U novom svjetskom poretku koji upravo crtaju ponajprije američki predsjednik Donald Trump i ruski imperator Vladimir Putin, Europa postaje izolirani otok kad je riječ o geopolitičkim zbivanjima. Još donedavno moglo se govoriti da su Sjedinjene Američke Države njezin najveći saveznik, no ubrzani razvoj događaja pokazuje kako su Trumpu zbivanja u Europi sve manje važna.
Od saveznika, Europa je odjednom postala američki poltron, a “bitka za Grenland” pokazala je da Trump neće prezati ni od sile prema donedavnim europskim saveznicima ako je to u američkom interesu. Pitanje koje se neizostavno nameće nama na ovim prostorima jest gdje je u cijeloj toj priči Balkan, koji povijest opisuje kao “bure baruta”, a suvremenost kroz izvorno značenje imena balkanskog poluotoka, “zemlja meda i krvi”.
Za SAD je Balkan beznačajan, dok je za Balkan američka vojna prisutnost itekako važna jer mu jamči kakvu-takvu stabilnost i štiti ga od mogućih nastavaka etničkih sukoba, naročito između zemalja koje još nisu uspješno prošle put integracije u europske i euroatlantske saveze.
Strateška važnost
Nije stoga slučajno međunarodna zajednica, tada predvođena istinskim američkim partnerima, najznačajniju vojnu bazu na Balkanu smjestila na jednome od najnestabilnijih i najrizičnijih, ali i strateški najvažnijih područja, na Kosovu. Riječ je o vojnoj bazi Camp Bondsteel koja je 1999. izgrađena s ciljem prekida sukoba i etničkog čišćenja Albanaca na Kosovu koje su provodile srpske snage Slobodana Miloševića. Ta kolosalna baza najveća je američka vojna instalacija u inozemstvu nakon sukoba u Vijetnamu.
Krvavi rat na kojem je nastala najmlađa europska država, Republika Kosovo, zaustavljen je savezničkom intervencijom u Srbiji i znamenitim bombardiranjem Beograda, čime je otvoren put svrgavanju građanske diktature velikosrpskog nacionalista Slobodana Miloševića i njegove razorne politike koja je prethodno, početkom devedesetih, uz velike žrtve s obje strane, uspješno zaustavljena u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini. No bila su to druga vremena, a u svjetlu najnovijih Trumpovih poteza te njegove “Donroe doktrine” (što je kovanica prvih slova njegova imena i “Monroeve doktrine”) o dominaciji SAD-a na zapadnoj hemisferi, sve je izglednije da će se američki vojnici postupno povlačiti s područja koja ta zemlja više ne smatra svojim strateškim interesima. Po svemu sudeći, Balkan bi među prvima mogao izravno osjetiti moguće povlačenje američkih vojnih snaga.
To je uznemirilo Europu još u veljači prošle godine, kada je njemački list Bild spomenuo da bi se, u skladu s rusko-američkim pregovorima te traženjem Rusije da SAD smanji vojnu prisutnost u onim članicama NATO-a koje su u savez ušle nakon 1990., to moglo dogoditi. Tada je spomenuto i da bi, u skladu s ruskim interesima s jedne te izostankom američkih interesa s druge strane, Amerikanci mogli početi povlačiti svoje vojnike i iz baze na Kosovu, što bi moglo imate nesagledive posljedice.
Manjak interesa
Ponajprije zato što Kosovo ni danas, 27 godina nakon rata, ne uspijeva potpuno kontrolirati vlast na sjeveru zemlje, u predjelu s većinskim srpskim stanovništvom. Unatoč stalnoj prisutnosti međunarodnih vojnih snaga, još ima sporadičnih incidenata, koji su u posljednje vrijeme, srećom, svedeni samo na verbalne ispade srpskih nacionalista te ekonomske provokacije Srbije koja se, pod vlašću Aleksandra Vučića, našla u neobranjivoj poziciji jer je on za medijski zadojene narodne mase heroj, a za sve brojnije protivnike svoga režima diktator.
No ono što ni jedna ni druga skupina ne može oprostiti i preko čega ne želi prijeći jest gubitak Kosova, koje je u njihovim očima “srce Srbije” i mjesto duhovnog, pravoslavnog prapočela srpske države. Pozivajući se, iz neznanja ili benevolencije, na izgubljenu bitku na Kosovu, Srbi ukazuju na pravoslavne manastire na područjima Kosova koja Srbi smatraju svetim tlom srpstva, dok kosovsku neovisnost doživljavaju kao “najveću izdaju i tragediju srpskog naroda u povijesti”. S druge strane, ne treba zanemariti ni albanski nacionalizam i mržnju prema Srbima zbog etničkog čišćenja i protjerivanja albanskog stanovništva, što je u osnovi počelo još u posljednjoj fazi Jugoslavije, a intenziviralo se krahom bivše države “Južnih Slavena” u kojoj nije bilo mjesta za Albance iako ondje žive stoljećima.
