Crkva suočena s teškim vremenima postaje utočište i „dobrovoljno društvo“
Da nam je netko rekao prije godinu ili dvije da će u požaru izgorjeti katedrala „Notre Dame“ u Parizu, da će sve crkve svijeta biti zatvorene, da će se zatvoriti prvi put Lurdsko svetište za hodočasnike, rekli bismo mu od prve: „Ti si lud. S tobom nešto nije u redu. Liječi se. Potražni stručnu pomoć.“ Da je tko rekao u centru Zagreba ili na Kaptolu nekom od crkvenih ljudi da će potres „prodrmati“ i dobrano razoriti niz crkava, jednako bi prošao, dobio bi slične etikete. To će reći da nikada nismo, realno, intelektualno ni duhovno, spremni za najgori scenarij. U tome je ključ svega. Mislimo da smo moćni, jaki, volimo da sve bude onako kako smo zamislili mi ili grupacija kojoj pripadamo. Koronavirus u svijetu i potres u Zagrebu pokazali su, već ne znam koji put u povijesti čovječanstva i povijesti spasenja, da neće biti onako kako smo mi planirali, određivali, dekretirali, nego onako kako Bog želi. Nadošle su velike kušnje za univerzalnu Crkvu, pa tako i za Crkvu u Hrvata. Doduše, kao mnogo puta do sada, imali smo mnogo sreće što se potres nije dogodio u koje drugo vrijeme, primjerice, kada su vjernici u crkvi, na svetoj Misi. U tome vidim prst Božji. A taj isti, ili drugi, prst Božji vjerojatno nam nešto poručuje, nešto što trebamo postupno otkrivati. Jer, nije svako zlo samo za zlo. Srušen je dio tornja katedrale, urušio se strop bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj ulici. To su bile prve informacije i slike koje sam dobio nekoliko minuta na messenger, nakon snažnog potresa. Stan u kojemu sam bio, budan, za vrijeme potresa, ljuljao se lijevo desno, kao malena barka na moru. Uspio sam samo izgovoriti: „O Isuse, pomozi mi“.
Crkva se suočava s teškim vremenima
Činilo nam se kao da nam nema kraja. Popravljali smo uspješno stare crkve, gradili nove, imali razrađene godišnje pastoralne planove po biskupijama, dekanatima i župama. Župnici su već znali kada će biti Prva sv. Pričest u župi ili sveta Potvrda. Crkva u Hrvata živjela je uhodanim ritmom, bez većih problema i teškoća. Nadošao je koronavirus i stroge mjere zatvoriše sve crkve. Ne samo u Hrvatskoj, nego i na svijetu. Prva pomisao bila je: „Kakva će nam to biti Cvjetnica, Veliki Tjedan i Uskrs bez vjernika, bez Križnog puta, bez obreda Svetog Trodnevlja?“ Da nam je takvo što prognozirao netko treći prije godinu dana i njemu bismo rekli da je lud, da se takvo što ne može dogoditi.
Papa emeritus Benedikt XVI. ranih je šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća prognozirao Crkvi teška vremena
Tada, još uvijek samo profesor Joseph Ratzinger, održao je više radijskih predavanja u Njemačkoj o budućnosti Crkve i teškim nadolazećim vremenima: „I tako mi se čini da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza jedva da je počela. Moramo računati na nevjerojatne preokrete. Ali sam isto tako siguran… Ona više možda neće biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao dom, gdje će naći život i nadu nakon smrti.“ Ne znam je li itko, tada još uvijek samo profesoru J. Ratzingeru, rekao da je lud ili da govori gluposti. Možda su neki potiho, od uha do uha, to govorili. Ali nemam takvih spoznaja. Jedno je sigurno točno u proročkoj viziji pape Benedikta XVI., a to je činjenica da će univerzalna Crkva proživljavati nevjerojatne preokrete. To se već događa. Crkva je u novim okolnostima. U prvu ruku, izgleda kao da sve funkcionira, a zapravo se naglo mijenja. Zagrebački nadbiskup i kardinal Josi Bozanić u jednom intervjuu naglasak u ovim vremenima stavlja na „kućnu crkvu“, Crkvu koja moli u obiteljima i gledajući tv. prijenos Mise duhovno se pričešćuje. Nove okolnosti, novi naglasci naših duhovnih pastira. A sve je to već predvidio i prorekao sposobni i inteligentni profesor Joseph Ratzinger u prošlome stoljeću: „Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako se bude broj njezinih pristaša smanjivao, tako će se gubiti mnoge od njezinih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.“ Opet snažan preokret, nešto sasvim novo, nov termin – Crkva kao „dobrovoljno društvo“. Zar je moguće da će i Crkva u Hrvata postajati „dobrovoljno društvo“? Tješim se da će to možda biti samo u Zapadnoj Europi. Baš mi ne leži taj pojam „dobrovoljno društvo“. Zašto barem nije dobrovoljna zajednica župljana. Izgleda da nema ništa od mojih dodavanja i proširenja pojmovlja.
