ALFRED HILL “ATILA” Bojnik Zapovjednik satnije vojne policije 204. Vukovarske brigade 14.05.1956. - 16.10.1991.
Donosimo svjedočanstvo Ivana Anđelića Doktora koga je pok. Alfred Hill zvao na motorolu da je ranjen i Ivice Arbanasa Lipog koji ga je tog dana pronašao teško ranjenog upravo po motorli i u čijim rukama je na koncu izdahnuo!
Ivan Anđelić Doktor:
“16.10.1991. ujutro oko osam sati oglasio se Atila da su četnici probili crtu obrane i ušli u pravoslavno groblje. Arbanas i ja smo taman donijeli dva sanduka minibacačkih granata sa Priljeva od Zvonka Milasa. Ja sam odmah počeo pucati oko doma zdravlja i parka. Ugledao sam jednu grupu uspaničenih branitelja koji su se povlačili prema gradu. Rekli su mi da su naši položaji pali, zapovjedio sam im da odmah idu zamnom. Ušli smo u groblje nekoliko kuća iznad Rusinske crkve i zatekao Alfreda Hilla, Dragu Križana i Antića Križanova šogora. Pitao sam Hilla gdje su četnici a on mi pokazuje na kuću dr. Emedija. Ja stajem na rubu groblja i razgovaram sa dvojicom vojnika da provjerim dali su naši, kada sam shvatio da nisu ja ispaljujem cijeli okvir po njima a Hill “Erbeom” pogađa krov kuće. Arbanas me poziva da dođem natrag da ima paket za mene, mislio sam da ima protuoklopa jer je Hill upravo ispalio posljednje punjenje. Krenuo sam a zamnom i ovi koje sam vratio, pretrčavajući Masarykovu ulicu jedan je bio ranjen po trbuhu i dvojica su ga odnijela u bolnicu. Lipi mi predaje “paket” pet pripadnika HOS-a (Zvone, Burić, Paša, Špiljar i Antolić). Odveo sam ih ispod groblja nasuprot Emedijeve kuće, desetak metara od neprijatelja. Tukli smo se cijeli dan do sumraka, Žac je bio ranjen i Antolić je otišao sa njim u bolnicu. Ja donosim odluku da moramo vratiti Vatrogasni dom. Atila predlaže da on i Antić (Drage Kižana šogor) ostanu na groblju i dok su oni živi tu neće nitko proći. Ja vodim ekipu nas šest (Anđelić, Zvone, Burić, Križan Sabo i još jedan).
Idemo ispod tvornice u prvo dvorište i preko krova kroz groblje u Vatrogasni dom, zauzimamo ga i postavljamo obranu. Nije prošlo ni pola sata kada se Hill javlja: “Doktore, pomozi ranjen sam”!
Ja odmah zovem Borkovića mladog Jastreba i tražim hitnu u Kraševu ulicu a Hill zove još dva puta: “Doktore, pomozi ranjen sam”!
Borković “mladi Jastreb” javlja poslano. Nakon pet minuta Arbanas javlja: “Doktore našao sam ga i nastavi dalje!”
Hill je još samo prepoznao Arbanasa i rekao: “Ševa ti si” i ubrzo izdahnuo držeći ga za ruku! Antić (Drage Križana šogor) koji je bio sa Hillom je od iste granate koja je pala na beton dobio po očima i nije bio u stanju ni sebi pomoći! Transporter četnički se pojavio u blizini i Arbanas se povlači gore na groblje, sa njim je bio došao i Robert Šilić zapovjednik satnije HOS-a i njih dvojica odvode sa sobom Antića. Tada dolazi Zlatko Krajnović Brzi (vozač hitne pomoći) a nešto kasnije Belobrajdić, Mažar i Gazafi do Alfreda Hilla Atile te ga pomažu odnijeti do auta i odvoze ga u grad!
Ovo izjavljujem pod punom krivičnom, materijalnom odgovornošću i preživjelim suborcima koji mogu posvjedočiti!”
