Početkom srpnja, točnije 12. srpnja 1991. godine Miro Barešić se pod imenom Božidar Smotalić vraća u Hrvatsku. Po samom dolasku uzima novo ime Marko Marić. Uz suglasnost pokojnog ministra obrane Gojka Šuška i Vice Vukojevića organizirao je borbenu jedinicu. Ubrzo se susreće s drugim hrvatskim migrantima i pridružuje se Zboru narodne garde.

Miro Barešić rođen je 10. rujna 1950. godine u Šibeniku gdje je i provodio svoje djetinjstvo. Zbog svojih čvrstih političkih stavova, odbio je služiti vojni rok u JNA jer je tada već smatrao da su Hrvatima ugrožena ljudska prava. Zbog svojih stavova bio je osuđen na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.

Nakon odsluženja zatvorske kazne, Miro bježi iz Jugoslavije u Švedsku gdje se povezuje s članovima Hrvatskog narodnog otpora.

7. travnja 1971. godine Miro u suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim u Švedskoj organiziraju akciju zarobljavanje jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića s ciljem puštanja hrvatskih političkih zatvorenika. U toj akciji Rolović je prvi povukao pištolj i biva teško ranjen. Nakon osam dana umire zbog posljedice ranjavanja. Ubrzo na mjesto događaja stiže policija i od njih zatražila predaju što su oni i učinili. Cijeli taj događaj je snimalo nekoliko televizijskih postaja i snimka na kojoj se vidi izlazak Mire Barešića, Anđelka Brajkovića iz jugoslavenskog veleposlanstva, gdje je Miro poljubio Brajkovića u obraz i zajedno su počeli vikati "Oj, Hrvati, još nas dosta ima, prekinite veze sa Srbima", "Živila Nezavisna Hrvatska" i "Živio Ante Pavelić" sve dok ih nisu doveli do policijskih automobila.

Miro Barešić i Anđelko Brajković

Izvor slike: maxportal.hr

U Stockholmu su Miro Barešić i Anđelko Brajković osuđeni na doživotni zatvor dok su njihovi pomagači Ante Stojanov dobio 4 godine, Marinko Lemo 2 godine i Stanislav Miličević 2 godine zatvora. Kaznu su služili u strogo čuvenom zatvoru. Na Miru Barešića su UDB-ini suradnici u zatvoru pokušali izvršiti atentat.

Nakon samo godinu dana skupina hrvatskih emigranata Tomislav Rebrina, Nikola Lisac, Rudolf Prskalo na čelu sa Stipom Mikulićem otimaju zrakoplov koji je letio na relaciji Göteborg – Stockholm . Zatražili su oslobađanje hrvatskih zatvorenika iz zatvora u Švedskoj te njihovo slanje zrakoplovom u Španjolsku. Kada su uspjeli u svojem naumu napuštaju oteti zrakoplov. Osuđeni su u Španjolskoj na 12 godina zatvora ali su na koncu bili pomilovani. Miro Barešić je u Španjolskoj odslužio još 18 mjeseci zatvorske kazne i nakon odsluženja nije bio izručen Švedskoj.

Miro Barešić zbog učestale prijetnje UDB-e morao je napustiti Španjolsku i emigrira u Južnu Ameriku točnije u Paragvaj gdje započinje novi život pod imenom Toni Šarić. U Paragvaju je primljen na vojnu akademiju u znak zahvalnosti nakon što je spasio život sinu paragvajskog generala. Miro Barešić u paragvajskoj vojsci dobiva čin satnika. Bio tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u.

Miro je pod lažnim imenom šest godina boravio u SAD-u, pa se opet vratio u Paragvaj, ali njegov identitet biva otkriven. CIA ga uhićuje i vraća u SAD. 1980. godine, Amerikanci ga izručuju nazad u Švedsku te ga ponovno zatvaraju. Kazna mu je smanjena pet godina kasnije na 18 godina i 1987 godine biva pušten na slobodu. Nakon puštanja iz zatvora ponovno odlazi u Paragvaj, odakle na osobni poziv pokojnog Gojka Šuška se vraća u Hrvatsku.

12. srpnja 1991. godine Miro Barešić se pod imenom Božidar Smotalić vraća u Hrvatsku. Po samom dolasku uzima novo ime Marko Marić. Uz suglasnost pokojnog ministra obrane Gojka Šuška i Vice Vukojevića organizirao je borbenu jedinicu. Ubrzo se susreće s drugim hrvatskim migrantima i pridružuje se Zboru narodne garde.

U borbi za slobodu Hrvatske kojoj je posvetio cijeli svoj život poginuo je u zasjedi prilikom diverzantske akcije 31. srpnja 1991. godine kod sela Miranje Donje nedaleko Benkovca, a u istoj akciji smrtno su stradali i Zdeslav Turić, Frane Bokanović i Mile Pandžić. U izvlačenju je poginuo. Dugo godina poslije saznalo se da su informacije iz SZUP-a otišle u KOS, koji je još tada bio u Zagrebu, pa je srpska strana sve saznala.

Nedoumice o okolnostima njegove smrti ne prestaju do danas, a mnogi će kazati da je Barešić ubijen te da je akcija bila najavljena četnicima koji su sa snagama JNA sudionike dočekali u zasjedi.

Tvrtko Pašalić jedan od preživjelih u toj akciji jednom se prilikom osvrnuo na taj crni 31. srpnja 1991. idućim riječima: „Negdje između 13 i 14 sati, upali smo kod Miranja Donjih u zasjedu. Pucalo se sa svih strana, pješačkim naoružanjem ali i minobacačima. Bilo je jasno da smo izdani, da su nas dočekali tamo i bili smo u potpunom okruženju. Ja sam se, zajedno s vodičem, izvukao posljednji i vjerujem da me neka viša sila spasila. Iz okruženja sam se izvukao tek oko 21 sat navečer, a oni su cijelo to popodne češljali teren, sipali vatru na nas sa svih strana.“

Miro Barešić je tajno pokopan pod drugim imenom Ante Katić na zagrebačkome Miroševcu, a vijest o njegovoj smrti objavljena je tek nakon više od pola godine.

26. lipnja 1992. godine, njegovi posmrtni ostaci premješteni su u Aleju branitelja na Mirogoju.

pogreb Mire Barešića

Izvor slike: snimka zaslona/YouTube 

Miro je posmrtno promaknut u čin bojnika.

Nekoliko kaznenih prijava je podneseno nakon njegove smrti, ali nikakva konkretnija istraga nije provedena.

31. srpnja 2016. godine u Dragama je na trgu podignut spomenik Miri Barešiću.

Spomenik Miri Barešiću u Dragama kod Pakoštana

Izvor slike: commons.wikimedia.org

31. srpnja 2022. godine na 31. obljetnici pogibije Mire Barešića kod spomen područja na mjestu pogibije u Miranjama Donjim, odana je počast poginulim vitezovima, a odali su brojni hrvatski domoljubi među kojima i Renato Šelj izaslanik Udruge hrvatskih branitelja RH.

Kristijan Fereža/PDN