Anici Jurić iz Kaknja prije 32 godine pred očima ubili tri sina i supruga

Anica Jurić iz Kaknja nosi rane tragedije koja ju je zauvijek obilježila. Dana 13. lipnja 1993. godine, na blagdan svetog Ante, pred njezinim očima pripadnici Armije RBiH brutalno su ubili njezina supruga i trojicu sinova – Juru, Stjepana, Ljubomira i Dragana. Taj dan, kaže, ostao je zauvijek urezan u njezino sjećanje kao trenutak kada joj je život stao.

Iako su prošle 32 godine, za ovaj monstruozni zločin nitko nikada nije odgovarao. Anica je svjedočila pred domaćim i međunarodnim sudovima, uključujući i Haaški tribunal, ali pravda je ostala nedostižna.

„Čekaju da umrem kako bi se sve zaboravilo“, rekla je Anica kroz suze, svjedočeći o tišini institucija i ignoriranju patnje. Danas, 77-godišnjakinja, svoju snagu crpi iz vjere, unučadi i praunučadi koje su joj podarili njezini najmiliji – unuk Ivo i unuka Lidija. Oni nastavljaju lozu Jurića, koju je rat pokušao zauvijek prekinuti.

Anica Jurić simbol je stradanja i patnje Hrvata u srednjoj Bosni, a njezina priča vapi za istinom i pravdom – ako ne pred ljudima, onda barem pred Bogom. Svake godine neumorno podsjeća na zločin koji se ne smije zaboraviti.

U samo jednom danu, Anica je izgubila sve – muža i trojicu sinova. Jure je ubijen u 52. godini, Stjepan je imao 25, Ljubomir 21, a najmlađi Dragan nije navršio ni 20. Svi su bili nenaoružani civili. „Da mi je netko rekao da su mi ubili svu djecu, ne bih vjerovala. Ali gledala sam sve svojim očima“, prisjeća se Anica trenutka koji joj je zauvijek promijenio život.

I sama je ranjena tog dana, zajedno s nevjestom Antonijom, suprugom sina Stjepana. U progonu 13. lipnja 1993., s još 11 tisuća Hrvata iz kakanjskog kraja, Anica, njezine nevjeste Antonija i Zrinka, te unučad Lidija   i petomjesečni Ivo, postali su dio jednog od najmračnijih poglavlja novije povijesti BiH.

Tog dana ubijena su 102 Hrvata, civila i vojnika. Uništena su 22 hrvatska sela, opljačkana i spaljena, katoličke crkve i kapelice oskvrnute. Danas, 31 godinu kasnije, hrvatska sela u okolici Kaknja i dalje su pusta, a počinitelji zločina – neprocesuirani.

„Svaki je dan sve teži. Vrijeme ništa ne liječi. Moja djeca nisu nikome ništa učinila. Gdje su, zašto su ubijeni? Ove godine mi je još teže jer im nisam mogla ni svijeću upaliti“, kaže Anica kroz bol koja ne jenjava.

Njezin je glas, iako često prešućivan, svjedočanstvo koje ne smije biti zaboravljeno. „Nikada nisam prestala pričati o onome što se dogodilo. Ali imam osjećaj da moji vapaji ostaju bez odjeka, da naša žrtva nikome ništa ne znači“, govori Anica koja, unatoč svemu, ne posustaje u borbi za istinu.

Na grobovima Jure, Stjepana, Ljubomira i Dragana – kao i mnogih drugih Hrvata ubijenih u Kaknju – i danas gore svijeće. Njihova svjetlost svjedoči o zločinu koji je ostao nekažnjen, a njihova tišina opominje: zaborav je drugi zločin.