Autorica knjige o ubijenoj vukovarskoj djeci: ‘Danas bismo možda bili radni kolege ili prijatelji’

18.11.2020. 08:45:00

Uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, razgovarali smo s Ani Galović, autoricom knjige „Mama, ne vidim nebo – prekinuta vukovarska djetinjstva 1991. – 1992. godine“ u kojoj je ispričala priče o sudbini tridesetčetvero djece ubijene u Vukovaru.

Teologinja i književnica Ani Galović rođena je u Zagrebu, a odrasla u Ivanić-Gradu. Magistrirala je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a nakon toga se obrazovala u području logoterapije i pedagogije, dječje psihologije te rada s osobama s intelektualnim oštećenjem. Godine 2019. izišla je njezina prva knjiga, zbirka kratkih priča »Dječak koji je volio prozore«, o životu djece oboljele od malignih bolesti. Godinama uređuje mrežnu stranicu »Žute čizme« koja se bavi projektima i temama vezanim uz bitku za Vukovar 1991.

Narod.hr: Autorica ste knjige “Mama, ne vidim nebo” u kojem ste ispričali priče tridesetčetvero djece ubijene u Vukovaru u Domovinskom ratu. U posljednje vrijeme tema djece koja su stradala u Domovinskom ratu sve više izlazi u javnost – održavaju se znanstveni skupovi, snimaju se dokumentarni filmovi… Zašto je trebalo toliko dugo, gotovo 25 godina od kraja rata – da se o toj temi počne otvoreno govoriti?

Ani Galović: Na pragu smo tri desetljeća od početka ratnih stradanja na vukovarskom području i samog početka Domovinskoga rata. Općenito pitanje djece u Domovinskom ratu zaista je tema kojom se nismo bavili dovoljno, a ponajmanje detaljno. Dvije godine rada posvetila sam istraživanju i pisanju o trideset i četvero djece koja su poginula, ubijena i nestala za vrijeme bitke za Vukovar 1991. i početkom okupacije 1992. na vukovarskom području. S obzirom na to kako smo tek početkom mirne reintegracije uspjeli doći do više saznanja, na kraju i do tijela žrtava, vrijeme je učinilo svoje. Mislim da smo se kroz godine bavili raznim aspektima Domovinskog rata, od prava branitelja, do pitanja ratnog zločina, suđenja pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, suđenjima za ratne zločine u Republici Srbiji i slično, a djeca su nekako ostala po strani. Nadam se da smo krenuli u smjeru kada će i djeca dobiti priliku koju zaslužuju; ranjena djeca, rođena za vrijeme ratnih djelovanja, djeca koja su preživjela vrijeme okupacije, zarobljena, djeca koja su preživjela proboj, uz najveći mogući pijetet djeci koja su u ratu stradala, nestala i ubijena. Projekte vezane uz promicanje teme svakako pozdravljam, ipak smo ove godine dočekali i potresan, ali snažan i povijesno vrijedan dokumentarni film, redateljice i scenaristice Slavice Šnur „Otkrhnuti” o poginuloj djeci tijekom Domovinskog rata.

Narod.hr: Što vas je potaknulo na odluku da napišete knjigu o vukovarskoj djeci?

Ani Galović: Istraživanjem i pisanjem o manje poznatim temama bitke za Vukovar bavim se godinama. Rekla bih da o bitci možete pisati iz raznih aspekata, iz perspektive branitelja, stanovnika, dragovoljaca, liječnika, vatrogasaca, grobara, neprijateljskog vojnika dok o stradanju djece možete pisati samo na jedan način, tražiti što više činjeničnih okolnosti u suradnji s članovima obitelji stradalih. Upravo spoznaja da o stradaloj vukovarskoj djeci, mojim vršnjacima, starijima i mlađima ne znam koliko bih htjela te da te informacije nisu još uvijek bile detaljno obrađene kao dio navedenih ponukalo me da se upustim u istraživanje. Na kraju uvijek pomislim, danas bismo možda bili radni kolege, prijatelji ili rodbinski vezani, možda i ne bismo, ali iznad svega, iza svakog stradalog djeteta nije morala biti sudbina baš tog imena i prezimena, jednostavno – mogla sam to biti ja. Imala sam svega šest godina 1991. i jesen iste godine trebao je obilježiti odlazak u prvi razred, no dio njega provela sam kao i druga djeca, u podrumu.

