AGRESIJA TZV. ARMIJE BIH NA HVO I HRVATE U MOSTARU 9. SVIBNJA 1993. GODINE

Počelo je 9. 5. 1993. godine u ranim jutarnjim satima, kada je oko pet sati počela snažna pucnjava i detonacije iz teškog naoružanja. Tim činom pale su definitivno sve iluzije da rata u Mostaru neće biti. Rat je to jutro ušao u Mostar na velika vrata.

Muslimani iz tzv. A BiH  uvezali su se s  Muslimanima pripadnicima HVO-a , s  planom napada na Hrvate i HVO  u Mostaru.

Svi apeli, politički dogovori, upozorenja i međusobno optuživanje otišli su u povijest, a ta će povijest verificirati svekoliko udio pojedinačnih političara – onih koji su bili za rat i onih koji su se istinski zalagali za demokratsko razrješenje hrvatsko-muslimanskih političkih odnosa u BiH.

Sa položaja u naselju Centar II, moglo se jasno vidjeti kako sa lokaliteta brda Huma tuku  teške strojnice HVO-a po lokalitetu Šemovca, Bulevara oko Doma zdravlja pa prema zgradi Gimnazije gdje postrojbe Četvrtog korpusa pješačkim jurisom prelaze Bulevar i ulaze u male ulice prema lokalitetu Liska. ulice. Najintenzivniji pješački napadi vojnika Četvrtog korpusa bili su Musala – novi pontonski most – bivša ulica Korzo, kao i manji napadi iz ulice Cernica, preko Bulevara, prema Domu zdravlja i okolnim baščama.

U tim trenucima pješačkog napada vojnika Četvrtog korpusa, teške strojnice HVO-a su tukle po Bulevaru i zgradama koje se nalaze uz samu cestu. Drugi dio teških
strojnica tukao je na lokalitetu zgrade Vranice u Ulici S. Radića, gdje je bila Komanda Četvrtog korpusa. Teško artiljerijsko oružje HVO-a je između osam i devet sati žestoko tuklo po privremenim objektima tzv. Armije RBiH, zgradu Higijenskog zavoda, SDK i Konak. Artiljerijska vatra se u valovima smjenjivala na tim lokacijama. Istovremeno su se čule artiljerijske eksplozije na lokacijama B. Brijega prema Cimu i Rudniku. To je dolazilo s lijeve obale i gađani su ciljevi koji su bili naznačeni ranijim naredbama Zapovjedništva Prve mostarske brigade od 20. 4. 1993. godine.

Već oko jedanaest sati čula se koncentrirana pješadijska paljba na lokalitetu: kuće Mujage Komadine, dijela bivše ulice Lenjinovo šetalište, Liska parka i Rondoa. Kasnije se vidjelo da su to bili maksimalni prodori pješadije Četvrtog korpusa.  Otprilike su i zadržani na tom širem lokalitetu.

Teške strojnice su i dalje koncentrirale svoju paljbu na zgradu Vranice. Pucalo se zapaljivom municijom, a poslije toga se pojavio požar u pojedinim stanovima, gdje su se jasno vidjeli oblaci dima. Na tom lokalitetu nastavljena je artiljerijska vatra dugo u noć i sutradan, u ranim poslijepodnevnim satima. Tada su postrojbe HVO-a pješadijski zauzele ovu zgradu i ušle u Komandu Četvrtog korpusa.

Muslimani iz tzv. A BiH  uvezali su se s  Muslimanima pripadnicima HVO-a , s  planom napada na Hrvate u HVO . To je svugdje na svijetu, iu svakoj vojsci iu bilo koje vrijeme bila  IZDAJA i VELEIZDAJA. VOJNI SU SUDOVI PO KRATKOM POSTUPKU DONOSILI PRESUDU – SMRT :

a) STRIJELJANJEM

b) VJEŠANJEM

ovisno o tradiciji izvršenja kazne.

Popis stanovništva u općini Mostar 1991. godine:

Muslimana 34,63%, Hrvata 33,80% (43.037), Srba 18,83% i ostalih 12,54%. Prema popisu iz 2013. godine struktura stanovništva bila je: Muslimani 44,20%, Hrvati 48,30% (51.227), Srbi 4,30% i ostalih 3,20%. Zbog preseljenja stanovništva iz područja pod kontrolom Srba došlo je do povećanja broja Muslimana i Hrvata, a smanjenja broja Srba koji su odselili ili prognani u područja pod kontrolom Srba. Broj Hrvata povećao se za 8.190 (19,03%).

