U susret lokalnim izborima

Sredinom svibnja ove godine očekuju nas lokalni izbori. Važnost tih izbora nije potrebno posebno elaborirati: upravo na temelju rezultata lokalnih izbora moguće je graditi više ili manje kvalitetnu politiku bilo koje stranke na terenu, u pojedinim općinama, županijama i gradovima.

Svaka općina, grad ili županija imaju neke svoje specifične komunalne i infrastrukturne probleme koje kandidati na lokalnim izborima u kampanji obično naglašavaju i nude rješenja, a pored toga dvije teme koje bi nedvojbeno trebale u predizbornoj retorici kao lajtmotiv su: demografska problematika i klijentelizam. Ove su dvije teme međusobno pupčano povezane: klijentelizam podrazumijeva negativnu selekciju, a to stvara stanje nepravde koje ljude tjera iz Hrvatske. Ne samo nacionalne, nego i lokalne politike svih su ovih godina zarobile Hrvatsku, premrežile ju korupcijom i hrvatsku mladost istjerale iz države. Bilo bi zanimljivo u svakome mjestu napraviti usporedbu broja birača na izborima 2013. kad su se održavali lokalni izbori, a Hrvatska ušla u EU i danas. Brojke bi bile porazne.

HDZ i SDP kao dvije najveće klijentelističke stranke imaju vojske svojih birača koje su direktno ili indirektno skopčane uz proračunske transfere. Ta klijentela, koja pristajanjem na sitnu korupciju obdržava klijentelistički sustav, dugoročno pili granu na kojoj i sama sjedi. Korupciju je moguće plaćati jedino visokim porezima koji destimuliraju malo i srednje poduzetništvo koje pak jedino može biti temelj gospodarskog razvoja. Država iz koje se masovno iseljava, a u kojoj vlada nestimulativno ozračje za poduzetnike dugoročno dovodi u pitanje i zdravstveni i mirovinski sustav, ali i nacionalnu sigurnost jer je efektna kontrola prostora nemoguća bez ljudi, posebno s obzirom na nezahvalan hrvatski oblik i nesigurno geopolitičko i sigurnosno okruženje, što je dodatno izraženo u kontekstu modernih masovnih migracija koje predstavljaju jasno geopolitičko oružje. Oni koji misle da su im danas plaće sigurne, pa i dalje zbog sitnih interesa podupiru pogrješne politike, rade direktno na štetu svoje djece.

Dno Europske unije

Vladajuće politike posljednjih dvadeset godina Hrvatsku su dovele na smo dno Europske unije.

Hrvatska je po stvarnoj individualnoj potrošnji i BDP-u po stanovniku pretposljednja država EU-a. Gora od nas je samo Bugarska, a prestigla nas je i Rumunjska koja je simbol korupcije. Prema neovisnosti pravosuđa također smo na samome dnu, i to ne na europskoj, nego na svjetskoj razini, a pred koju godinu (ni danas situacija nije bitno bolja), smo prema djelotvornosti pravosuđa u rješavanju sporova bili pozicionirani na pretposljednjemu mjestu, gora od nas bila je jedino Venezuela.

Od 1995. godine Transparency International objavljuje Indeks percepcije korupcije koji na godišnjoj razini rangira zemlje po njihovoj percipiranoj razini korupcije u javnome sektoru, u skladu sa stručnim procjenama i istraživanjima javnog mnijenja. Prema ovome Indeksu Hrvatska je jedna od najkorumpiranijih država EU-a. Veći PDV od Hrvatske (rekli smo da se korupcija plaća visokim porezima) ima samo Mađarska te Švedska i Danska, no one su bogate države koje mogu financirati socijalnu državu.

Prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma Hrvatska je na začelju ljestvice zemalja svijeta u kategorijama privlačenja i zadržavanja talenta u poslovnom svijetu. Hrvatska je u EU-u zadnja po broju patenata: oko 5 patenata na milijun stanovnika, a EU prosjek je 110. Hrvatska je u svim istraživanjima konstantno među deset zemalja sa stopama siromaštva iznad prosjeka EU-28. U glavnome gradu Hrvatske, Zagrebu, udiše se najzagađeniji zrak na svijetu ako gledamo glavne gradove.