U tom je svjetlu jasno da strane vojne snage jedine mogu pružiti barem iluziju mira te stabilnost i funkcioniranje male, krhke i mlade kosovske republike. Drugi, ogroman problem krije se u činjenici da je, s padom režima u Siriji, došlo do progona, lociranja i zatvaranja brojnih pripadnika vojske takozvane Islamske države, odnosno ISIL-a. Nije tajna da su mnogi džihadistički vojnici, ali i radikalizirane žene (od onih muslimanske vjeroispovijesti do radikaliziranih pripadnica druge vjere) potekli s područja zapadnog Balkana.
Ilegalni kampovi
Naročito se to odnosi na borce iz Bosne i Hercegovine, ali i s područja Kosova, a prema izvještajima međunarodnih obavještajnih i sigurnosnih agencija, u Siriji se još nalazi i jedna Hrvatica koja je odbjegla u Siriju i izabrala stranu samoproglašene Islamske države. Sirija, u suradnji s Irakom, ali i cjelokupnom međunarodnom zajednicom, trenutačno traži rješenje za tisuće pripadnika ISIL-a koji su u Siriju došli iz drugih zemalja, uključujući zapadni Balkan, a trenutačno je najvjerojatnije da će svi oni biti vraćeni u države iz kojih su došli.
U Bosnu i Hercegovinu već se vratio dio radikaliziranih državljana i državljanki te zemlje, te su pod prismotrom tamošnjih sigurnosnih agencija. Kretanje bivših džihadista u Bosni i Hercegovini, zemlji za koju se vjeruje da je donedavno na svom sjeverozapadu, nedaleko od granice s Hrvatskom, imala i ilegalne kampove za obuku terorista, pomno će i sa zabrinutošću morati pratiti i hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA), s obzirom na to da Hrvatska ima dugu i zahtjevnu kopnenu granicu s BiH, ujedno i vanjsku granicu Europske unije i prostora Schengenskog sporazuma o slobodi kretanja unutar EU-a. Dakle, jasno je da bi eventualno smanjenje broja pripadnika stranih vojnih snaga u Campu Bondsteel moglo negativno utjecati na stabilnost cijele regije. Europa se, mora se priznati, počela ubrzano naoružavati shvativši da će se NATO savez raspasti ako Sjedinjene Američke Države odbiju pomoći u slučaju potrebe.
No, do uspostave stabilne i jake europske vojske mogla bi, kako je o nabavi naoružanja za Hrvatsku nedavno slikovito rekao predsjednik Zoran Milanović, “proći i dva svjetska rata”, zbog čega je svima jasno kako je američka prisutnost na Balkanu nužnost još barem neko vrijeme. Američka vojna baza Camp Bondsteel na Kosovu jedna je od najvažnijih vojnih instalacija Sjedinjenih Američkih Država u Europi i ključni element NATO-ove misije očuvanja mira na zapadnom Balkanu.
Posebni kompleks
Baza se nalazi u jugoistočnom dijelu Kosova, blizu grada Ferizaja (Uroševca), i djeluje od ljeta 1999. godine, odnosno od završetka NATO-ove zračne kampanje protiv vojske Savezne Republike Jugoslavije i povlačenja srpskih snaga iz pokrajine. Riječ je o posebnom vojnom kompleksu koji je izgrađen u sklopu NATO-ove misije Kosovo Force (KFOR), vođene saveznim zapovjedništvom s ciljem uspostave stabilnog sigurnosnog okruženja nakon okončanja rata na Kosovu koji je trajao od veljače do lipnja 1999. godine. KFOR, kao savezna misija pod mandatom UN-ove rezolucije 1244, ušao je na Kosovo 12. lipnja 1999. godine, a baza Bondsteel projektirana je i izgrađena vrlo brzo nakon tog preliminarnog razmještaja snaga.
