ČARDAK NI NA ZEMLJI NI NA NEBU

Sve je sada super; sunce je ugodno toplo a vjetrić tih, mekan. Otpivši još jedan veliki gutljaj ambrozije iz zlatnog kaleža, drug Plen Kim-un obriše usta i veselo mljacne jezikom:

- Druže Milane, ovo je bila prvoklasna ambrozija. Berba 2045., pretpostavljam?

- Jest, druže Plen. Ima li nešto što ti ne znaš?

- Sve ti ja znam, druže, sve znam – odvrati drug Premijer i zadovoljno se pljesne po golom trbuhu koji mu je bubrio ispod prekratke majice i otvorenog purpurnog ogrtača. - Puno toga ti još ne znaš o meni.

  Drug predsjednik Milan Kim-un podigne glavu sa svoje ležaljke i pogleda ga neskrivenom zlobom. U njegovim vučjim očima na trenutak bljesne čista mržnja, da bi odmah nestala i ustupila mjesto već uobičajenoj arogantnoj ravnodušnosti, koju su mnogi pogrešno tumačili kao dokono tupilo. „Moje očurle nagledale su se već dosta toga, i previše. Pogotovo tebe, druškane”, pomisli drug Milan u sebi. Uostalom, što se tu može... Više i ne broji godine. Otkako je izumljen proces za trajno zaustavljanje starenja „Foreverule”, bilo je nepotrebno brojati godine. Ionako se više ništa ne može promijeniti. Ako je ikada moglo.

- Što misliš, da večeras svratimo do gradonačelnika Bandita? - upita točeći sebi treću kupicu božanskog nektara.

- Ha, ne znam. Bilo bi to malo previše, ne misliš li?

- Kako misliš, previše?

- Ovog mjeseca bili smo već dvaput na njegovom partiju. Uvijek isti ljudi, uvijek isti šampanjac, isti dj i sve te jeftine, odvratne žene...

- Koje daju sve za malo novca i lažnog Forevera... - reče drug predsjednik zamišljeno. - I onda se pitaš vole li te zbog tvoje ljepote, pameti i dobrote ili im je samo pomlađivanje na pameti... To je egzistencijalno pitanje, na granici silogizma. Kataloški, to je jedna od pedesetak logičkih pogrešaka irelevantnosti. Između sofizma i paralogizma. Da.

- Ali mi više nismo smrtni. Nije bitno.

- Ponekad bih volio da jesmo i da jest bitno.

- A, onda se spusti dolje među njih, 'ko te jebe. Ad hominem.

- 'Ko mene jebe?! Mene ni'ko već deset godina. Tebe jebu - ja jebem, to je razlika. I vjeruj mi, skroz mi je dobro. Šta ti uopće vidiš u tim ženturačama?

- Gledaj, Milanče, potrebno je održavati sliku normalnog muškarca...

- Koga više briga i za to, to su tako arhaične stvari. Za koga ti to glumiš?

- S tobom se baš ne da razgovarati – ljutito okrene glavu drug Premijer od druga Predsjednika i ispreplete prste u krilu. Nervozno stane vrtjeti palčevima.

Drug Predsjednik ga pogleda nježno i polako spusti svoju toplu ruku na njegovu, hladnu. Nježno mu je vrhom kažiprsta šarao dlačicama po nadlanici.

- Treba ti popraviti cirkulaciju, dragi – prošapće vragolasto se smijuljeći.

Drug Premijer se prene i trgne ruku. Sav crven u licu, namjesti bolje svoje fiškalske očale i zaškilji oko sebe: - Daj, nemoj, netko će nas vidjeti pa će reći da smo, da smo...

- Tko će nas vidjeti, Pupi, Macan, Jandrković? - podrugljivo će drug Predsjednik. - I što će to pomisliti?

- Znaš na što mislim - promuca drug Premijer okrećući lice od svog partnera.

- Pederčine – glasno će drug Predsjednik. - Reci to ponosno: pederčine! Čega se plašiš? Treba ponosno istupiti i reći: Ja sam pederčina. Pederčina s karakterom.

- Slušaj Milanče, nisam ti ja od tih tvojih.

- A od kojih si? Ti si kao nešto bolji od nas? Kad smo bili kod Jandrkovića, stenjao si jače nego moja žena. Oči ti ispale a jezik si isplazio ko ćuko na suncu. Jandrković mi je rekao da je morao baciti madrac koliko je bio mokar i isflekan. Bila je to baš tvrda kohabitacija, he he...

Drug Premijer još uvijek je gledao u stranu ali njegovim debelim obrazima sve više razlijevalo se purpurno crvenilo.

- T-to je bilo samo jednom... - promuca. - T-t-trenutak slabosti, t-to je bilo prije deset godina, zaboga!

- A ono kod Mišela? I ono kod Junkera prošle Nove, i to si zaboravio? Kad si se odjenuo u sobaricu ko Freddie Mercury, ja u šeika a stari Junki samo sa Adolfovom kapom i bičem, vrištao si, miješao i grizao pregaču, a sad tu glumiš neku muškarčinu... - drug Predsjednik razočarano zavrti glavom.- Ma nisi ti pederčina. Nisi ti ni peder. Ti si samo sitni pederčić koji okolo glumata i pravi se baja. Baja bez jaja.

