BOL HRVATSKOG BRANITELJA: Ovaj 13. sutra možeš biti Ti

Đuka i kum Brko čekaju sa svojom djecom na putu ispred Brkine kuće. Vidovice dolaze u goste, a ti se u mehanici kladio s Janjićem da će tvoj mali zabit. Gledate skupa djecu, mali ima priliku, prebacuje golmana iii prečka. Završi utakmica. Janjić se smije i tapše te po ramenu, “dužan si kutiju Astrala”veli. Par mjeseci kasnije-kaos. Srbi u Borovu Selu izrešetali 12 redarstvenika, poznavao si mladog Ćatića iz Županje, znali ste se družit na ciglani. Imao je 20 godina. Večere s obitelji ti nisu kao prije, opterećen si mišlju. Gledaš Mariju, gledaš djecu, sretan si, a tužan. Nekoliko mjeseci kasnije u Hrvatskoj je poginuo Braca iz sela, momčina koja nije prezala ni pred čim, položio je herojski život za Domovinu.

Više ništa nije kao prije, a i dječje utakmice ne prolaze bez priče o politici. Počinje rat u Bosni. Nakon nekog vremena šalješ ženu i djecu sestri u Njemačku, grliš ih, plačete. Dva mjeseca kasnije padaju Vidovice, četnici su masakrirali ljude, Janjićevog ujaka su zakovali na križ, nije htio iz sela. Nekoliko mjeseci kasnije, s puškom u ruci, ti, Đuka, Brko, svi spremni za obranu svojih ognjišta. Šalju vas na liniju, četnici napadaju, vidiš jednog kako pretrčava ulicu, pucaš, četnik pada. Sekunda traje kao vječnost, pogodio si ga, ubio si čovjeka, razmišljaš. Meci što protutnjaše iznad glave vraćaju te u realnost, uzvraćaš vatru. Đuka protrčava iza tebe, “samo tamani” veli u prolazu, ne damo im pedalj Posavine.

Čuješ gusjenice u daljini, sve tutnji, okrećeš se zamijeniti šaržer, Đuka pada no ti to od silne tutnjave ne primjetiš. Odjednom čuješ neko grkljanje, okrećeš glavu i vidiš Đuku kako se drži za vrat. “Đuka” zadereš se, dotrčavaš do njega “izdrži Đuka” govoriš mu, plačeš u sebi dok vadiš zavoj, no suza ne izlazi iz oka. Đuka te gleda, suznih očiju ti kroz muku reče “ne dajte im naše” i zatvori oči. Odnesoše ga bolničari. Tenk tutnji sve jače, blizu je, ali nema panike, SPOS je stigao. Slavna Vojska babe Mare. Ose i zolje su odradile svoje. Tamanite četnike, ne misliš na Đuku, ne misliš ni na šta, fokusiran si na liniju.

Sve je utihnulo, četnički napad je odbijen. Ubio si još dvojicu. Bane te nudi rakijom dok sjedite naslonjeni na zid, nazdravljaš malo. Stiže vijest da je Đuka umro, iskrvario je na putu do bolnice. Ne progovaraš ništa, suze same kapaju s drvenog lica, ne jecaš, gledaš u pod i prisjećaš se djetinjstva i igre sa Đukom, prvih utakmica, misliš i na njegovog malog Ivana, ostao je bez oca, ali on to još ne zna. Dite ko dite, igra se negdje u Njemačkoj i navečer kad dođe kući misli na tatu. Tata mu se obično javi pred spavanje, no ove noći tata neće nazvati. Tata neće nazvati nikad više, a ni ti nećeš čuti Đukin glas i zarazan osmijeh.

Dolaziš kući s linije, majka trči, uplakana viče “poginuo je” i grli te. “Tko je poginuo mama, tko?” pitaš ju onako izmoren. “Kum Brko. Spala granata u tranšej.” reče. U tom trenutku te hvata slabost, padaš na koljena, grliš majčine noge i jecaš, plačeš kao malo dijete. Dozivaš Brku, no ni njegov glas i urnebesne fore više nećeš čuti. U jednom danu izgubio si dva najbolja prijatelja. U jednom danu oduzeo si život trojici. U jednom danu Ivan i Josip su izgubili tate. Nakon par dana zove te Pera da dođeš u školu, trebaš mu nešto. Znatiželjan onako proviriš u dvoranu i vidiš Mileta iz mehanike. “Jebote ovaj je radio sa mnom u mehanici” veliš. “Koji?” pita Pera. “Evo ovo govno u plavoj kapi” odgovaraš.

“Njega smo dva put zarobljavali” nadoveza se Mata. U tom trenutku te hvata gnjev, prije dva dana si pokopao najbolje prijatelje Đuku i Brku, grob do groba, a i Janjić je jutros poginuo u Vidovicama, skoro pa prid kućom. Zalićeš se prema Miletu i mlatiš ga, ne možeš se obuzdat, ne možeš stat, Mato te hvata i kaže “dosta je”. Kreću ti suze, a on te tapša po leđima dok izlaziš iz dvorane.