Kad je u pitanju demografija, Hrvatsku očekuje katastrofa. U posljednjih 7 godina iz Hrvatske se iselilo pola milijuna ljudi. Ništa ne govori u prilog zaustavljanja ovih tendencija. Štoviše, ako će se Hrvatska ponovno sporije ekonomski oporavljati od država zapadne Europe uslijedit će novi val iseljavanja. A pored toga Hrvatska svake godine prirodnim putem gubi 20.000 ljudi.

Sve navedeno, i ne samo to nije samo posljedica pogrješnih nacionalnih, nego i lokalnih politika, politika lokalnih korumpiranih šerifova i njihove klijentele.

Svaki izbori dovode do mobilizacije partijskih struktura. Na izborima se odlučuje o tome tko će imati pristup proračunu, tko će dijeliti poslove, pozicije i sinekure i zbrinjavati partijsku koteriju. Lokalni izbori u tom smislu ne predstavljaju nikakvu iznimku. Štoviše, na lokalnim izborima zbrinjava se vrlo široka partijska infrastruktura diljem Hrvatske, na općinskoj, gradskoj i županijskoj razini. Od svih gradova, dakako, najvažniji je glavni grad. Bitka za Zagreba vezivat će najveću konkurenciju, najskuplje kampanje i najviše resursa.

Nakon smrti dugogodišnjeg gradonačelnika Milana Bandića, koji bi, da je poživio, vjerojatno osvojio još jedan mandat, dolazi do potpuno novoga miješanja karata. Oni koji su do sada nudili isključivo antibandićevsku retoriku kao program sada će morati ponuditi realne programe.

Tko ima najveće izglede?

Možemosi postaju sve ozbiljnija konkurencija SDP-u

Predizborni anketari najveće izglede daju Tomislavu Tomaševiću iz platforme Možemo! Koliko je, međutim, možemos Tomašević dobro rješenje za Zagreb 21. stoljeća? Zagreb teško može voditi čovjek kojemu je uz antibandićevski aktivizam jedina referenca ta što je predsjednik ekofeminističke udruge pretenciozno nazvane „Institut za političku ekologiju“ koja se dominantno financirala Sorosevim novcem.

Tomašević je ekstremni ljevičar koji ne zna kako funkcionira moderna ekonomija, koji zagovara kriptosocijalistička rješenja i svatko tko zna išta o financijama i gospodarstvu zna da Zagreb u slučaju njegove pobjede očekuje sudbina Venezuele. Ekstremno lijeve ekonomske politike redovito su vodile u ekonomsku propast. Toga postaje svjesna čak i Venezuela.

Joško Klisović, kao kandidat umjerene ljevice, kao i kum mu Zoran Milanović izišli su iz iste zrinjevačke kabanice, iz vrtića Mate Granića. Riječ je o za hrvatsku ljevicu pristojnome političaru koji ima određena upravljačka iskustva. No Klisović jednostavno nema karizmu za zagrebačkog gradonačelnika.

Klisoviću su dobro poznati tračevi iz zrinjevačkih i briselskih hodnika, ali on, unatoč članstvu u socijaldemokratskoj stranci, nema senzibilitet za probleme svih društvenih slojeva u Zagrebu. Ljevica je ne samo u Hrvatskoj, nego i Europi odavno odustala od radništva i okrenula se temama koje nemaju veze sa socijaldemokracijom u klasičnome smislu riječi. Klisović je vjerojatno najbolje što je SDP mogao ponuditi u ovome trenutku, no čini da se da možemosi sve više i više otimaju SDP-ove glasove i postaju im ozbiljni konkurenti.

Gužva na desnome spektru

U nekoliko posljednjih lokalnih izbora HDZ je kandidirao političare koji jednostavno nisu mogli ugroziti Bandićevu poziciju, bilo da govorimo o Margareti Mađerić ili o Dragi Prgometu. Čini se da je slična intencija bila i sada. Davor Filipović je u Gradskoj skupštini Grada Zagreba dizao ruke za sve Bandićeve prijedloge i da je ovaj poživio radila bi se u dolazećoj kampanji slična kombinacija. Nakon Bandićeve smrti HDZ će vjerojatno odraditi snažniju kampanju (jer bi sada bilo prekasno i neozbiljno mijenjati kandidata), tako da će Filipović ostvariti bitno bolji rezultat nego što je bilo planirano. No Filipoviću, koji je obrazovan i pristojan čovjek, od početka nije namijenjeno da bude zagrebački gradonačelnik. Nedostaje mu javna prepoznatljivost, ali i veće političko iskustvo.

