Tog prohladnog dana oko podneva, nakon nekoliko telefonskih razgovora, u pratnji prijatelja beskućnog čovjeka, Bore Vranića i Roberta Šiškovskog, zaputili smo se obići stradalnika Budu Sladića u njegovu skrovištu u centru grada, piše Slobodna Dalmacija

Otvorili smo mala trula vrata nekog spremišta u kojem su stajale Budine osobne stvari, zavežljaji, vrećice i novine na improviziranom ležaju na kojemu se čovjek jedva može opružiti. Teško je i zamisliti da netko ondje, bez najnužnijih životnih potreba, može boraviti.

Nesretnoga Bude nije bilo pa smo ga pošli tražiti i našli ga na klupi željezničkog kolodvora, pustog, bez putnika i vlaka na vidiku. S Budom je bio i njegov prijatelj Bore s kojim je tog trenutka dijelio jednu krafnu.

- Eto vidite kako mi je. Samotan sam na ulici, sirotinja, nemam nikoga. Otac mi je poginuo u Domovinskome ratu, hrvatski branitelj. A stara mater je u Splitu. Pretvorili su me u beskućnika - kazuje Sladić drhtavim glasom.

Živim od pomoći Caritasa, časnih sestara iz samostana franjevki i dobrih ljudi. I službenici Tržnice, ovdje u blizini, donesu mi pomoć. Skupljam boce, nosim ih u "Kaufland" i dobijem koju kunu. Primam 800 kuna socijalne pomoći.

"Hrvatski sam branitelj", nastavlja Sladić, "četiri i po godine proveo sam u Gardi, a nikakvih prava nemam. Obraćao sam se na sve strane, kucao na mnoga vrata institucija Grada i Županije. Uzalud. Pa sam se prije dvije godine obratio Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ali nikakvoga odgovora otamo još nema.

Teško mi je, vrlo teško. I bolestan sam, ne znam koliko ću još moći ovako izdržati. A moram se čuvati i od korone", govori Bude Sladić.

Krenuli smo put njegova skrovišta. On polako za nama. Kad je stigao, jedva se provukao u svoj bivak, gdje ga je čekao vjerni pas.

Ondje mu se u nevolji zna pridružiti i Bore, koji je i sam beskućnik koji je sebi našao nešto sigurniji smještaj u napuštenim barakama bivše vojarne na brdu Jamnjak uz Šubićevac.

Bore, koga svi zovu Floki, lanjske jeseni nas je doveo do Dušana Praskića, beskućnika s Autobusnog kolodvora, kojemu je smještaj osigurala tvrtka "Zagreb-montaža", reagirajući, jedini, na našu priču u "Slobodnoj". Nažalost, Dušan je shrvan bolešću preminuo.

Ostali smo još neko vrijeme pred Budinim skloništem, gotovo bez riječi. Dok je on unutra spremao ležaj za sebe i svog ljubimca. Kroz odškrinuta vrata umilna životinja gledala nas je svojim toplim očima, vapijućim pogledom pomoći za sebe i svojega gospodara.

Tragično je da u vremenu ove naše surove stvarnosti socijalna i humana neosjetljivost dijela društva u ovakvim prilikama kao da nemaju granica.