Tko je kriv da Crkva kao institucija ima budućnost u slici i prilici „dobrovoljnog društva“ ili kućne Crkve
Nije nikakav problem tražiti krivce za slabljenje slike Crkve kao institucije. Za to su krive razne revolucije diljem svijeta: Francuska revolucija, Oktobarska revolucija za pravoslavnu Crkvu, Mao Ce Tungova revolucija. Dakako da su racionalizam i prosvjetiteljstvo bili snažni udari na Crkvu. Komunizam, fašizam i nacizam, kao tri radikalno ljevičarska i krajnje bezbožna pokreta i ideologije, također su nanijeli velike rane Crkvi kao instituciji. Svi su progonili i činili zločine nad svećenicima i vjernicima u svojim „carstvima moći“. Nasilno širenje ateizma, darvinizma i ideološka indoktrinacija stvorili su duhovnu pustoš, čijim posljedicama svjedočimo i danas. Ali, i Crkva sama na sebi ima svojih krivnja. Možda je sama morala više raditi na „kućnoj Crkvi“ i udaljiti se od svih politika, lijevih i desnih, a u posljednje vrijeme od globalizma i liberalizma svih vrsta.
Globalizacija – silovit udar na Crkvu i čovjeka
Globalizacija svijeta pretvorila je sve zemlje u jedno selo podložno raznim manipulacijama. Cijeli je svijet postao jedan zatvor, gdje se čovjek boji čovjeka, jer mu od njega vreba nekakva boleština. Posijani su nepovjerenje, strah, ugroza. Čovjek je postao kao zrnce pijeska, nevažan, statistički broj. U ime globalizma i liberalne politike na djelu je trajni rat protiv Crkve, klera. Kako? Posijano je nepovjerenje prema Crkvi zbog skandala pedofilije, homoseksualaca unutar crkvenih zajednica. Mediji trajno tragaju za novim sličnim slučajevima. Nije ih briga što se tisuću puta više pedofilskih zlodjela događa u vrtićima i školama diljem zapadnoga svijeta, što svakoga dana tisuće djece u tim institucijama biva silovano. Zašto o tome ne pišu? Pa zato što ih nije briga za djecu. Jer, da ih jest briga, ne bi imali dva kriterija – zlodjela jednih na sva zvona objavljuju, a ista takva zlodjela drugih, i to mnogo brojnija, prešućuju, čak skrivaju, a često i opravdavaju. Snažno su objavljivali da je u Americi bilo 2.020 procesuiranih klerika, ali nisu objavili da su američki sudovi, od svih tih slučajeva, osuđujuću presudu donijeli u samo njih dvadesetak. Već je godinama na djelu silan udar na obitelj i čovjeka, pomoću takozvane rodne ideologije, kojoj se tek malo država i državnika suprotstavilo. Slovački je parlament odbacio rodnu ideologiju. Mađarski premijer Viktor Orban suprotstavio se islamizaciji Europe, G. Sorosu i sijanju liberalizma na području braka i biblijske slike o čovjeku. Ruski predsjednik Vladimir Putin zazire od zapadnog liberalizma, podupire vrednote koje su dio moralke Ruske Pravoslavne Crkve. Ti usamljeni slučajevi pokazuju kako su moćnici svijeta, uz pomoć svojih i raznih sluganskih vlada i medija, uspjeli zaludjeti svijet i čovjeka, desne i lijeve političare.
