9. listopada 1991. Zločini srpske agresorske vojske (Vaganac, Lika) – ubijanje staraca i civila u oba rata bilo je napravljeno ‘u ime antifašizma’

Veliki broj civila, žena, zarobljenika i ljudi ubijen je u malom ličkom selu Vaganac, Korenica, navodno ‘u ime antifašizma’ u oba rata. Kao što je nedavno u Bujici zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić rekao da su masakre kopanja očiju, rezanja ušiju i masovng ubijanja u Škabrnji načinili 1991. ljudi s petokrakama na glavi, isti obrazac dogodio se u Vagancu i 1945. i 1991. godine.

Za zločine u Vagnacu u oba rata nitko nikada nije kažnjen.

Zločini u Vagancu, i 1945. i 1991., neupitno nose biljeg ideologije četništva čiji je temelj mržnja prema Hrvatima. Ti zločini su počinjeni u ime antifašizma, po etničkom ključi jer su ubijani isključivo Hrvati, i to od ljudi koji su nosili petokraku na glavi.

Načelnik rakovičke općine Franjo Franjković je 2018. na ukopu 55 ekshumiranih žrtava Vaganca ubijenih 1945. godine nakon završetka rata, ustvrdio je da se radi “o četnicima preobučenim 1944. u partizane”, piše Večernji, pa i time ti zločini u ime antifašizma imaju četnički biljeg.

Četnički zločni u Vagancu (Korenica) nose isti potpis u Domovinskom i II. svjetskom ratu, a to je teška mržnja na sve hrvatsko. Nakon II. svjetskog rata partizani su napravili strašne zločine u Vagancu, a o njima su Hrvati morali šutjeti. Dapače, morali su se čak i klanjati svojim krvnicima i ubojicama, srećući ih svakodnevno kao cijenjene partizanske borce i heroje.

Na današnji dan 9. listopada 1991. počinjen je pokolj nad hrvatskim stanovništvom u Vagancu pored Korenice. Bijesni zbog odluke Hrvatskog sabora o samostalnosti, lokalni Srbi ubili su 9 staraca i starica Hrvata u dobi iznad 80 godina.

Naselje Vaganac koje se nalazi u plitvičkom kraju bilo je u jesen 1991. pogođeno izravnom agresijom velikosrpske paravojne vojske. Nakon što je svijetu i Srbiji objavljena saborska rezolucija o razrješenja svih državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ 8. listopada 1991., Srbi su se odlučili na odmazdu nad lokalnim hrvatskim stanovništvom u plitvičkom kraju. Taj dan zasuli su naselje Vaganac granatama i pretvorili ga u buktinju. Potom su krenuli s čišćenjem terena.

Zbog iznimne starosti ubijenih ljudi donosimo njihov popis:

Kata Bilen – Kaćuna (84. godina),

Manda Čančar – Mandić (85. godina),

Dane Jandrić – Danić (80. godina),

Milka Kukuruzović – Milkaća (80. godina),

Mara Kukuruzović – Krekuša (80. godina),

Rojka Mikuljan (80. godina),

Jelka Mikuljan – Strina (86. godina),

Stipe Kukuruzović 55. godina (ubijen 10. listopada 1991).

Osmero staraca su ubili i zapalili u njihovim domovima, a jednu staricu su zadavili i bacili u bunar (Jelka Mikuljan).

Kako se za ovaj zločin brzo pročulo, na inicijativu slunjskog župnika krenulo je nekoliko mještana Vagančana u potragu za nestalima, među njima svećenik i časne sestre, a sve u pratnji JNA. Došli su u spaljeno i porušeno selo, nestale nisu pronašli, a i sami su pali u ruke paravojnih srpskih formacija koji su ih mučili u Korenici i drugdje.

A prije godinu dana 2018. pokopano je 55 žrtava partizanske i velikosrpske mržnje u Vagancu 1945. godine: “Bili su to sustavno planirani, iznimno brutalni zločini nad djecom, ženama, starcima iako im je krivnja bila samo to što su bili domoljubi, Hrvati i što su voljeli svoj narod i Katoličku crkvu, a počinitelji i nalogodavci ostali su nekažnjeni, rekla je Silvana Oruč Ivoš, podsjećajući da najveći broj nedužnih žrtava još nije našao svoj mir.

Kako je rekao načelnik rakovičke općine Franjo Franjković, preneražen je svjedočanstvima nekoliko mještanki rakovičkih sela koje se sjećaju, iz vremena kad su bile djevojčice, mučenja svojih očeva i rodbine, sve redom civila. No, postoje i svjedočanstva o zarobljavanju i likvidaciji ustaša i domobrana bez suđenja, rekao je, ističući da je zapravo riječ o vojnicima “četničkog pokreta koji su se 1944. godine prerušili u partizane”.