Kamo je ime dobio po američkom vojnom časniku Jamesu L. Bondsteelu, dobitniku najvišeg američkog vojnog odlikovanja, Medalje časti, za zasluge u Vijetnamskom ratu. Njegovo ime simbolizira aspiraciju američke vojne tradicije i nasljeđa, ali i težinu operacije u kojoj se baza uspostavila. Projektirana je kao regionalno zapovjedno središte za KFOR-ov istočni sektor, nazvan Multinational Task Force East (MNTF-E), a prvotni cilj bio joj je omogućiti snažnu, mobilnu i autonomnu prisutnost NATO-ovih snaga na terenu uz sposobnost logističke potpore i brze reakcije. Kompleks se počeo graditi praktički odmah nakon završetka oružanih sukoba 1999. Američki vojnici i inženjeri, zajedno s američkim kompanijama angažiranima za gradnju, brzo su transformirali prvo improvizirano naselje u složeni vojni kompleks.
Baza se prostire na gotovo 955 hektara, odnosno na oko 3,86 četvornih kilometara zemljišta, i u početku je bila opremljena za smještaj do 7000 vojnika, što ju je činilo jednom od najvećih američkih vojnih baza izgrađenih izvan teritorija Sjedinjenih Država nakon Vijetnamskog rata. U relativno kratkom vremenu postala je, ne samo logističko i zapovjedno središte, nego i simbol trajne prisutnosti NATO-a, odnosno SAD-a, u regiji koja je trpjela posljedice rata. Kompleks se temelji na tipu privremenih, ali vrlo robusnih struktura, takozvanih SEAhuts (srednjoazijske drvene barake), opsežnom sustavu logističkih instalacija i prostoru za helikopterske operacije, a sve je organizirano kako bi se osigurala maksimalna fleksibilnost tijekom operacija KFOR-a.
Odlično opremljena
Baza uključuje bolničke objekte, smještajne jedinice, sportske i rekreacijske sadržaje te infrastrukturu za prehranu i opskrbu, čime se održava kao operativna zajednica sposobna za dugotrajno djelovanje bez ovisnosti o lokalnim kapacitetima. Sve te komponente, razvoj militarizirane infrastrukture, koordinacija unutar NATO-ovih snaga i strateška pozicija baze, ilustriraju kako se Camp Bondsteel formirao iz neposredne potrebe za stabilizacijom nakon rata, ali je vrlo brzo prerastao u dugoročni instrument sigurnosne politike Sjedinjenih Država i njihovih saveznika u regiji.
Kako se sigurnosna situacija na Kosovu s vremenom poboljšavala i kako su lokalne snage, uključujući i kosovsku policiju, postajale sve sposobnije, NATO je postupno smanjivao broj svojih pripadnika ondje, na nekoliko tisuća. Primjerice, u listopadu 2024. KFOR je imao oko 4302 vojnika iz 29 država, s Italijom, SAD-om i drugim zemljama kao najvećim kontingentima. Podaci iz veljače 2025. pokazuju sličnu strukturu snaga KFOR-a, s ukupno 4686 pripadnika iz različitih država, pri čemu su Sjedinjene Američke Države zastupljene s oko 600 vojnika, što je drugi najveći nacionalni doprinos poslije Italije.
Ostale zemlje koje značajno doprinose jesu Mađarska, Turska, Njemačka, Poljska, Švicarska, Rumunjska, Hrvatska i druge članice NATO-a te partneri. Ovaj trend smanjenja broja vojnika KFOR-a reflektira širu transformaciju misije, od masovnih mirovnih snaga na početku mandata do danas, kada su snage znatno manje, fleksibilnije i fokusirane na specifične sigurnosne izazove. Američki doprinos, iako manji u apsolutnim brojkama u odnosu na početak misije 1999. godine, ostaje konzistentan dio te strukture.
Video: Snage KFOR-a imaju 4686 pripadnika iz različitih država, a SAD je zastupljen s oko 600 vojnika
Nezavisna baza
To znači da američki vojnici u KFOR-u djeluju u multinacionalnom okviru, pod NATO-ovim zapovjedništvom, i nisu formalno prisutni kao potpuno nezavisna baza ili okupacijska sila, nego kao dio kolektivne operacije očuvanja mira. Iako se broj američkih vojnika mijenjao s vremenom, od tisuća u ranim fazama misije do stotinjak današnjih kontingenata, njihov doprinos ostaje vidljiv u ulogama u zapovjednim strukturama, logističkoj potpori i operativnim zadacima, posebno u istočnom sektoru zemlje, gdje Camp Bondsteel služi kao ključno središte. U 2026. mreža međunarodnih snaga na Kosovu, okupljenih oko NATO-ove misije KFOR-a, i dalje igra ključnu ulogu u održavanju relativne stabilnosti i sigurnosti.
