FILM “DEZERTERI”- POTPUNI PAD U NIŠTAVILO

Film Dezerteri od kojeg se radi neobiblijski etički putokaz -i u Mostaru i u Zagrebu je početkom devedesetih bilo jedino ispravno otići, nije me ostavio hladnim.
Sve drugo na stranu, to nije film “antiratne poruke”, fabula je antiratna koju je u ‘Na zapadu ništa novo’ donio u književnost Remarque.

Poruka nije dakle samo antihrvatska (tobože antinacionalistička) nego i antinarodna. I znam da u ovom nesretnom vremenu ovo što govorim nikad nije “lošije stajalo”.

Postojala je jaka emocija, etički usidrena emocija zašto mnogi koji nisu osjećali nacionalnu slobodu svojom a ipak nisu otišli studirati u Graz.

Znate li koja je to emocija? To je emocija zbog koje iz požara u zgradi u kojoj živiš i u kojoj će mnogi izgorjeti ne pozovu mnogi taksi i odu u kino pa se vrate kad se zgarište rasčisti i uklone mrtvi. Koji su si sami krivi jer se nisu snašli.

Nikad nisam i neću one koji su otišli jer “nije bio moj rat” gledati istim očima. To su ljudi koji će te prekoračiti ako budeš na stubištu imao epileptički napad, jer to nije njihov rat.

To nisu moji ljudi. Oni su gori od najzabludjelijih, gori od neprijatelja, ništavilo svega kolektivnog i odricanje od svake etike.