Narod.hr: Odakle ste crpili podatke za knjigu o sudbinama te djece?

Ani Galović: Istraživanja su bila vrlo iscrpna s obzirom na protok godina i teškog načina dolaska do informacija. S obzirom na to da je vrlo teško doći do podataka kakve sam htjela, trebalo je nekoliko mjeseci da prikupim saznanja od kuda krenuti. Od samih kontakata prema institucijama; Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Ispostava za zatočene i nestale Istok, Državni ured za statistiku, Savez udruga obitelji nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja… Potom kontakti u Republici Srbiji, poput Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, potraga za informacijama u kontaktu s novinarima koji su izvještavali za tadašnje novine poput Borbe Branislavom Gulanom, te pokojnim Dejanom Anastasijevićem, novinarom tjednika Vreme, kao i inspektorom za istraživanje ratnog zločina Vladimirom Dzurom iz Republike Češke. Osim toga tu su sati iščitavanja novinskih članaka pisanih od 1991. bilo naših, bilo članaka na ćirilici koju sam tako i naučila iako sam prva generacija koja to u školi nije morala. Sati pregledavanja dokumentarnih priloga, bilježenja podataka i izvora, dostupne povijesne literature. Mislim da sam sveukupno obavila više od tri stotine poziva od institucija, novinara, službi, uprava, poznanika, prijatelja, članova šire i uže obitelji, svjedoka stradanja… Ujedno sam tražila i dobila pomoć fra Ivice Jagodića, župnika i tada gvardijana franjevačkog samostana Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, jednako kao i vlč. Vladimira Sedlaka, župnika grkokatoličke župe Pokrova presvete Bogorodice u Petrovcima. Naposljetku, tu su obilasci gradskih i mjesnih groblja posljednjih počivališta djece diljem Republike Hrvatske.

Narod.hr: Što ste kroz svoju knjigu htjeli poručiti roditeljima i obiteljima koji su u Domovinskom ratu izgubili djecu?

Ani Galović: Na žalost, puno je članova obitelji stradale djece i samo stradalo s njima, a protok vremena odnio je i živote onih koji su preživjeli. Majke i očevi, stričevi, ujaci, braća i sestre s kojima sam stupila u kontakt, a koji danas žive diljem Domovine i inozemstva osjećaju beskrajnu tugu i bol za koju ih, kako su mi često rekli, nikada do sada nitko nije pitao. No unatoč toga, neizmjerno sam im zahvalna na svakoj minuti vremena, poziva i susreta i beskrajnom povjerenju kojeg su mi pružili. Velika je odgovornost u ovako teškoj temi opravdati to povjerenje. To je ujedno i moj smisao, pokazati im da i mi koji smo tada bili vršnjaci njihove djece možemo dati svoj doprinos u poštovanju žrtve koju su podnijeli i s kojom svakodnevno žive. Nadam se da je knjiga samo jedan korak u nizu idućih koje će također netko nastaviti.

Narod.hr: Jedna od žrtava bila je i četverogodišnja Martina Štefančić iz Borova Sela. Ubojstvo Martine Štefančić bilo je jedno od prvih slučajeva koje ste obradili u svojem istraživanju. Možete li nas pobliže upoznati s tom tragedijom?

Ani Galović: O strašnom ubojstvu Martine Štefančić i njene bake Bernadice pisala sam u ljeto 2019. godine. Bio je to prvi članak koji je zaista odjeknuo u javnosti. Dok sam istraživala i prikupljala informacije, u razgovoru s Martinim stričevima Slavkom i Željkom shvatila sam koliko je zapravo važno ispričati javnosti što se dogodilo tog prvog dana proljeća 1992. godine s obzirom na to da ni moji vukovarski prijatelji nisu bili upućeni u veličinu te tragedije. Govorimo o vremenu prestanka ratnih djelovanja te u vrijeme vlasti tzv. SAO Krajine i prisutnosti UNPROFOR-a na okupiranom vukovarskom području. Tada se odvio jedan toliko stravičan zločin, za što će vrijeme pokazati da nije bio jedini koji je počinjen nad djecom. Pisala sam iz perspektive strica Željka koji je jedini svjedok tragedije u kojoj je preživio pokušaj ubojstva. On je naime brinuo za majku i nećakinju u njihovom obiteljskom domu u Borovu Selu, dok su Slavko i Zdenko, Martinin otac, aktivno sudjelovali u obrani Vukovara. Slomom obrane grada 18. studenoga ostaju pod okupacijom u vlastitom domu iz kojeg im nije bilo dozvoljeno napustiti ga. Za to vrijeme Martinin otac Zdenko nalazi se u logoru u Republici Srbiji, dok je Slavko uspio izaći u proboju. U gluho doba noći na prvi dan proljeća 21.03.1992. u kuću dolaze četvorica naoružanih muškaraca koji prvo ispaljuju hice u Željka, vjerujući kako su ga ubili, da bi zatim bez imalo milosti pucali u baku i četverogodišnju Martinu.