„Slobodni mediji“ ničim ograničeni
„Trenutno su mediji u položaju 'ničim ograničene moći' i imaju moć u političkom i svakom drugom odlučivanju putem javnih pritisaka, a ne snose odgovornost, kao što je imaju i političari“ (Nikolina Marčić, „Svjetlo Riječi“, 24. 1. 2020.). Mediji raznih vrsta u svijetu, pa tako i kod nas u Hrvatskoj, imaju strahovitu moć. Svjesni su toga da mogu unedogled ponavljati jednu te istu laž, sve dok ta laž ne postane prihvaćena „istina“. Kadri su preko noći učiniti velik obrat. Začetnici su i širitelji raznih podvala, obmana čitavih naroda i masa ljudi. „Mediji se smatraju svemoćnim, važnijim od zastrašenih političara“ (Marchelo Foa, „Gospodari medija“, str. 29). Protiv takvih medija teško se boriti, gotovo je nemoguće raskrinkati i javnosti podastrijeti njihove podvale i obmane. Mediji koje mi imamo donose, kada je u pitanju Crkva, vrlo kratke vijesti o nekim crkvenim događajima, a često i to s negativnim prizvukom. Crkva u Hrvata ima svoje medije, ali oni nemaju onakvu moć kakvu zaslužuju kao širitelji pozitivnog sustava evanđeoskih vrednota. Slobodni mediji jasno su pokazali kako su velike korporacije iznad pojedinih vlada država i kako suverenost nije za njih vrednota, kao ni obitelj ni čovjekovo dostojanstvo Božjeg stvorenja, kako je svijet postao svijet strahotnih razlika između bogatih i siromašnih. No, iako su mediji snažni, protiv njihova lošeg utjecaja i manipulacija moramo se boriti. Moramo očistiti um i emocije od lažnih posijanih vrednota. Koliko god nas, kao pojedince i kao narod, blatili, označavali kao bezvrijedne, moramo biti borci za prave vrednote.
Crkva će postati utočište čovjeku, s više duhovnosti
Crkva će nakon svega – globalizma i svemoći medija – morati postati utočište čovjeka u duhovnim vrednotama. Ona se nužno mora udaljiti, ograditi od svih politika. Kako je predvidio papa Benedikt XVI., Crkva treba odustati od pompoznosti. U ovim teškim vremenima mora uložiti golemu energiju u kristaliziranje pravog vjerničkog, duhovnog zajedništva. Cijela univerzalna Crkva mora prestati koketirati i s lijevim i s desnim strankama. Pojedinac, čovjek, mora u njoj ponovno otkriti njezino središte. A to središte jest Trojedini Bog i prisutnost Duha Svetoga sve do kraja svijeta. Crkva može rasti u pravoj vjeri i molitvi, i doživljavati Boga u sakramentima. Zvala se ona „dobrovoljno društvo“ ili „kućna Crkva“. Ako je takvu Crkvu predvidio papa Benedikt XVI., ne vidim razloga da se tim predviđanjima opiremo ili da na njih gledamo s nekom osobno rezervnom tezom.
Molitva u teškim vremenima
Mi ne znamo što je za nas dobro
Gospodine, mi ne znamo što je za nas dobro, a što loše. Ne možemo proreći budućnost niti znamo kad ćeš nas doći posjetiti, u kakvu ćeš obliku doći. I stoga, sve to prepuštamo tebi. Ostvari svoju dobru volju na nama i u nama. Daj da uvijek gledamo tebe, a ti neprestano brini za nas. Daj nam milost tvoga gorkog Križa i Muke, i utješi nas onako kako ti želiš i u trenutku koji ti odrediš.
(kardinal John Henry Newman)