U knjizi Davora Marijana i suradnika navedena su imena 99 žrtava (Hrvata) ratnog zločina kojih su počinili Bošnjaci/Muslimani u općini Mostar (ratni zločin, vidi: Hrvatska enciklopedija).

Prema Istraživačko-dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Mostaru je tijekom rata (1991. – 1995.) ubijeno ukupno 484 osobe hrvatske nacionalnosti (88 civila i 396 vojnika).

U Mostaru se nakon srpske agresije doselilo muslimansko stanovništvo (više od 18.000 Muslimana koji su pobjegli s područja koja su okupirali Srbi). Također su se doselili Hrvati iz područja koja su okupirali Srbi i područja pod muslimanskom kontrolom (maltretiranja i progon Hrvata iz  Konjica ,  Jablanice  i drugo).

Za vrijeme srpske agresije (1992.) Mostar su branili Hrvati i Muslimani u postrojbama HVO-a. Bošnjačko-muslimansko političko i vojno vodstvo inicira sukobe s ciljem da  Mostar postane  „grad u punom sjaju islama“.  Petog siječnja 1993. muslimansko vodstvo objavljuje Mostarsko upozorenje i najavljuje rat.

Napetosti u Mostaru započinju u ožujku 1993. godine kada je Armija BiH napala HVO u Konjicu. U Mostaru su neslaganja bila oko kontrolnih točaka, punktova  tzv. Armije BiH  i HVO-a. Jedni i drugi su se međusobno optuživali za kršenje dogovora. Ujutro, 19. travnja 1993., započeo je sukob između HVO-a i tzv. Armije BiH u središtu Mostara. Od 19. travnja do 9. svibnja 1993. bilo je stanje ni rata ni mira uz pojedinačne izgrede i međusobna optuživanja. Stanje u Mostaru pogoršalo se jer tzv. Armija BiH nije poštivala sporazum u Konjicu. Muslimani su se pravdali da se radi o drugoj općini.

U Mostaru je projektilom iz zolje pogođen kombi s vojnicima HVO-a. Arif Pašalić, zapovjednik 4. korpusa tzv. Armije BiH preko radija najavljuje da će Mostar biti očišćen od „ nemuslimanskog življa“.  Muslimani napuštaju HVO, odnose oružje i okreću oružje protiv dojučerašnjih saveznika.

Kada je Bill Clinton najavio (travnja 1993.) vojnu intervenciju (zračne napade) zbog bombardiranja muslimanskih položaja i zbog odbijanja Vance-Owenova plana, Muslimani su na brzinu potpisali sporazum sa Srbima pa su tako zaustavili Clintonovu akciju. Ni Muslimani nisu prihvatili plan Vance-Owena; nisu ga izričito odbili, ali su bili protiv.

Američki predsjednik Bill Clinton najavljuje akciju međunarodne zajednice da je  „došlo vrijeme da se međunarodna zajednica ujedini i djeluje brzo i odlučno“  (prema Oslobođenju od 8. svibnja 1993. godine). Nakon te najave Sefer Halilović (načelnik Štaba Vrhovne komande Armije BiH) i Ratko Mladić (vrhovni general Vojske Republike Srpske) potpisuju Sporazum o prekidu vatre na teritoriji čitave Bosne i Hercegovine (da bi otklonili akciju međunarodne zajednice, što su i uspjeli)!

Takvo se ponašanje može objasniti jer je muslimansko političko i vojno vodstvo računalo s osvajanjem Mostara i drugih područja s ciljem izlaska na more.

Nakon potpisivanja mira sa Srbima, tzv. Armija BiH intenzivira rat s Hrvatima; pozivaju Muslimane da razoružaju pripadnike HVO-a i da ih zarobe što su i napravili.

Tzv. Armija RBiH naložila je 19. travnja 1993. godine napad na HVO u Mostaru (9. svibnja 1993.) sa šifrom 'RAK-625'. Bošnjačke tvrdnje da je HVO napao tzv. Armije BiH su netočne jer da je HVO zaista planirao i izveo napad na tzv. Armiju BiH 9. svibnja 1993., onda bi osim razoružanja (pa i zarobljavanja) Muslimana iz svojih redova, uhitio više od osam Bošnjaka i ne bi izgubio dio teritorija, niti bi tražio pojačanje iz Čapljine!