U idućih par mjeseci prolaziš još linija, oduzimaš još života, moraš, znaš da jedan njihov život manje, znači spašen život naših. Postalo je normalno, povučeš okidaš, vidiš da je pao i obuzme te sreća, ali ne skidaš fokus s linije. Završava se i taj prokleti rat, od običnog obiteljskog čovjeka koji je volio nogomet postao si ubojica koji je izgubio dva najbolja prijatelja, navodno si postao još nešto, no ti to još ne znaš.

Par godina nakon rata Marija je opet trudna, stiže prinova, Katarina i Matej će dobit bracu. Đuro će se mali zvat, po Brki smo već nazvali Mateja, doduše malo modernizirano. Matej je već u Juniorima Dinama, putuju na finale kupa Herceg-Bosne, osvajaju! U godinama što slijede renoviraš kuću, kupio si novi auto, odgajaš djecu, ponovo se vraćaš na onaj stari život, no ne znaju ni Marija ni djeca što navečer sanjaš, nikome ne govoriš.

Politika je opet aktualna, pojavili su se neki mlađi šta su studirali vani za vrijeme rata. Ajde veliš treba im dati priliku. Zadržavaju se bome godinama na vlasti, al’ nema veze, naši su. Piješ tako kavu u Kumu, odjednom ulazi komšo i viče “uhitili Matu”. Koga? “Matu, za ratne zločine. Još mu je javljeno da ne dolazi kući.” veli on. Al ne zna, ne zna komšo da je Mata znao, a da se nije plašio jer je vjerovao u pravdu, zato je i došao da skine tu nametnutu ljagu sa sebe. Ali Mata nije znao, nije znao da u ovoj državi pravde odavno nema.

Dokazao je da je nevin, no “žrtva” je promijenila iskaz, više puta. Uvažili su ga. Osim Mate, stigla je optužnica i za generala, stigla je za sami vrh obrane Posavine, stigla je i za Peru, stigla je i za mnoge iz sela. Nosiš u sebi gnjev, al misliš ajde izgurat ćemo to. Šest godina nakon Matinog uhićenja, ovi šta ste birali za promjene, odlučili su donjeti promjene, odlučili su izmjeniti Ustav Županije Posavske. Ajde šta se to mene tiče, misliš si..

Donosi se na skupštini u Domaljevcu odluka da Srbi postanu konstitutivan narod u Županiji Posavskoj, a i srpski jezik uvode kao službeni jezik te ćirilicu kao službeno pismo uz hrvatski, bosanski i latinicu. Nije njima Đuka pred očima umro, nisu oni slušali tutnjavu tenkova i zujanje gelera. Nisu oni ranjavani, oni su studirali vani, al ajde ne zamjeraš nikome, a kako ćeš kad si ih ti birao.

Uhićen je i Pera, isto za ratne zločine. Pera nedugo nakon toga umire u zatvoru. Odeš mu na sprovod, pomoliš se, zahvališ na tome što se iz legije vratio braniti domovinu. Po povratku sa sprovoda prolaziš kroz Orašje i gledaš u onu tablu na ćirilici. Polako se pitaš za šta si se borio, a onda dođeš kući i vidiš malo unuče, od Mateja sin, vidiš Mariju kako se ljulja na onoj velikoj ljuljački i čita knjigu, a i Đuro je već standardan u prvom timu Dinama, eno ga uze kopačke i ode na trening. “Eto za to sam se borio” kažeš u sebi.

Prolazi tako vrijeme, a onda ti stigne vijest da je umro i Mata. Bio je teško bolestan, otišao je na Božji sud, a tamo bar ima pravde za razliku od BiH. Slomilo te i to, prolaze ti kroz glavu i Đuka i Brko i Janjić i svi kojih više nema. Ispraćaš Matu uz suze na onom ponovo drvenom licu i nastavljaš dalje. Koju godinu kasnije sjediš tako sa ženom na kauču, spremni ste za rukomet, svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj.

Komentiraš sa ženom onog Kuzmanovića kako brani sve moguće i nemoguće. Obavještavaju te da je potvrđena optužnica za ratni zločin, gledaš u prazno, na listi ste ti i još 12 ljudi, među kojima i suborci iz sela, optuženi za ratni zločin. Pomisliš kako te od pravosuđa BiH ni Kuzmanović ne može obraniti. U optužnici stoji da si premlatio zatvorenika. “Mile” pomisliš. Kriv si, a nisi kriv. Nitko ne zna…ne znaju oni na sudu šta si ti prolazio, ne znaju oni na sudu da si dva dana prije pokopao najbolje prijatelje, ne znaju oni na sudu da si od mirnog obiteljskog čovjeka postao “ratni zločinac”, nisi postao, napravili su te. Možda i znaju, ali to žele. Žele izjednačiti žrtvu i agresora. Žele obranu Posavine prikazati kao ratni zločin, a branitelje kao nemilosrdne ubojice i zločince. Žele ti suditi iako ti već dugo nemaš ništa protiv Srba, iako si i dalje dobar s nekolicinom, žele ti suditi zato što su četnici od tebe napravili čovjeka drvenog lica s noćnim morama i krvi na svojim rukama. A onda pogledaš u svoju Mariju, predivnu Mariju i kažeš sebi “obranit ćemo se, opet”.