Je li zločin reći da je novi srpski patrijarh pjevao četničke pjesme?

„Dojučerašnji mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, a sada patrijarh Porfirije (60) čovjek je dijaloga i suživota. Potvrdilo se to u svih ovih njegovih zagrebačkih godina, otkako je 2014. imenovan mitropolitom Zagrebačko-ljubljanske mitropolije”, piše današnji Večernji list povodom vijesti da je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije postao novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve, piše Davor Dijanović/HKV

Nema baš nikakve dvojbe kako ćemo slične hagiografske narative moći gledati i čitati u svim mainstream medijima idućih dana. Ta Porfirije je bio i ugledni gost u udarnim terminima HRT-a.

Mi ćemo ipak politički nekorektni primijetiti kako je teško čovjekom dijaloga označavati nekoga tko je pjevao pjesme notornome koljaču popu Momčilu Đujiću. Štoviše, kao što se vidi iz snimke upravo je on inicirao ponovno pjevanje te pjesme. Spominje se u toj pjesmi i Donji Lapac, koji je 1941. pripadao župi Boričevac, a Hrvati toga kraja jako su dobro upoznali noževe i kame Đujića i slične ološi.

No uopće spomenuti da je čovjek dijaloga pjevao četničke pjesme u mainstream medijima očito je neprihvatljivo. Reći istinu u Hrvatskoj je često zločin. Da je slučajno neki hrvatski biskup pjevao Juri i Bobanu jasno je kako bi ga bi bio trajno ekskomuniciran iz javnog prostora. Ali onaj koji slave mitraljesce iz Donjeg Lapca nije persona non grata. On je čovjek dijaloga. U ime ne znam kakvoga lažnog ekumenizma.

Vidjet ćemo hoće li Porfirije već za Uskrs u poslanici spominjati srpske zemlje i Hrvatsku kao dio njih ili će to pričekati za Božić. Dakako, druga je opcija kako je sve dio neke šire operacije lažne pomirbe u „regionu“.

Kako bilo, mi ćemo podsjetiti na to što je Srpska pravoslavna crkva kroz mišljenje dr. Ive Pilara i crnogorskoga književnika Milorada Popovića.

Ivo Pilar:

„Pravoslavna crkva proširuje svoju vjeru tako da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. Budući da je u svakoj vjeri usađen nagon da se proširi, jer ne širiti se, znači isto što i uzmicati, to je vjerski moment koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“.

Milorad Popović:

„SPC je najmračniji dio srpskoga političkog i nacionalnog bitka. U Crnoj Gori ona je prije paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska u onom iskonskom kršćanskom smislu i poslanju. Njihova jedina misija u Crnoj Gori jest da propagiraju srpstvo odnosno velikosrpstvo, negiraju ne samo državnost nego i etničku, kulturnu, društvenu i svaku drugu posebnost Crnogoraca. Njihov je cilj i poslanje da odbijaju, ponižavaju, negiraju i degradiraju svaku naznaku bilo kakve crnogorske posebnosti. Crna Gora je za njih ili povijesni srpski termin ili tek geografski, a najviše što mogu podnijeti kao folklorni. Ovo je jedinstven primjer u pravoslavnom svijetu da ju jedna pravoslavna Crkva ne poštuje i odbacuje svjetovnu vlast u zemlji u kojoj djeluje“.

Eto, još i toliko o patrijarhu SPC-a kao čovjeku dijaloga.

Sapienti sat!

Davor Dijanović/HKV