U ranim satima 27. studenoga 1991., oko 3.30, postrojbe JA – 12. proleterska mehanizirana brigada ojačana dijelovima 125. i 505. brigade, uz potporu lokalnih srpskih snaga, pokreću snažan tenkovsko–pješački napad iz smjera Ernestinova, Petrove Slatine i Koprivne.

Za razliku od uobičajene taktike, napad započinje bez topničke pripreme.

Prvi nalet na most – izviđači, pa vatrena oluja

Prvo se pojavljuju izviđači – dvojica vojnika, a zatim skupina od još petnaestak. Branitelji iz POG-1 puštaju ih blizu kako bi provjerili identitet, ali čim su ih zaustavili, neprijatelj otvara vatru. Hrvatske snage uzvraćaju – dvojica neprijateljskih vojnika padaju, ostali se povlače. Pola sata kasnije vraćaju se uz silovitu pješačku paljbu.

Branitelji ih ponovno odbijaju bombama i preciznom vatrom.

Tenkovi kreću – heroj „ose“ zaustavlja prodor

Uskoro se pojavljuju tenkovi T-55 iz Ernestinova. Kada su prišli dovoljno blizu, zapovjednik POG-2, Nikola Marcijuš, iz stojećeg stava pogađa prvi tenk protuoklopnim bacačem „osa“. Prodor je zaustavljen – ali samo privremeno.

Neuspjelo rušenje mosta i najžešća faza napada

Dvadesetak minuta poslije, tenkovi ponovno nadiru. Hrvatski branitelji pokušavaju minirati most, no eksploziv se ne aktivira. Tenkovi prelaze na položaje pogodne za žestoku vatru. Branitelji, koristeći tromblonske mine i ručne bacače M57, pokušavaju ih neutralizirati.

Prvi se postavio na prvom bentu, ispred kanala, desno od ceste za Paulin Dvor, i iz strojnice i PAM-a otvorio žestoku vatru po braniteljima koji su se nakon žestoke borbe s pješačkim snagama neprijatelja, izvlačili kanalima na pričuvne položaje. 

U žestokoj razmjeni pogibaju dvojica pripadnika 1. bojne 130. brigade HV-a.

Tenkovi nastavljaju granatirati Paulin Dvor i položaje uz cestu. U tom kaosu strada i diverzant Rade Latinović, pogođen izravnim udarom tenkovske granate u kombi kojim je pristiglo pojačanje.v

Zapovijedi pod vatrom, pregrupiranja i ključni trenuci obrane

Zapovjednik 1. bojne, Miro Andrić, stiže na položaj tijekom najžešćeg tenkovskog udara. Naređuje pregrupiranje satnija, ulazak pričuve iz „Mobilije“, kao i topničku potporu po Ernestinovu i području mosta.

Drugi tenk s ceste, ne prelazeći most, s udaljenosti 700-800 m ispred Paulin Dvora otvorio je topničku i vatru iz PAM-a po braniteljima i objektima u Paulin Dvoru. U trenutku žestokog djelovanja neprijateljskih tenkova i pješaštva po Paulin Dvoru. Zapovjednik 1. bojne Miro Andrić, koji po dolasku zamjećuje da se jedan tenk već nalazi na mostu, odakle je granatirao selo, dok je drugi zašao bočno, sjeverno od pumpe, i otvorio vatru iz strojnice po bentu. 

Samostalni prateći vod bojne otvara vatru po neprijateljskom pješaštvu u kukuruzima između benta i Ernestinova, pokušavajući spriječiti dolazak pojačanja JA.

Povlačenje neprijatelja i osvetničko granatiranje

Branitelji uspijevaju slomiti neprijateljski prodor. Kod napadača dolazi do panike – pješaštvo se razbježalo, tenkovi se povlače.

No uslijedila je žestoka odmazda.

