Na 34. obljetnicu pogibije pripadnika 1. bojne 123. brigade, prisjećamo se herojske žrtve Ivice Šimunovića, Stipe Kovačevića, Nikole Blagojevića i Vinka Pečura te potresnog svjedočanstva suborca koji je krenuo po tijelo poginulog prijatelja.

Navršava se tužnih 34 godine od pogibije trojice pripadnika 1. bojne 123. brigade Hrvatske vojske, koji su 3. siječnja 1992. godine položili svoje živote na području Zapadne Slavonije, u posljednjim borbenim djelovanjima prije stupanja na snagu Sarajevskog primirja.

Toga dana, u različitim akcijama, poginuli su Ivica Šimunović – Šige kod Donje Šumetlice, Stipo Kovačević kod Gornje Šumetlice te Nikola Blagojević na području Krički. Bio je to, kako svjedoče suborci, posljednji napad hrvatskih snaga na neprijateljska uporišta u tom dijelu Zapadne Slavonije, jer je istoga dana u 18 sati nastupilo primirje.

Nažalost, gubitak za 1. bojnu 123. brigade time nije završio. Nešto više od mjesec dana kasnije, 12. veljače 1992., u mjestu Cicvare smrtno je stradao i Vinko Pečur, pripadnik iste bojne, nakon što je naišao na minsko polje. Ukupno su u tom razdoblju živote izgubila četvorica pripadnika 1. bojne.

Povodom obljetnice, bivši pripadnik 1. bojne Josip Širić na svom je Facebook profilu podijelio osobno i potresno svjedočanstvo. Zajedno sa suborcima, izviđačima Miroslavom Žilićem i Hrvojem Nikićem Čakarom iz Gučana, obišao je mjesta pogibije te nakon službene ceremonije odao pijetet u Gornjoj Šumetlici i Kričkama, gdje su poginuli Stipo Kovačević i Nikola Blagojević.

„Uvijek mi je teško, ali i važno, doći ovamo. Bio sam živi svjedok tih događaja. Posebno me progoni spoznaja da je Stipo Kovačević ostao u šumi kod Gornje Šumetlice i da ga zbog jake neprijateljske vatre tada nisu mogli izvući“, zapisao je Širić.

U ranijim razgovorima, Širić opisuje i dramatične trenutke nakon što je u vojarni u Požegi doznao za pogibiju suborca. Unatoč izričitoj zapovijedi tadašnjeg zapovjednika 123. brigade, general-pukovnika Miljenka Crnjca, te svjestan kršenja Sarajevskog primirja, Širić je s desetoricom izviđača odlučio krenuti u potragu za tijelom poginulog suborca.

Dana 28. prosinca dobili smo zapovijed da krenemo prema Španovici, koju smo zauzeli na Staru godinu, 31. prosinca. Ipak, tada nam nije dopušten daljnji napredak, iako bi zauzimanjem Donje i Gornje Šumetlice oslobađanje Lipika i Pakraca bilo brže. To se, nažalost, dogodilo tek godinama kasnije u akcijama Bljesak i Oluja“, prisjetio se Širić.

U opisivanju dramatičnih trenutaka, posebno se zaustavio na Stipi Kovačeviću, suborcu koji je tog dana dao svoj život.
„Napadali smo iz dva smjera – prva bojna iz smjera Španovice prema Donjoj Šumetlici, a moja izviđačko-diverzantska desetina kretala se iz Kričke prema Gornjoj Šumetlici. U jednom trenutku zapovjednik mi javlja da su zapeli pod jakim neprijateljskim otporom, s ranjenima i poginulima. Tada nisam znao da je među poginulima upravo Stipo“, rekao je.

Tijelo Stipe Kovačevića ostalo je na neprijateljskom području. No, Širić nije mogao prihvatiti da njegov suborac ostane nepokopan i bez dostojanstva.
„Nisam pristao da njegovo tijelo ostane tamo. Danas mi je drago što sam to učinio, jer njegova obitelj ima gdje upaliti svijeću. Pitanje je što bi bilo da je tijelo ostalo tamo – možda bi ga bacili tko zna gdje“, rekao je sa suzama u glasu.

Uz pomoć vojnika iz 1. bojne i jednog mještanina, pod okriljem noći uspjeli su izvući Stipino tijelo.

„Hvala dragom Bogu što nas je sačuvao i što smo pronašli našeg Stipu. Da tada nismo otišli po njega, vjerojatno ga više nikada ne bismo pronašli. Danas sam ponosan što njegova supruga Ivanka, njegova kći i sin Matej imaju mjesto gdje mogu zapaliti svijeću“, zaključuje Širić.

Ova obljetnica još jednom podsjeća na cijenu slobode i na hrabrost hrvatskih branitelja koji su, u najtežim trenucima Domovinskog rata, birali ljudskost, zajedništvo i vjernost suborcima – čak i onda kada je to značilo izložiti vlastiti život najvećem riziku.

Foto: Josip Širić/ Facebook

Više na…