Tijekom suđenja u Haagu predstavljeni su dokumenti – dvije Zapovijedi tzv. Armije BiH o napadu na HVO.

Zapovjednik 41. motorizirane brigade Midhat Hujdur Hujka je 19. travnja 1993. godine izdao zapovijed:

“Drugi bataljun ima zadaću zaposjedanja položaja za obranu u svojoj zoni odgovornosti, zatvaranje smjera iz s. Rodoč k Mostaru i rajonu Čekrk. Težiti za zaposjedanjem linije obrane Čekrk – magistrala – Šemovac – Bulevar – Ulica dr. Safeta Mujića – banka (nova) – kafić Vaha – ambulanta garnizona – stara bolnica – mljekara – Centar II. U pozadini dostignute linije izvršiti blokiranje snaga HVO-a i njihovo neutraliziranje. Dio snaga iz 4. čete uputiti k zapovjedništvu 41. motorizirane brigade zbog pojačavanja obrane. U daljnjim djelovanjima izvršiti napad s krila pravcima Šemovac – Podhum – Balinovac i Centar II – Rudnik. Dio snage odvojiti za zauzimanje brda Hum.”

Zapovijed za napad (9. svibnja 1993.) Armije BiH na položaje u zapadnom dijelu Mostara, koje je kontrolirao HVO, izdana je 19. travnja pa ne stoje tvrdnje da je HVO napao Armiju BiH. Drugu zapovijed izdao je 20. travnja 1993.: “Težiti da u našoj zoni obrane ostane zgrada Kirurgije. Ljudstvo za izvršenje napada na zgradu MUP-a i Policijske postaje Mostar imati u pripravnosti u hotelu Mostar”, stoji u zapovijedi.

Sve to planiralo se iza leđa u vrijeme kada je najveći dio linije prema srpskim snagama u Podveležju držao HVO. Izviđački vod trebao je preuzeti zgradu “Elektrohercegovina”, a diverzantski vod je imao zadaću “napasti objekte Žitoprometa”.

“Izvršiti diverziju na prijelazu iz Sjevernog logora preko rijeke Neretve”, doslovno stoji u pozivu za mobilizaciju.

“Uspostaviti skupine koje će se tijekom dana ubaciti iza neprijateljskih linija sa zadaćom uništavanja vatrenih sredstava neprijatelja. Signal za izvršenje borbene radnje spajanja 4. čete s bataljunom, a po stjecanju uvjeta za to, i spajanje sa zapovjedništvom 41. motorizirane brigade je RAK-625” (Večernji list).

Nakon podloga napada Muslimana (9. svibnja 1993.) HVO je razoružao i zatočio dio Muslimana koji su bili u postrojbama HVO-a. Zarobljene Muslimane HVO je zatočio u novootvoreni „Logor Heliodrom“. Prvi zarobljeni Muslimani zatočeni su 10. svibnja 1993. godine – dan nakon napada tzv. Armije BiH na HVO u Mostaru (Prvi muslimanski logor za Srbe otvoren je godinu dana prije, 10. svibnja 1992. godine).

Reakcija HVO-a je normalna jer puštanje Muslimana koji su bili prije u HVO-u predstavlja izravnu vojnu prijetnju (bilo je i pušteno 595 Muslimana – vojnika). Muslimani su napravili izdaju, odnijeli oružje, razoružali i zatočili pripadnike HVO-a, ali i druge Hrvate u više logora. Nakon toga je HVO razoružao Muslimane u svojim postrojbama i zatočio ih jer je njihovo oslobađanje predstavljalo izravnu vojnu prijetnju Hrvatima i HVO-u. Zatočenici su bili maltretirani i na jednoj i na drugoj strani.

Tadašnji muslimanski lideri u Međugorju potpisuju primirje, 12. svibnja 1993., koje koriste za pripreme konačne akcije osvajanja Sjevernog logora, Vrapčića, Potoka, Bijelog Polja i spajanja sa 6. korpusom.

Gledajući s vojnog aspekta, primirje sa Srbima je tempirano za isti dan kada je počeo napad tzv. Armije BiH na HVO. Na ovaj način je ova tzv. Armija pasivizirala veliku frontu prema Srbima kako bi oslobodila snage za ofenzivno djelovanje prema Hrvatima.