Željko je uz pomoć poznanika uspio doći do tadašnje vukovarske bolnice. No, samo nekoliko dana kasnije ista sudbina dogodit će se obitelji Pakšec na vukovarskom Sajmištu gdje će majku, oca i dva dječaka, braću Daria, šesnaestogodišnjaka i Damira, dvanaestogodišnjaka prvo usmrtiti hicima u potiljak, a zatim njihova tijela baciti u bunar koji je već tada bio masovna grobnica. Ista situacija ponovit će se ponovo nekoliko dana kasnije nad obitelji Matijević, iz Kukujevaca u Vojvodini. Naime, dvojica braće Anto i Nikola već u srpnju 1991. kao dragovoljci će otići braniti Vukovar. Krajem kolovoza Nikola će poginuti na položaju u Borovu naselju dok će Anto izaći u proboju. Ostatak obitelji za to vrijeme prisilno će zamijeniti kuću sa srpskom obitelji s područja Virovitice, što je jedan od segmenata sustavnog protjerivanja Hrvata iz Vojvodine. Otac, majka i šesnaestogodišnji Franjo doslovno su oteti pred kućnim pragom i odvedeni na tada okupirano vukovarsko područje gdje su u blizini mjesnog groblja u Mohovu streljani i bačeni u šumski jarak. Osim u slučaju braće Pakšec, za ubojstvo Franje Matijevića i Martine Štefančić pravomoćno nitko nije osuđen.

Narod.hr: Gdje je moguće nabaviti Vašu knjigu?

Ani Galović: Knjiga se može naći u Knjižari Nova u Osijeku i njihovom web shopu, jednako kao i u Zagrebu knjižara Dominović, Menart, Bookara, zatim u Koprivnici u knjižari Šareni dućan te u Vukovaru u Školskoj knjizi i u Suvenir shopu kod Spomen doma hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti.

Presjek knjige:

