Treće subote u lipnju, šuma između Zoljana i Seone ponovno je postala mjesto tišine, molitve i sjećanja. Na Crnom potoku, gdje su u poraću Drugog svjetskog rata partizanske postrojbe počinile masovne likvidacije, održana je dostojanstvena komemoracija u čast tisućama nevinih hrvatskih žrtava – civila, ratnih zarobljenika i političkih neistomišljenika.

Mjesto stradanja, sakriveno među stablima i tišinom slavonske šume, svake godine okuplja potomke ubijenih, braniteljske udruge, dužnosnike, vjernike i sve one koji ne žele da istina bude zaboravljena. I ove je godine Crni potok, simbol patnje i nepravde, postao mjesto susreta narodne savjesti i duhovnog otpora zaboravu.

Hodočašće i križni put – koraci boli i molitve

Komemoracija je započela svečanim hodočašćem Pobožnosti križnog puta, koje je vodilo od crkve svete Katarine u Zoljanima prema spomen-području Crni potok. Četrnaest postaja križnog puta obilježeno je molitvom i tišinom – svaki korak bio je simbol sjećanja, pokajanja i nade u Božje milosrđe.

Na samom mjestu stradanja položeni su vijenci i zapaljene svijeće. U ime potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja, počast je odala Tanja Antunović Hadžić, načelnica Sektora za žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. U ime Osječko-baranjske županije, vijenac je položio vijećnik Vanja Prošić, izaslanik županice Nataše Tramišak.

Sjećanje koje ne smije zašutjeti

Središnji dio komemoracije bila je sveta misa zadušnica koju je predvodio fra Tomislav Faletar, župnik župe svetog Antuna Padovanskog iz Našica. U propovijedi snažne poruke i dubokog poziva na duhovnu budnost, fra Tomislav je naglasio da „smo danas ovdje kako bismo pred Boga donijeli živote poginulih i stradalih, osobito onih koji su na ovom mjestu nasilno prekinuti, ali i svih onih čija su imena izbrisana iz povijesnih knjiga, a njihova patnja još uvijek odzvanja šumom i savješću naroda“.

„Želimo moliti Gospodina da, ako su dostojni, primi njihove duše u svoje kraljevstvo. Ako je u njima bilo ičega slaboga i grešnoga – neka im udijeli oproštenje. To je smisao ove mise. Svaki drugi razlog bio bi nedostatan“, rekao je fra Tomislav.

U svojoj homiliji posebno se osvrnuo na dirljivo čitanje iz Knjige Makabejaca, gdje majka potiče svoje sinove da ne izdaju Boga ni pod prijetnjom smrti. „Nisu ih učili da bježe, nego da budu vjerni. Ista je to vjernost koju su mnogi ovdje položili u ovu šumu – vjernost Bogu, narodu, domovini.“

Domovina nije počela s nama – baštinimo žrtvu

„Svijet nije počeo s nama. Država nije počela s nama. Ni hrvatstvo ni čovječanstvo. Netko je davno prije nas posijao svoje kosti u ovu zemlju da bismo mi danas mogli živjeti“, istaknuo je fra Tomislav upozorivši na opasnost zaborava i povijesne nezainteresiranosti.

Okupljenima je prenesena i tjeskoba zbog sve manjeg broja sudionika ovih komemoracija. Fra Tomislav je s tugom konstatirao kako mu vjernici svjedoče da je prije nekoliko godina okupljanje bilo veće, program bogatiji, a interes znatno jači.

„To nas ne smije obeshrabriti. Jer ako išta činimo u vjeri, činimo to ne zbog priznanja ljudi, već zato što vjerujemo da Bog sve pamti. Povijest pišu ljudi, ali vječnost pripada Bogu“, naglasio je.

Istina kao temelj budućnosti

U završnim mislima svoje propovijedi, fra Tomislav je pozvao narod da voli domovinu „na ispravan način – promičući dobrotu, praštanje, pravednost i poštenje“, jer samo tako možemo učiniti ovaj svijet sličnijim onom nebeskom.