Geopolitički, prisutnost američkih snaga kroz KFOR i Camp Bondsteel ima širi značaj od same lokalne sigurnosti. Kosovo se nalazi u strateški važnom području Balkana, regije s kompleksnim etničkim i političkim odnosima, te ga treba gledati u kontekstu dugoročnih odnosa između NATO-a i Rusije. Amerika, kao jedna od vodećih članica NATO-a, održava svoju prisutnost i ovom misijom kako bi potvrdila svoju predanost kolektivnoj obrani, stabilnosti i sprečavanju novih konflikata na prostoru koji je još osjetljiv nakon rata krajem 90-ih.
Velika zabrinutost
Te najave ponekad dolaze iz anonimnih izvora ili iz medija koji nisu najpouzdaniji, ali su izazvale val reakcija u regiji i mnogo širu raspravu. U veljači 2025. pisalo se da bi SAD mogli povući svoje trupe iz NATO-ove misije KFOR ili iz baze Camp Bondsteel, što bi u Prištini i među zapadnim analitičarima izazvalo zabrinutost zbog mogućih posljedica za sigurnost Kosova i stabilnost cijelog zapadnog Balkana. Međutim, te tvrdnje odmah je opovrgnulo kosovsko ministarstvo obrane, opisavši ih kao neosnovane i dezinformacije, i ističući da se odluke o razmještaju snaga KFOR-a ne mogu donositi na brzinu, bez koordinacije s NATO savezom i lokalnim partnerima.
U tom kontekstu treba sagledati i potez kosovske predsjednice Vjose Osmani, koja je odmah nakon osnivanja i summita u Davosu Kosovo uvrstila među prve članice Trumpove alternative UN-u, “Odbora za mir”. Trumpova administracija općenito promovira politiku “America First”, koja se u praksi uglavnom manifestira kao pritisak na europske saveznike da povećaju obrambene izdatke i preuzmu veći dio tereta sigurnosnih operacija. To je izazvalo zabrinutost mnogih europskih stručnjaka da bi SAD mogao smanjiti svoju prisutnost u tradicionalnim europskim operacijama i fokusirati se na bilateralne sporazume ili pitanja koja Washington procjenjuje kao neposredno strateški važnija. U tom kontekstu, pozivi iz SAD-a prema članicama NATO saveza da “doprinesu više” sigurnosti jasan su signal da Washington pokušava redefinirati ulogu američke vojne prisutnosti u savezu – to jest, manje kao automatsku obvezu, a više kao rezultat pregovora i reciprociteta saveznika.
Takva Trumpova retorika lako se može interpretirati lokalno kao prijetnja povlačenjem trupa, osobito u regijama u kojima je američka vojna prisutnost simbol stabilnosti, poput Kosova. Međutim, stvarna američka politika ne pokazuje konkretan plan ili službenu odluku da će se američki vojnici povući iz KFOR-a ili Campa Bondsteel. Naprotiv, analitičari u Prištini i Washingtonu često ukazuju na to da bi potpuno povlačenje SAD-a stvorilo sigurnosni vakuum koji bi mogli iskoristiti drugi vanjski akteri, poput Rusije koja ne priznaje nezavisnost Kosova i ima geopolitičke interese u regiji.
Dugoročne obveze
Trumpova politika, kojoj su prioritet američki interesi te često dovodi u pitanje dugoročne obveze prema međunarodnim misijama, stoga postavlja ozbiljna pitanja o budućnosti angažmana u regijama poput Balkana. Iako se formalno ne planira povlačenje trupa, čak ni u okviru Trumpove administracije, priča o mogućnosti smanjenja američkog angažmana stvara nesigurnost i potiče rasprave o tome koliko se Zapad zaista namjerava angažirati u očuvanju mirne situacije koja je djelomično postignuta upravo zahvaljujući toj prisutnosti.
Da bi se objektivno sagledala implikacija mogućeg povlačenja američkih trupa iz KFOR-a i Campa Bondsteel, ključno je znati da, iako zasad ne postoji formalna odluka o takvom potezu, mogućnost o kojoj se raspravlja ima nekoliko slojeva značenja: sigurnosni, politički i geopolitički. S aspekta sigurnosti Kosova, povlačenje američkog kontingenta, čak i uz ostale NATO-ove snage, moglo bi se protumačiti kao smanjenje neposredne podrške glavnoj multilateralnoj operaciji za očuvanje mira. Pojedini regionalni akteri, poput bivšeg premijera Srbije Miloša Vučevića, otvoreno su izrazili mišljenje da bi takvo povlačenje “moglo zakomplicirati sigurnosne uvjete” u pokrajini. Vučević je istaknuo da je odgovornost KFOR-a, u kojem SAD ima ulogu, da osigurava sigurnost svih zajednica, osobito srpske, te da bi gubitak snažne američke potporne uloge mogao destabilizirati ionako osjetljive odnose između zajednica na terenu. Sličnu zabrinutost dijele i analitičari sigurnosnih politika koji upozoravaju da bi bez jake američke prisutnosti Rusija ili drugi utjecajni vanjski faktori mogli ojačati svoje pozicije u regiji, podjednako koristeći diplomatske, ekonomske ili obavještajne instrumente.