Čak i u trenucima kada je u ljeto 1993. Ratko Mladić izbio na Igman i faktički nanio najveći vojni poraz tzv. Armije BiH u cijelom ratu odsjecajući Sarajevo od ostatka teritorije, glavni Štab tzv. Armije BiH izvlačio je specijalne jedinice iz Sarajeva za pripremu operacija protiv Hrvata („Neretva 93“).

Sefer Halilović  napravio je opstrukciju formiranja Zajedničkog stožera tzv. Armije BiH i HVO-a dogovorenog još 1992. godine. On je osobno imenovao KOS-ovog agenta Muharema Šabića za komandanta tzv. Armije BiH u Prozoru, gdje će Šabić kasnije „objaviti početak agresije HVO na Muslimane“. Halilović je bio protiv provedbe Vance-Owenovog plana; potpisao je primirje s Ratkom Mladićem u trenucima kada je intervencija NATO saveza bila više nego izvjesna.

Razlog za takvo ponašanje bio je bošnjačko-muslimanski plan osvajanja Mostara, doline Neretve i izlaza na Jadransko more. Dana 9. svibnja 1993. tzv. Armija BiH započela je rat u Mostaru, a time iu Hercegovini. Muslimani, pripadnici HVO-a, izvršili su izdaju, okrenuli oružje u svoje dojučerašnje suborce, prešli u tzv. Armija BiH te je zauzela područja na lijevoj obali Neretve, sjeverno i južno od grada Mostara, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Potocima.

Od 9. svibnja do 30. lipnja 1993. godine Muslimani su zauzeli sjeverna prigradska naselja na lijevoj obali Neretve: Vrapčići, Potoci, Kutilivač, Humilišani, Željuša, Podgorani, Prigrađani, Drežnica, istočni dio grada Mostara te južna prigradska naselja: Blagaj, Podvelež. , Gnojnice, Dračevice. Sa zauzetog područja protjerano je ili zarobljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo.

Kako je tzv. Armija BiH napala HVO pojasnio je Arif Pašalić u članku objavljenom u Oslobođenju:

„Tridesetog juna ujutro izveli smo planiranu akciju na vrlo specifičan način. Munjevito, sa vrlo malim brojem ljudi, odnosno ubacivanjem vlastitih ljudi u redove neprijatelja. Mi smo u 24 sata ubacili skoro 200 ljudi u položaje HVO-a. Istina, tu su nam strahovito puno pomogli naši ljudi koji su pristalice Republike BiH po opredjeljenju a bili su u sastavu HVO.

Imali smo zadatak da ovladamo Sjevernim logorom, Potočama, Vrapčićima, Salakovcem i Bijelim Poljem. To je 20 kilometara u dubinu neprijateljskih snaga. Ja sam to sa svojim komandantima brigade i bataljona planirao i bio sam uvjeren u uspjeh, ali uz dozu skepse da li će uspjeti novim metodom načina rada. Sve je završilo u najboljem redu.

Zadatak smo u potpunosti izvršili. Uzeli smo Sjeverni logor za vrlo kratko vrijeme, tu negdje za oko sat vremena. Uzeli smo Vrapčiće, Bijelo Polje, Potoke i HE Salakovac, do tada utvrđenja nezamisliva da se mogu osvojiti. Sa tim smo dobili 50 kvadratnih kilometara prostora, spojili se sa snagama 6. korpusa…“

Na sudu u Haagu, koje je sudilo hrvatskim vojnim i političkim predstavnicima, dokazano je da HVO nije napao tzv. Armiju BiH već da je tzv. Armija BiH planirala i izvršila napad na HVO

Haško sudsko vijeće zaključilo je da je u pitanju napad, a ne deblokada Mostara, takav zaključak, između ostalog, temelji i na izvješćima Međunarodnih promatrača prisutnih na mjestu događaja. Oni su u svojim izvješćima naglasili da je “po svemu sudeći, vojni cilj ove akcije tzv. ABiH bio spajanje područja Mostara s područjem Jablanice i Konjica”.

