Predsjedniče prvi.

Pitaš me u snu kako mi je, predsjedniče prvi, 

domovine nam Hrvatske stvorene u krvi.

Pitaš i kako je mladost naša, prvo koljeno ratno,

slavi li narod sinove pobjede i živi li sretno.

Pitaš me i za izvore naše, plugove i oranice rodne,

glavare, velikaše i slavne pjesme zakletve narodne.

&

Predsjedniče, na svaki odgovor znoj me probija,

a ne bole me rate rane već duša kao teška robija.   

Dvolične zmije, istočnog reda sluge, zauzeli su mjesta velika,

protjerali mladost, skrili jutra, spuštena je glava postala navika.  

Od izvora i njiva ne ostade puno, zamjene ih za milovanje zlata,

 dušmani zatiru i pjesmu našu, ruše temelj i grade novi od blata.

&

Zebnja me hvata kad to čujem, uzduh izdaje do mene kaplje,

i promijeni miris zemlje sve do moje postelje.

Da, vezali vas crveni ostaci što se vragovima nude,

 crnim, zelenim i žutim prodaju za Judine škude. 

 Zato iskat pomoć za vas neću, ni ponavljat riječi svoje,

 hvata me stid jer opet srljate u pleme nečiste boje.

 Ante Ćurić