‘Crne Mambe’ u borbama za Novigrad: Prva bojna neprobojna! 

Jedinstvenost Crnih Mambi leži u činjenici da su sudjelovale na svim hrvatskim ratištima – od Banovine do Dubrovnika – te u obrani od napada snaga Ratka Mladića na svim graničnim područjima Bosne i Hercegovine: Bosanskoj Posavini, Hercegovini i Livnu. Ovo je priča o jednoj od njihovih ključnih bitaka, koju je za portal crnemambe.hr zapisao Hrvoje Horvat.

Dolazak u Novigrad i prvi napadi

Dana 11. veljače 1993., 1. pješačka bojna Crnih Mambi, pojačana satnijom iz 2. bojne i drugim postrojbama 2. gardijske brigade, stigla je u obranu Novigrada i okolice. Dok su neki suborci helikopterima prebačeni u Zadar, vojnici 3. satnije, koji su prethodno bili na straži u Trsteniku, putovali su autobusom.

U trenutku njihova dolaska, već su se vodile žestoke borbe s elitnim srpskim postrojbama, među kojima su bili Arkanovci, Vukovi s Vučijaka i Knindže. Unatoč silovitom napadu, hrvatske snage uspjele su obraniti Novigrad.

Napad na Gregoriće

Oko tri sata ujutro, iscrpljeni i neispavani, vojnici Crnih Mambi krenuli su u napad na selo Gregoriće, odakle su neprijateljske snage prethodnog dana napadale Novigrad. Iako su hrvatski branitelji uspjeli odbiti taj napad, pokušaj osvajanja samog sela pokazao se iznimno teškim.

Neprijatelj ih je pustio preblizu, što je omogućilo izravne sukobe iz neposredne blizine. Srpske snage otvorile su vatru iz svih raspoloživih oružja, pri čemu su najrazorniji bili minobacački napadi.

Vidjevši da je probijanje neprijateljskih linija nemoguće te da postoji opasnost od potpunog okruženja, zapovjednici Pero Ojvan i Branko Mikulić donijeli su odluku o povlačenju. Istovremeno, bilo je potrebno izvući ranjenog suborca Radu Kostića, što je dodatno otežavalo situaciju. Odluka o povratku potvrđena je od strane zapovjednika bojne Ivana Jacovića.

Obrana Novigrada pod stalnim napadima

Neprijateljske snage odmah su pokrenule protunapad i nastavile konstantne napade na Novigrad sljedećih nekoliko dana. Posebno su nastojale zauzeti položaj kod groblja na Platu, jer bi s te uzvisine imale cijeli grad na dlanu, čime bi obrana Novigrada postala neodrživa.

Po povratku iz neuspjelog napada na Gregoriće, 3. satnija raspoređena je na ključne položaje: Kulu prema Karinu, Kanjon i cestu smrti. Dio vojnika, uključujući Acu Ristovskog, Damira Kovačevića i Ratka Grozdeka, dobio je zadatak braniti Plato. Zapovjednik Branko Mikulić ranjen je u borbama, a zapovjedništvo 2. voda preuzeo je Richard Petanjek.

Pod neprestanim granatiranjem, vojnici su improvizirali zaklone od kamenja, nastojeći se zaštititi od gelera i krhotina. No, uz same napade, dodatni neprijatelj bila je bura, koja je stvarala dojam temperature daleko niže od stvarnih -10°C.

Nakon tjedan dana borbi, vojnici su nakratko premješteni u Zadar, kako bi se oprali i odmorili, no već nakon nekoliko sati stigla je nova zapovijed – neprijatelj sprema novi napad i svi se moraju vratiti u Novigrad.

Ključni trenuci i konačna pobjeda

Nakon povratka, Crne Mambe raspoređene su na cestu smrti kod groblja zajedno s Vangama iz Pule. Usprkos stalnim napadima, uspjeli su obraniti Novigrad, Paljuv i okolna sela, nanijevši neprijatelju velike gubitke.

Dvotjedne bitke iscrpile su obje strane, a srpske postrojbe više nisu imale snage za daljnja napadna djelovanja. Hrvatske snage izborile su pobjedu, ne samo nad elitnim neprijateljskim postrojbama, već i nad hladnoćom, umorom i neispavanošću.

Za mnoge vojnike koji su došli iz pričuvnih postrojbi u studenom 1992., ovo je bio prvi teren na krševitom tlu. No, zahvaljujući iskustvu 1. bojne Crnih Mambi, stečenom na dubrovačkom i livanjskom ratištu, uspješno su se prilagodili. Njihova stručnost u gerilskom ratovanju na nepristupačnim terenima bila je ključna za pobjedu, zbog čega je general Ante Gotovina donio odluku da upravo 1. bojna preuzme obranu Novigrada.

Autor: Krešimir Cestar/PDN