…Napad na vojarnu “Tihomir Mišić” 30. lipnja 1993. godine: U paragrafu 103. Optužnice, spominje se da je 30. lipnja 1993. tzv. ABiH napala i zauzela vojarnu HVO-a “Tihomir Mišić” (poznatu i pod nazivom Sjeverni logor) u Sektoru Sjever grada Mostara.

Također se navodi da je 30. lipnja i tijekom nekoliko sljedećih dana tzv. ABiH je tako uspjela staviti pod svoju kontrolu zonu sjeverno od istočnog Mostara, u pravcu Drežnice i Jablanice pa sve do brane u Salakovcu, a naročito vojarnu “Tihomir Mišić”, Bijelo Polje, Raštane, Vrapčiće i Salakovac kao i nekoliko drugih mjesta u pojasu od 26. km sjeverno od Mostara, uključujući i područje Potoka.

Nakon napada tzv. Armije BiH na HVO (30. lipnja 1993.) rat se rasplamsao, Muslimani su protjerani iz zapadnog dijela grada koji je bio pod kontrolom HVO-a. I jedna i druga strana razarale su grad u tom krvavom ratu. Nakon potpisivanja  Washingtonskog sporazuma  prestao je muslimansko-hrvatski oružani sukob.

Muslimanski logori za Hrvate

Nakon početka muslimansko-hrvatskog sukoba u istočnom dijelu grada, tzv. Armija BiH uspostavila je više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojna JNA “Sjeverni logor”, IV. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar kod robne kuće “Razvitak” u istočnom dijelu Mostara. Ubijeno je 7 zatočenika Hrvata.

U logoru IV. osnovne škole zbog zlostavljanja, teškog rada na prvoj crti bojišnice umrlo je ili ubijeno 16 zatočenika, od posljedica zlostavljanja u logorima umrle su još 2 osobe.

Zatočenici su bili maltretirani (fizički i psihički), korišteni su za kopanje rovova i druge teške fizičke poslove. Bio je formiran radni vod s 20 zatočenika. Zatočenici logora prisilno su morali davati krv. Nehumano su se ponašala i dva liječnika: dr. Dragan Milavić (zapovjednik ratne bolnice tzv. Armije BiH u Mostaru i dr. Zlatko Skikić (kirurg). Miralem Omanović optužen je za ubojstva, ali je nedostupan pravosuđu.

Logor u IV. osnovnoj školi u Mostaru bio je otvoren od 30. lipnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine. Zatvoren je nakon potpisivanja Washingtonskog mirovnog sporazuma u Parizu. Tada je oslobođeno između 115 i 130 zatočenika, vojnika HVO-a, među njima su bile 4 žene pripadnice HVO-a i 6 civila.

Muslimani su zatočili i maltretirali sve Muslimane koji su bili pripadnici HVO-a, a nisu izvršili izdaju i dezertirali u tzv. Armiju BiH.  

Etničko i vjersko čišćenje

Nakon napada tzv. Armije BiH na HVO započeo je muslimanski teror i progon Hrvata iz općine Mostar pod kontrolom tzv. Armije BiH. Muslimani su provodili fizički i psihički teror s ciljem istjerivanja Hrvata iz njihovih domova. Iz Mostara, pod kontrolom tzv. Armije BiH, prognano je više od 10.000 Hrvata.

U knjizi Ivice Mlivončića  “Zločin s pečatom”  navedeni su imenom i prezimenom slučajevi muslimanskog terora nad Hrvatima u općini Mostar.

Suđenja za ratne zločine

Pripadnici HVO-a, vojni i politički predstavnici Hrvata, odgovarali su za zločine nad muslimanskim stanovništvom, za razliku od muslimanskih vojnih i političkih dužnosnika. Sud u Haagu nije bio sud pravde već politički sud koji nije adekvatno procesuirao počinitelje zločina niti s jedne strane. Haški sud je propustio optužiti i kazniti muslimanske i srpske vojne zapovjednike i političare po zapovjednoj odgovornosti (npr. Sefera Halilovića,  Rasima Delića , Arifa Pašalića, Momčila Perišića,  Aliju Izetbegovića , Harisa Silajdžića i druge). 

Za muslimanske ratne zločine na području općine Mostar kažnjeni su malobrojni pripadnici tzv. Armije BiH nižeg ranga dok po zapovjednoj odgovornosti (vojnici i političari) nitko nije kažnjen.

Izvor:  croativ.net  / dr. Marko Jukić