S druge strane, snažnija retorika Trumpove administracije vezana uz politiku “America First” i pritiske na saveznike da preuzmu veći dio tereta obrane, standardna je igra predsjednika koji nastoji redefinirati ulogu SAD-a u globalnim operacijama. U tom smislu, sama ideja o povlačenju trupa može biti više politički signal nego neposredna namjera, neka vrsta pregovaračkog instrumenta kojim se od saveznika traži veća odgovornost u zajedničkim misijama. Takve poruke, iako ponekad izazivaju paniku ili nesigurnost na Balkanu, često ostaju na razini diplomatskih i strateških rasprava unutar NATO-a, bez konkretnih odluka o povlačenju. U konačnici, stabilnost Kosova i zapadnog Balkana neće ovisiti isključivo o prisutnosti američkih trupa nego i o sposobnosti i spremnosti lokalnih i međunarodnih aktera da nastave graditi institucionalnu otpornost, inkluzivnu politiku i regionalnu suradnju. Ali činjenica da svaki razgovor o mogućem povlačenju SAD-a izaziva snažne reakcije ukazuje na to koliko se američka uloga i dalje doživljava kao kamen temeljac sigurnosnog poretka u regiji.
Bez Campa Bondsteel, rat bi mogao početi svakog trena
Camp Bondsteel, kao središnje zapovjedno mjesto KFOR-ova istočnog sektora, služi za koordinaciju multinacionalnih snaga, logističku potpori i brzu reakciju na sigurnosne izazove u zoni odgovornosti. Njegova uloga uključuje potporu patrolama, upravljanje resursima i održavanje kapaciteta za brzo raspoređivanje u kriznim situacijama, primjerice u slučajevima etničkih napetosti ili incidenata u kojima lokalne snage ne mogu same odgovoriti.
Za razliku od ranih godina mirovne misije, kada su brojni vojnici bili razmješteni širom Kosova, današnja zadaća KFOR-a (i time baze Bondsteel unutar nje) fokusira se na održavanje stabilnog okruženja, podršku lokalnoj policiji i institucijama, te sprečavanje eskalacija konflikata između zajednica. To uključuje i suradnju s europskim misijama, posebice EULEX-om, misijom Europske unije zaduženom za pravosudnu reformu i vladavinu prava, čime se stvara višeslojni sigurnosni okvir na Kosovu.
Na početku misije KFOR je imao 50.000 vojnika
Primarni kontekst u kojem Camp Bondsteel egzistira nije unilateralna američka baza u klasičnom smislu, kao što su Ramstein u Njemačkoj ili Camp Humphreys u Južnoj Koreji, nego zapovjedno-operativno središte NATO-ove misije Kosovo Force. KFOR je utemeljen sredinom 1999. kao odgovor na humanitarnu i sigurnosnu krizu nakon rata na Kosovu, a njegova zadaća prema mandatu UN-ove rezolucije 1244 uključuje uspostavu i održavanje sigurnog i stabilnog okruženja za sve zajednice u Kosovu, slobodu kretanja i podršku razvoju lokalnih sigurnosnih struktura.
Na početku misije KFOR je imao desetke tisuća vojnika, u jednom trenutku čak oko 50.000 pripadnika oružanih snaga članica NATO-a i partnerskih država, razmještenih diljem Kosova u različitim zonama odgovornosti. Ovdje su sudjelovale brojne zemlje, uključujući SAD, Njemačku, Italiju, Francusku, Tursku, Veliku Britaniju i druge, s ciljem kolektivnog uspostavljanja mira i sigurnosne stabilnosti. Te velike brojke odražavaju činjenicu da je sigurnosna situacija prvih godina nakon rata bila izrazito nestabilna i zahtijevala je snažnu međunarodnu vojnu prisutnost. U radu KFOR-a do 2012. sudjelovali su i vojnici Ruske Federacije, no oni su prvi napustili misiju zbog rastućih tenzija sa Zapadom.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.