BITKA ZA SLANO

Sve od od 4. listopada 1991. godine Slano je bilo pod neprijateljskom okupacijom, zbog čega je bila prekinuta komunikacija Split – Dubrovnik. Stoga su na hrvatske snage današnji dan, 21. svibnja 1992. godine, konačno krenule u oslobađanje toga mjesta.

Oslobođenje Slanog smatra se jednim od ključnih trenutaka operacije deblokade Dubrovnika koji je s ostatkom hrvatske bio povezan jedino morskim putem, a koji je bio izuzetno opasan. Sve je počelo napadom srpsko-crnogorske vojske koja je za cilj imala probijanje do Neuma i Metkovića.

Nakon nekoliko dana borbe s braniteljima napad je slomljen, a hrvatske snage krenule su u protunapad. Tih događaja u knjizi “Sve moje bitke” prisjetio se veliki vojskovođa i pokojni general Janko Bobetko:

Bobetko: “Imali smo dosta muke”

“Kada smo osjetili da se izvlače s drugog dijela bojišnice udarili smo našom glavninom i manevrom osvojili najjači stup njihove obrane; Čepikuće i Rudine. Usto, natjerali smo ih na izvlačenje njihovih snaga. Jasno, koliko su to mogli, jer ih je jačina našeg udara natjerala da za sobom ostave topove, opremu pa čak i topla jela. Na taj način stvorili smo uvjete da obuhvatom izbijemo u područje oko Slanog. Za gotovo svaku kotu morali smo određivati posebnu taktiku. Moram priznati da smo imali dosta muke da ih slomimo jer smo morali birati koju točku napasti kako bi se čitav njihov borbeni poredak mijenjao.”

Posebno žestoke borbe vodile su se u zaleđu Slanog, a nositelj tih akcija bile su 1. i 4. gardijska brigada, piše Domovinski rat. Dok su “Tigrovi” djelovali u borbama kod Čepikuća, 4. gardijska brigada podnijela velike gubitke u borbama za Mali i Veliki Lisac te Trebinju. U borbama za te položaje život je izgubilo čak sedam njezinih pripadnika: Draško Čalušić, Aleksandar Armada, Stanko Vukojević, Petar Akrap, Zoran Lendić, Frank Zagorčić i Veljko Zelić.

Teška borba i pobjeda, ali i veliki gubici

Prateći napredovanje Hrvatske vojske u zaleđu, prvi su prema Slanom u noći s 20. na 21. svibnja krenuli pripadnici Odreda naoružanih brodova Dubrovnik iz svoje baze na otoku Jakljanu. Jedna grupa prebacila se brodovima u Slađenoviće te krenula dalje magistralom prema Slanom, a druga grupa se iskrcala u Osminama i napredovala putem uz more prema centru mjesta. Nakon što su se u zoru sastali u hotelu Admiral, izravno su se sukobili s pripadnicima jugoarmije.

U borbi prsa u prsa poginuo je Goran Gojković, a ranjeni su Vlaho Gozze Baseglli i Antonio Kusovac kojeg je neprijatelj i zarobio. Pripadnici Odreda naoružanih brodova povukli su se u hotelsku zgradu dok su tijekom cijelog dana trajali naši topnički napadi po mjestu. Padom mraka uslijedilo je povlačenje prema svjetioniku Donji rt, gdje ih preuzimaju gliseri i vraćaju u bazu na Jakljanu, a ranjenog Vlaha Gozze Basegllija sanitetskim brodom prebacuju u Dubrovnik. Dva dana kasnije u Slano ulaze “Tigrovi” no ni to nije bilo konačno oslobođenje jer su s okolnih brda Srbi i dalje nadzirali Slano.

Narednih dana uslijedile su teške borbe s neprijateljem koji je uspio organizirati čvrstu obranu iznad Slanog uz prometnicu koja vodi prema Orahovom dolu i Zavali. Borbe su potrajale su sve do 6. lipnja kada hrvatska vojska oslobađa Zavalu i odbacuje neprijateljske snage na sam rub Popova polja.