10).
Srpska policija na Kosovu, naravno uz svesrdnu podršku Vojske Jugoslavije, tijekom te 1998. i sljedeće godine provodi masovne progone albanskog i drugog muslimanskog življa s Kosova.
Albanskim je stanovnicima nakon usmene naredbe o iseljavanju ostavljano kratko vrijeme za napuštanje domova. Mogli su ponijeti samo ono najnužnije.
U napadima na sela, ubojstvima, silovanjima, pljačkanju i spaljivanju kuće i stanovi sudjelovali su i njihovi srpski susjedi, kao i bande kriminalaca iz uže Srbije.
Srpska policija 25. svibnja 1998. u selu Lybeniq ubila je osam članova albanske obitelji Hamzaj. .. Smaknuti su ispred svoje kuće, koja je potom zapaljena.
Do srpnja 1998. gerilske su snage Oslobodilačke vojske Kosova (OVK-a) narasle na nekoliko tisuća pripadnika i uspostavile kontrolu nad oko 40 posto seoskih područja u pokrajini uključujući i nekoliko strateških mjesta. Sredinom lipnja srpske vlasti više nisu kontrolirale glavni pravac koji povezuje Prištinu i Peć, kao ni sjevernu prometnicu između Kosovske Mitrovice i Peći.
OVK je to područje nazvao „oslobođenim teritorijem“. Ne, osim vojne komponente organizacija je dobila sve snažniju političku dimenziju koja je jasno isticala želju za stvaranjem neovisne kosovske države – za samostalnost.
Potpuno izgubivši strpljenje za Miloševićevu agresivnu politiku međunarodna zajednica odlučuje vojno intervenirati kako bi se spriječila daljnja eskalacija sukoba. Dužnosnici NATO-a zaprijetili su vojnom intervencijom ako se srpska vojska ne povuče s Kosova i ne dopusti raspoređivanje mirovnih snaga.
Milošević to odbija što na kraju dovodi do NATO-va bombardiranja Srbije. Srpski 'vožd' uskoro biva primoran povući se s Kosova… i sve je ostalo u povijesti.
Kosovo je danas mlada država u izgradnji i napretku, a njena vojska joj je, kao i Hrvatskoj, garancija da Srbija više nikada neće stupiti nogom na njegovo tlo.
Suvremena zgrada Vlade Kosova i spomenik albanskom junaku Skenderbegu
Izvor:Portal dnevnih novosti
Autor: PDN - arhiva/Foto: snimka zaslona/YouTube