„Zato želimo spojiti ono što nas Bog uči i ono što osjećamo kao ljudi, kao narod ove zemlje. Volimo svoju domovinu i ne zaboravljamo one koji su za nju dali živote. Ali želimo čuti i Isusove riječi: Ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone, blagoslivljajte one koji vas proklinju.“

Na kraju, okupljeni su izgovorili zajedničku molitvu za sve duše u Crnom potoku, i za sve one koji i danas tragaju za istinom. Jer, kako je rečeno: „Samo ako budemo čuvali ono što su nam drugi svojim životom ostavili, možemo se nadati svjetlijoj budućnosti.“

Crni potok nije samo lokacija – on je simbol tišine, potisnute boli i sustavno zataškavane istine. U lipnju 1945. godine, prema svjedočanstvima i povijesnim istraživanjima, na tom je prostoru partizanska 6. lička divizija bez suda i presude, pod okriljem noći i šutnje, mučki smaknula više od 1.600 zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Ubijani su vatrenim oružjem, ali i najokrutnijim hladnim oružjem – motikama, vilama, sjekirama – vezani žicom i bačeni u plitke jame. Tišina šume bila je njihovo posljednje svjedočanstvo.

No broj od 1.600 nije konačan. Prema kasnijim istraživanjima i svjedočenjima, ukupan broj žrtava ovog zločina mogao bi biti i do 5.000. U šumu su, nakon Bleiburga i tijekom Križnog puta, danima stizale nove kolone ljudi, većinom mladića i muškaraca – bez suda, bez prava, bez glasa.

Komunistički režim brižno je skrivao ovaj zločin. Područje Crnog potoka bilo je strogo zabranjeno za pristup, čuvala ga je tzv. „mrtva straža“ sve do 1976. godine, kada je započela izgradnja Našičke cementare. Tek 1990-ih, nakon demokratskih promjena, sagrađeno je spomen-obilježje, a svake godine održava se komemoracija u čast žrtava i istine.

I danas, gotovo osam desetljeća kasnije, šumarci oko Crnog potoka skrivaju strašnu istinu – lugari još uvijek pronalaze posmrtne ostatke, kosti žrtava koje polažu u kosturnicu kraj spomenika. U potresnim prizorima koje opisuju očevici iz tih godina – leševi pokriveni granjem, osobni predmeti žrtava razbacani po šumi: molitvenici, sličice svetaca, dokumenti, fotografije – očituje se tragedija nezamislivih razmjera.

Pucnjevi su se tada čuli do Zoljana i Seone, jauci su se prolomili noćima, a krvavi potok doslovno je tekao kroz šumu – osobito za kišnih dana, kada se Crni potok pretvarao u rijeku krvi.

U pismu hrvatskih biskupa iz 1995. godine, povodom 50. obljetnice kraja Drugog svjetskog rata, istaknuto je kako je mjesec svibanj 1945. u hrvatskoj povijesti sinonim za masovne pokolje zarobljenika i civila koji su izručeni jugoslavenskoj vojsci. Bleiburg i Križni put, kao simboli poratnih tragedija, dobivaju svoj užasavajući epilog upravo na mjestima poput Crnog potoka – gdje sloboda nikada nije došla, a pravda još uvijek nije zadovoljena.

„Mi stoga danas javno molimo za te naše sunarodnjake, pripadnike hrvatskoga naroda, sinove i kćeri Katoličke Crkve. U mislima obilazimo poznate i nepoznate masovne grobnice, posijane širom domovine, i u duhu kršćanske vjere molimo vječni pokoj svima nastradalima…“, zapisano je tada u poruci hrvatskog episkopata, koja je i danas temelj moralne odgovornosti i istinskog pomirenja.

Komemoracija na Crnom potoku ne vraća izgubljene živote, ali vraća dostojanstvo. Istina o zločinu više se ne može pokopati. Kroz suze, molitve i tišinu šume, hrvatski narod čuva sjećanje na one koji su pali bez glasa, bez oproštaja, bez križa. Njihove kosti, koje i danas izranjaju iz zemlje, njihov šapat u šumskom vjetru, i svjetlost svijeća koja svake godine ponovno zaplamsa, poručuju: ne zaboravite nas.

Jer zaborav je drugi, tihi zločin.