  Plen Kim-un bijesno ga ošine pogledom. Sada mu je i široko čelo bilo posve crveno, sve do korijena prosijede kose.

- A što si ti? Misliš da te ljudi poštuju? Ma, ljudi te se boje!

- I bolje da me se plaše nego da me vole. 'Ko bi gori, sad je doli. Ljubav nije vječna ali strah jest. Zar tebi nije draže kad ti ove smrtne seljačine odozdo dolaze tresući se od straha, ne usuđujući se ni da te pogledaju?

- Pa, jest, ali... nije to dobro, mi nismo takvi.

- Kakvi?

- To što ti želiš je čista diktatura. Fašizam.

- Yup, fašisti smo. Prihvati već jednom da si peder i fašist. Uostalom, te kategorije su već odavno ad acta. Tko će nam suditi, tko nam više što može? Europska komisija koja je sada na Jupiteru i koja haje za nas ko i mi za ove dolje? Ti si ostao još u 2020., čini se meni. Shvati, odavno su prošla ta vremena, više ne moramo glumiti da smo dobri političari, da nam je stalo do te stoke dolje i da smo nekakvi humanisti, samarićani i demokrati. Who cares? Lijepo ti kažem, okani se ćorava posla i prihvati stvarnost kakva jest. Prihvati sebe.

 Plen Kim-unovo zadriglo lice bilo je opet bezizražajno ali duboko ispod sala plutalo je nešto iz daleke prošlosti. Usne mu se pomakoše, kao da će nešto izgovoriti, ali umjesto riječi izašao je samo jedan dugački prdac. Potom ustane i vezujući purpurni pojas u mašnu preko nabrekle trbušine, zirne u druga. Drug Predsjednik se cinično smješkao i polako zatvarao svoje vučje oči. Još dugo mu je debelim licem punim rupa lebdio zadovoljni osmijeh. Da, bio je zaista zadovoljan sobom.

 

  Šlapetajući prema rubu čardaka, drug Premijer razmišljao je o Milan Kim-unovim riječima: „Prihvati sebe.” Da, napokon, vrijeme je priznati sebi da si... jest, teško je to priznati sebi... da si đubre. Mada, nekako ti je lakše kad si to priznaš, a pogotovo kad pritom kroz teleskop gledaš Zemlju odavde, odozgo. Namah ti se neka ugodna toplina razlije trbuhom kad vidiš svu tu prljavu gamad dolje, gamad koja se guši u smogu i blatu. Glavinjaju, koprcaju se i pokušavaju živjeti svoje bijedne, kratke živote. I dalje balansiraju između minimalca i kredita, gutaju govna i sanjaju bolje sutra, vjerujući u laži da će jednog dana i oni biti vječni. Da, ipak je dobro. I ispravno. Smrt za njih dolje je spas. A ovdje gore više nema polaganja računa bijednicima u Saboru, nema nezahvalnih kretena koji na tebe pucaju iz kalašnjikova, nema ovršenog ološa ni bitangi koje kukaju po zatvorima zbog neplaćene vode, odavno više nema ni dosadnih ženturača koje su desetljećima zalud tražile svoje nestale sinove i muževe, nema ovdje djece koja umiru od gladi i raka... Sve je sada lakše. Jest, no pomalo zdvojno kimne glavom drug Premijer, ali i dalje moraš pušiti Mišelu i Junkeru. Pa, bolje i to nego biti dolje, među tim odvratnim smrtnicima. Gadno je to, s posla ravno u grob, ali neki red mora postojati. Zato i dalje moramo pumpati laži o prenapučenosti planeta, iako je brojka odavno prepolovljena. Nedavno je drug Predsjednik Komisije u svom veličanstvenom obraćanju s nove Europske Kolonije Jupiter rekao da bi trebalo konačno riješiti taj problem zvan „obični ljudi”. Nakon toliko stoljeća razvoja, napokon su se stekli uvjeti za Konačno rješenje. Jest, predugo se čekalo i odugovlačilo neizbježno. Ti kreteni dolje možda će se opet pobuniti. Glupi su i podmitljivi, ali nikad ne znaš, nađe se ponekad netko pametan... I opet će se namnožiti. Trošiti naše resurse. Pa ćemo opet morati aktivirati Covid-29, ili kako se već bude zvao... Trebalo je to riješiti puno prije. Coca Cola, GMO, 9G, pesticidi i ostali otrovi, virusi i radijacija preslabo i presporo djeluju. Ljudi umiru sve sporije, postali su otporni kao žohari, danas čak i s rakom požive par desetljeća. Trebat će sve ubrzati. Ali, opet, nekako ti bude ugodno pri duši kad ih gledaš ovako odozgo, kako se polako koprcaju i muče. Uživaš kao malo dijete koje živoj muhi kida krila. Krilo po krilo, nožicu po nožicu. A potom i glavu. Da, sve je sada super. I bit će još bolje. Čitava budućnost je naša.