Knjiga je hod kroz bitku za Vukovar, po datumu stradanja svakog dječjeg života sve do lipnja 1992. i posljednje biografije. U knjizi sam obuhvatila sve dostupne informacije o poginuloj, nestaloj i ubijenoj vukovarskoj djeci za vrijeme bitke 1991. godine na području grada Vukovara, te rubnim mjestima usko vezanim uz Vukovar, zatim neispričane sudbine djece ubijene za vrijeme okupacije tzv. SAO Krajine 1992. godine. Naravno da uvijek postoji prostor za razmišljanje postoji li još negdje netko, no do kraja rukopisa do takvih podataka nisam došla. Spomenuta djeca u knjizi svojim tragičnim sudbinama vode vas kroz samu bitku za Vukovar, tako je još početkom kolovoza 1991. stradao šesnaestogodišnji Igor Balaž koji se i danas vodi kao nestao, šestogodišnji Dalibor Černok poginuo je u rujnu u Borovu naselju kada je među grupu civila koji su punili vreće s pijeskom pala granata, sedamnaestogodišnji Stjepan Rukavina preminuo je od posljedica ranjavanja svega tjedan dana kasnije, dvije djevojke, vršnjakinje, poginule su u Borovu naselju također za vrijeme granatiranja; Gracuela Jelić i Nevenka Markuš u razmaku od dva dana. U mjestu Petrovci prilikom ulaska vojske JNA i okupacije sela jedna jedina granata koja je pala usmrtila je petogodišnjeg Borisa Vaseleka, pripadnika Ukrajinske nacionalne manjine, dok je svega tri dana kasnije ponovo u Borovu naselju za vrijeme primirja od granatiranja stradao sedamnaestogodišnji Stevo Gegić. Na vukovarskoj Mitnici 10. listopada od granate je poginuo osmogodišnji Tomislav Mikloš i njegova majka, da bi za osam dana kasnije na Mitnici u očevu naručju poginuo šestomjesečni Ivan Kljajić.Na samom kraju mjeseca u gradskom naselju Olajnica od granatiranja su stradali bratići, dvanaestogodišnjaci Mario Kolarić i Dario Pejić, da bi na Dušni dan prilikom sloma obrane gradskog naselja Lužac u stravičnom zločinu strijeljanja zarobljenika bili ubijeni susjedi, nerazdvojni prijatelji, šesnaestogodišnji Antonio Vidaković i petnaestogodišnji Josip Bandić. Dan kasnije poginuo je Đorđe Vidaković, trinaestogodišnji dječak koji više nema živućih članova obitelji. U malom mjestu Čakovci u obiteljskoj kući početkom studenoga ubijeni su majka i desetogodišnji Josip Kovačić, dan kasnije u Vukovarskoj je bolnici preminula Antonija Zeko, djevojčica prerano rođena smještena u inkubator čiji je dotok struje prekinula granata bačena na bolnicu. Na Priljevu je u pokušaju proboja prema centru grada stradao Ivan Barbarić koji se i danas vodi nestalom osobom. Sedamnaestogodišnji Sabahudin Gršić ubijen je u gradskom naselju Slavija, dok je dvoipogodišnji Matej Aleksander smrtno stradao u podrumu Vučedolska kapljica s ocem, majkom i bakom. Pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima u Borovu naselju stradali su maloljetni brat i sestra Zoran i Zorica Pavlović, Goran Čečavac i Branimir Milošević Milić. Na dan sloma obrane grada ubijeni su Siniša Rajković i Jovan Josip Krošnjar za čijim se posmrtnim ostacima i danas traga. Na Ovčari su ubijena trojica dječaka, šesnaestogodišnji Igor Kačić, te sedamnaestogodišnjaci Dragutin Balog i Tomislav Baumgertner dok je isti dan u pokušaju proboja kod Marinaca ubijen četrnaestogodišnji Igor Černok. U vrijeme okupacije i vlasti tzv. SAO Krajine u obiteljskoj kući u Borovu Selu ubijena je četverogodišnja Martina Štefančić, a svega dvadesetak dana kasnije na Sajmištu braća šesnaestogodišnji Dario i dvanaestogodišnji Damir Pakšec. Šesnaestogodišnji Franjo Matijević iz rodnih Kukujevaca u Vojvodini doveden je na područje Mohova gdje je s ocem i majkom ubijen u obližnjem šumarku pored groblja. Posljednja spomenuta žrtva ratnih događanja je maleni trogodišnji Aleksandar Jagodić koji je u lipnju 1992. smrtno stradao od zaostale eksplozivne naprave. Važno je napomenuti kako je sama vukovarska općina 1991. bila drugačije administrativno podijeljena, a s obzirom na to da nisam pisala isključivo povijesno dokumentaristički uključila sam u zapise i stradalu djecu o kojoj sam mogla prikupiti informacije a koja nisu strogo vezana za samu bitku, poput Borisa, Martine, braće Pakšec, Franje i Josipa Kovačića. Smatram kako su njihove sudbine itekako vrijedne spomenuti. Neizbrisiv obol dali su moji suradnici i prijatelji, Vukovarka, vukovarska braniteljica i književnica Tanja Belobrajdić te Nenad Barinić, umirovljeni policijski inspektor, kao i povjesničar Borna Marinić koji je napisao povijesni presjek bitke za Vukovar. Naglasila bih i ulogu Vladimira Kotera, njemačkog ilustratora koji je kroz dvadesetak crteža u kojima su prikazani detalji stradanja kao i samu naslovnicu knjige dao još jednu posebnost cijeloj temi. Osim toga, u knjizi sam kao posebno poglavlje obradila temu ratne propagande koja je za vukovarsku bitku iznimno važna s obzirom na to da velik broj stanovnika Republike Srbije i danas vjeruje u ubojstvo četrdeset vukovarskih beba u vrtiću u Borovu naselju. Epizoda je to u kojoj su i sami ratni fotoreporteri i izvjestitelji iz Republike Srbije tražili kaznenu odgovornost za širenje ratne propagande. Knjigu je uredio gospodin Vjekoslav Đaniš a izdao Ogranak Matice hrvatske Bizovac.

Izvor: Narod.hr

Izvorni autor: Mihaela Tikvica

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.