Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata: Film Mirotvorac je površan i tendenciozan

Povjesničar dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, u gostovanju na N1 televiziji detaljno je secirao dokumentarni film "Mirotvorac".

Povjesničar dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata , u gostovanju na N1 televiziji detaljno je secirao dokumentarni film “Mirotvorac”. Njegova kritika nije usmjerena na lika  Josipa Reihl-Kira , već na način na koji film koristi arhivsku građu za kreiranje specifičnog političkog narativa. Tako Nazor iznosi činjenično točne detalje o snimanju filma, te govori:

Kao i mnogi tadašnji načelnici policijskih uprava, zalagao se za mir i pokušavao pregovarati. To mu treba priznati. Kada danas gledam dokumente, jasno je da je išao razgovarati s onima za koje se već tada znalo da ne želi mir, da su spremni za rat i da će do rata doći. Nakon događaja u Borovu Selu mnogima je postalo jasno u kojem smjeru sve ide. Nažalost, on je tragično stradao.

Ne želim ulaziti u montažu ni tehničke kvalitete filma, koji je u međuvremenu dobio tri nagrade. Međutim, problem je što nijedan član žirija koji je dodjeljivao nagrade nije povjesničar. Film se predstavlja kao djelo temeljeno na arhivskom gradivu – što jest točno – ali to gradivo nije cjelovito. Ono je selektivno korišteno, a ključne činjenice su izostavljene.

Primjerice, u filmu se sugerira da je ZNG bio paravojna formacija, što nikada nije bio. Također se provlači teza da smo svi jednako odgovorni za rat, možda čak i da je Hrvatska nešto više odgovorna. Na kraju filma jedan od naratora iznosi tvrdnju da rata ne bi bilo da su se slušali Kiro i Boljkovac. Time se implicira da smo mi, Hrvati, odgovorni jer ih nismo poslušali.

Još 1988. godine u Srbiji se pojavljuju zahtjevi za formiranjem srpskih krajina u Republici Hrvatskoj i BiH, u vrijeme kada HDZ još nije bio na vlasti. U listopadu 1990. otvoreno se govori o naoružavanju. Zašto se u filmu ne objašnjava kontekst? Hrvatska je bila razoružana i suočena s prijetnjom rata. Što bi bilo da se nije počela naoružavati? Pogledajte li se dokumenti Jovana Raškovića iz siječnja 1991., jasno je da su ciljevi definirani i da se išlo prema projektu velike Srbije. Kako je moguće da se sve te činjenice zanemare, a da se sugestivno nameće zaključak o hrvatskoj odgovornosti?

Posebno je problematična izjava redateljice Ivana Ramljaka da se umjesto „indoktrinacije mržnjom“ učenika kroz posjete Vukovaru treba govoriti o Reihl-Kiru. O Reihl-Kiru svakako treba govoriti, ali tvrdnja o indoktrinaciji je neprimjerena. U programima posjeta Vukovaru učenicima se na kraju govori upravo o miru – o miru kao neprocjenjivoj vrijednosti.

Kada govorimo o dezinformacijama, treba reći da se takve interpretacije, osobito o ratu u BiH, već godinama plasiraju u javni prostor.  Ako se film poziva na arhivsko gradivo, onda ono mora biti prikazano cjelovito, a ne selektivno. U suprotnom, dobivamo djelo koje ne doprinosi razumijevanju povijesti, nego produbljuje podjele.