U desetak minuta na Paulin Dvor, Hrastin i Vladislavce pada više od tisuću granata svih kalibara. Poginulo je osam pripadnika 1. bojne, a ranjeno petnaest vojnika.

Sanitet bojne – uz zapovjednike satnija, bolničare, vozače i dr. Gorana Vujića – djeluje besprijekorno pod vatrom, izvlačeći ranjene i poginule s prve crte.

U isto vrijeme, na pravcu Divoša, hrvatski branitelji 130. brigade odbijaju kombinirani pješačko–tenkovski napad JA i pobunjenih Srba.

D – dan koji je održao crtu života Osijeka

Bitka 27. studenoga, može se reći da je bio jedan od najsnažnijih udara na Osijek tijekom cijelog Domovinskog rata. Zahvaljujući hrabrosti, odlučnosti i žrtvi pripadnika 101., 130., 132. brigade, Samostalne satnije Podsused i pripadnika HOS-a – linija obrane Ostala je neprobojna.

Koliko je to bilo snažno granatiranje po cijeloj liniji obrane Osijeka i okolice svjedoči Riječanin, zapovjednik minobacačkog voda 2. bojne 106 brigade i akademski slikar, Franjo Molnar, koji u svojoj monografiji piše: “Zaista je žalosno jada dani, kakav je bio jučerašnja, postao toliko uobičajeni da današnji dan ( 27. studeni 1991.), koji je zaista stravičan za Osijek, u svome dnevniku zabilježim s tek dvije rečenice, baš kako da se ne događa ništa naročito. A napisao sam: “Od granata, danas je valjda najviše ljudi u gradu izginulo. Opasno je uopće proći ulicom.”

Agresor nije uspio presjeći Osijek. Grad je nastavio disati – i braniti Slavoniju.

Poginuli na današnji dan pripadnici 101. brigade : Josip Gluhačić, Dragan Ević, Rade Latinović, Zlatko Latinović, Željko Ludan, Josip Mikac, Miroslav Milić, Marko Peranović, Stjepan Sedlovski i Veselin Vojnović. Poginuli pripadnici HOS-a: Ivica Benaković i Darko Matković.

Prva crta pakla kod Paulin Dvora: ispovijest satnika Krešimira Tušeka o jednome od najtežih dana 101. brigade HV-a

U prohladno jutro 27. studenoga 1991. godine, na rubu slavonske ravnice koja je tada tinjala od neprekidnih sukoba, započeo je jedan od najdramatičnijih trenutaka obrane Paulin Dvora. Satnik OS RH Krešimir Tušek, tada dozapovjednik 3. satnije 1. bojne 101. brigade HV-a, vodio je ljude na prvoj crti obrane – na uskom zemljanom bentu uz spojni kanal, tik do mosta i crpne stanice koja je povezivala selo s pravcem prema Ernestinovu.

Zadaća bez alternative: držati položaj pod svaku cijenu

Tušek se prisjeća kako je njegova satnija zamijenila pripadnike 1. satnije, pripremajući se za ono što se jasno osjećalo u zraku – neprijatelj se spremao za novi veliki juriš.
„Svjestan odgovornosti, bodrio sam dečke kratkim uputama, podsjećajući ih na naše bojeve u Novskoj i prijelaz preko Kupe kod Pokupskog“, govori Tušek. Naglasak je bio jasan: obrana Paulin Dvora značila je obranu Osijeka.

U trenucima iščekivanja napada branitelji se međusobno ohrabruju: pogledima, tapšanjem po ramenu, stisnutim palcem. Iza prividne smirenosti skrivale su se oči široke od napetosti. Neprijatelj je ubrzo dao do znanja da se približava – snažno turiranje tenkovskih motora iz smjera Ernestinova i Petrove Slatine bilo je uvod u brutalan napad.

Napad bez upozorenja

„Odjednom se pojavio jedan, pa drugi tenk, iza njih pješaštvo. Izvješćujem da počinje kombinirani tenkovsko-pješački napad, neuobičajeno – bez topničke pripreme“, prisjeća se Tušek.