Ivica Arbanas “Lipi” - “Ševa”:
“Hillov poziv Doktoru nakon ranjavanja čuo sam u trenutku kad smo Robert Šilić zapovjednik satnije HOS-a i ja krenuli prema Doktoru noseći protuoklopno oružje, jer smo vidjeli da Doktor i ostali branitelji nemaju čime uništiti neprijateljski transporter koji je pokušavao izvući svoje snage. Neprijateljski napad počeo je ujutro 16. listopada prema našim položajima kod Vatrogasnog doma i prema Kraševoj ulici, te prema pravoslavnom groblju. Obavijest da je počeo neprijateljski napad dobili smo od zapovjednika Vojne policije Alfreda Hilla. Odmah sam počeo djelovati minobacačem 82 mm po Domu zdravlja i raskrižju prema Kraševoj ulici, s namjerom da usporimo i presječemo njihov napad. Dok smo mi uspješno djelovali po neprijatelju, kraj nas je protrčala grupa branitelja koja se povlačila iz Kraševe ulice. Doktor ih je odmah zaustavio te ih poveo natrag na položaje s kojih su se povukli, osim dvojice od kojih je jedan bio ranjen u ruku, pa su poslani u bolnicu. Nastavio sam djelovati minobacačem, potrošivši mine koje smo donijeli. Znao sam da će kod Vatrogasnog doma i Kraševe ulice biti problema i da će trebati još ljudi da pomognu vratiti naše položaje pa sam pripremio petoricu pripadnika HOS-a koji su bili u blizini mjesta s kojeg smo djelovali minobacačem. Odmah sam pozvao Doktora da dođe po “paket”, pa je on ubrzo došao i odveo petoricu pripadnika HOS-a sa sobom (Zvone, Burić, Paša, Špiljar i Antolić), a ja sam krenuo prema Zelenoj ulici na dio crte koju su držali pripadnici ZNG-a, s koje se pruža dobar pogled na Vatrogasni dom i dio parka kod Doma zdravlja. Odmah sam skupa s njima počeo s boka djelovati po neprijatelju kojeg smo jasno vidjeli te mu nismo dali da se organizira niti da u miru izvuče svoje snage. Svoje djelovanje smo pojačali s PAM-om 12,7 mm (Browning), koji smo kao jedino jače oružje imali na našoj obrambenoj crti. Neprijateljske snage smo s boka doslovce prepolovili, a u jednom trenutku smo PAM-om uspjeli pogoditi i oštetiti njihovo borbeno vozilo koje im je dolazilo u pomoć. Kako smo već dosta dugo djelovali po neprijatelju, a njihovo pješaštvo se rijetko moglo vidjeti, krenuo sam s Robertom Šilićem prema Doktoru. Sa sobom smo uzeli protuoklopno oružje (RB-57) jer sam čuo da Doktor nema više s čime uništavati neprijateljsko borbeno vozilo koje stalno djeluje po njima. Kretali smo se od Doma zdravlja prema groblju pružajući potporu manjem dijelu svojih snaga koje su se grčevito pokušavale izvući iz borbenih djelovanja. Žurili smo da stignemo što prije do Doktora, ali smo imali velikih problema jer je neprijatelj tukao topništvom naše položaje, a kroz ulice je djelovao jakom pješačkom paljbom. Nakon dosta mučnog pretrčavanja i zalijeganja, uspjeli smo doći do Kraševe ulice. Krenuli smo oprezno Kraševom prema groblju i u jednom smo trenutku čuli kako preko veze Alfred Hill traži od Doktora da mu pomogne jer je ranjen. Zovem motorolom Doktora da mi kaže gdje se nalazi i u tom trenutku s desne strane ulice, u jednom dvorištu, dvije - tri kuće prije raskrižja čujem motorolu i nailazimo na teško ranjenog Alfreda Hilla. Obje potkoljenice su mu bile doslovno smrvljene i visjele su o koži te je ležao u velikoj lokvi krvi. Pružio sam mu ruku i u tom trenutku me prepoznao rekavši: “Ševa, ti si.” Nažalost, ni minutu nakon toga držeći me za ruku i dok mu natkoljenice poskakuju zadnjim trzajima u ogromnoj lokvi krvi umire.
I danas mi je ta užasna slika pred očima...
Zajedno sa Alfredom Hillom u njegovoj neposrednoj blizini nalazio se i šogor od Drage Križana koji je od iste granate koja je pala na beton dobio komade betona po očima vodimo sa sobom ja i Robert Šilić. Čuli smo zvuk borbenog vozila i u tom trenutku je blizu nas pala minibacačka mina i lakše ranjava Robija (u prednji dio prepona). Brzo smo preskočili dvorište i izašli na ulicu spremni djelovati protuoklopnim oružjem, ali borbenom vozilu nije bilo ni traga. Neprijateljske snage tj. ono što je od njih ostalo, povlače se panično prema vojarni jugovojske. Nakon nekoliko minuta nailazi i bolničar Krajnović Zlatko “Brzi” kojeg šaljemo na mjesto gdje se nalazio Alfred Hill “Atila”. Neprijatelj je tada bio potpuno poražen, a mi smo vratili sve naše položaje, nažalost uz gubitke pravih i nepokolebljivih boraca, kao što je bio Alfred Hill.
Kako je Vojna policija bila angažirana na sprečavanju eventualnog proboja neprijatelja Kraševom ulicom prema Hotelu Dunav i preko bedema prema Bećarskom križu te dalje prema Dunavu, odnosno mobilizirati ljude za popunu na području od pravoslavne crkve kod Kraševe ulice do Bećarskog križa i dalje prema Radničkom domu.
Iako premoreni od cjelodnevnih borbi, ostatak dana i večeri morali smo iskoristi za učvršćivanje napadnute crte bojišta. Ivan Anđelić - Doktor i ja krenuli smo u večernjim satima kamionom koji je vozio pripadnik 4. Bojne 3. Brigade Željko Mijatović - Gumeni iz Općine prema Radničkom domu pa dalje do raskrižja zgrada sa svodovima/lukovima, odakle se moglo skrenuti prema Hotelu Dunav, gdje smo stali. Tu nas je dočekao Srna i ostali vojni policajci s prikupljenim ljudima za popunu crte bojišta kod Vatrogasnog doma jer je te položaje ostalo čuvati samo nekoliko ljudi. Kada smo izišli iz vozila, Gumeni je ostavio upaljena svijetla na kamionu što su neprijatelji s druge strane Dunava vidjeli i počeli dojelovati po nama VBR-om, i to vrlo precizno. Svi smo doslovce uletjeli u jednu prostorijukoja nam je bila najbliža, a udarni val rakete, koja je pala vrlo blizu, sve nas je bacio na tlo. Kako je sve iznenada počelo, tako se brzo i smirilo, a mi smo gledali jesmo li čitavi. Nažalost, izvan prostorije je ležao teško ranjeni Gumeni, nije se uspio skloniti u tu prostoriju i preminuo je na putu do bolnice. Nakon tog događaja ipak smo uspjeli jednu skupinu od desetak ljudi odvesti na položaje kod Vatrogasnog doma i ojačati tu crtu bojišta.
Hrvatski vitezovi počivajte u miru Božjem, dok je nas, živih uspomena na vas neće nestati