Na desnom krilu branitelji su prvim hitcem iz RB M57 pogodili tenk T-55. Kratak val ushićenja zamijenio je šok kada se dim razišao – tenk je nastavio kretanje, nastavljajući djelovati po hrvatskim položajima.

Neprijateljsko pješaštvo uskoro se našlo gotovo na dohvat ruke. „Nijedan od dečki nije pokleknuo. Otvaramo vatru, bacamo bombe, ispaljujemo tromblone. Čulo se njihovo zapomaganje, ali nama je to samo dizalo moral.“

No, situacija se ubrzo pogoršala – jedan od tenkova pogodio je kombi u kojem se diverzantski vod prebacivao prema prvoj crti. Istodobno, snažna minobacačka i topnička paljba tukla je Paulin Dvor iza leđa branitelja. Bili su odsječeni, izloženi djelovanju s obje strane.

Očajnička obrana i borba za svaki metar

Streljivo je nestajalo. Branitelji su dijelili zadnje zalihe, prvenstveno vatrenim grupama s puškomitraljezima. U blizini mosta tenkovi su napredovali, a neprijateljsko pješaštvo pokušavalo probiti obranu.

Tada pada ključni trenutak:
„Naši bestrzajci pogađaju prvi tenk. U tom kaosu zapovjedio sam povlačenje, uz strašnu napomenu da svatko zadnji metak sačuva za sebe.“

Branitelji se povlače spojnim kanalom prema Ivanovcu, dok ih netko iz pozadine pokriva vatrom. No kada su stigli 300 metara dalje – novi šok. Pred njima se nalazi Bobotski kanal, pun ledene vode, širok petnaestak metara.

Skok u ledenu smrt – i čudo preživljavanja

Branitelji redom skaču u vodu, a tada jedan glas para zrak:
„Ja ne idem, vi plivajte, ja ću vas štititi vatrom!“
Bio je to Josip Pelin iz Gajnica – neplivač.

„Zgrabio sam ga i s opremom bacio u vodu te skočio za njim. Na mojim leđima preplivao je kanal“, svjedoči Tušek.

Promrzli, mokri, iscrpljeni, ali živi – krenuli su preko polja prema Vladislavcima. No umalo su poginuli i drugi put: branitelji na položajima nisu ih prepoznali. Tek nakon povika, signala i dozivanja, shvatili su tko su.

„Jeste li vi oni s crpne stanice?“
„Da, mi smo“, tiho je stigao odgovor.

Nevjerica, suze i vijest koja je već stigla do Zagreba

U Vladislavcima ih dočekuju suborci – zagrljaji, plač, nevjerica.
„Mislili smo da vas nema, u Zagreb je već poslano da ste svi poginuli!“

Tušek i njegovi ljudi tek tada saznaju za teške gubitke bojne toga dana. Psihički slomljeni, fizički iscrpljeni, pokušavaju shvatiti razmjere tragedije i vlastitog preživljavanja.

Godinama kasnije u Gajnicama Tušeku prilazi visoki čovjek:
„Krešo, sjećaš me se? Mi smo vas pokrivali vatrom s druge strane kanala. Ne bismo dopustili da vas uhvate.“
Bio je to Mladen Armano, izvidnik 1. bojne.

Sjećanje na suborce koji su nosili obranu na ramenima

Tušek s posebnom emocijom govori o svojim ljudima – suborcima iz Gajnica, Podsuseda, Stenjevca, Vrapča. Spominje „Trnoružicu“, Marka Peranovića, Rudu Zebu, „Lisicu“, Dedu Cvetkovića, Mladena Krapineca i njegov legendarni „Kaj nam pak moreju!“.

Ponosan je što je imao čast biti s njima – ljudima koji su u nemogućim uvjetima pokazali nadljudsku hrabrost i odlučnost.