Za gradonačelnicu se kandidira i Vesna Škare Ožbolt, danas zaposlena kao odvjetnica, a ranije ministrica pravosuđa i glasnogovornica Franje Tuđmana. Škare Ožbolt mogla bi ući u Gradsku skupštinu, na agendi antikoruptivne politike kao kontrapunkt dosadašnjoj politici, no ona teško može povući broj glasova potreban za drugi mandat.

Na desnome političkom spektru imamo Zvonimira Troskota, a ovih je dana objavljeno – i Miroslava Škoru. Troskot je, da i njemu dodamo taj epitet – pristojan političar, kršćanske orijentacije, po zanimanju ekonomist koji se profilirao kao bivši član Udruge u Ime obitelji. Izjava o HOS-u nije mu trebala, no na temelju te izjave ne treba graditi generalnu sliku o njemu. Problem je Mosta što ne želi suradnju s drugima na desnome spektru i što se očito najbolje osjeća u oporbi. A iz oporbe se, na žalost, teško išta može mijenjati. Troskot će tako ući u Gradsku skupštinu i to je to, izgledi za drugi krug su minimalni.

U trenutku pisanja ovoga teksta očekuje se i najava Škorine kandidature. Većina analitičara slaže se kako u promijenjenoj situaciji Škoro ima bitno veće izglede, a iz napisa nekih lijevo-liberalnih medija, unatoč anketama koje mu nisu sklone, vidi se i određena doza straha od toga da bi Škoro mogao obuhvatiti značajan dio Bandićevih glasova.

Ako zanemarimo sve ostale Bandićeve marifetluke, radilo se o gradonačelniku koji je bio percipiran kao čovjek iz naroda, narodski čovjek kojemu nije bilo strano obići zadnje mjesto na periferiji grada. Od za sada ponuđenih kandidata, ako se Škoro kandidira, on je jedini kandidat kojega se također može percipirati kao čovjeka iz naroda i omiljenog pjevača koji je kao i bivši gradonačelnik potekao iz radničke obitelji. Ta sličnost percepcije kao „čovjeka iz naroda“ (motto je od ranije: „vratimo Hrvatsku narodu“) nešto je što bi moglo odigrati ulogu kod Bandićevih birača. Hoće li, vidjet ćemo.

Bez namjere omalovažavanja drugih kandidata, Škoro je, neovisno o rezultatu koji će postići, u sadašnjoj političkoj situaciji najozbiljniji kandidat od svih koji su do sada istaknuli kandidaturu.

Zagreb čeka obnova od potresa, a Škoro je inženjer građevine što ga u tome pogledu čini najkompetentnijim od svih kandidata. Zagreb je u velikim dugovima i financijskim problemima, a Škoro je doktor ekonomije. Doktor ekonomije je i Filipović, no on ima jedino profesorsko i akademsko iskustvo. Škoro je poduzetnik koji ima od svih kandidata najveće iskustvo uspješnog upravljanja velikim sustavima što mu je najveća komparativna prednost. S proračunom kakav Zagreb ima može se i mora napraviti više nego što je napravljeno u vremenu Milana Bandića. Za razliku od drugih opcija Domovinski pokret okuplja velik broj pojedinaca koji imaju iskustvo u realnome sektoru i znaju kako se vodi gospodarstvo.

Činjenica da desnica izlazi s nekoliko kandidata direktno ide u korist lijeve političke opcije pa postoji opravdana bojazan da bi se u drugome krugu mogli naći Tomašević i Klisović. Zajednički izlazak desnice na lokalne izbore u Zagrebu značio bi siguran ulazak u drugi krug. Ovako postoji opasnost da se ponovi repriza iz prošlih izbora kada smo u drugome krugu imali dva kandidata ljevice: Milana Bandića i Anku Mrak Taritaš.

Od nesloge na desnici uvijek profitira ljevica. Hoće li tako biti i ovaj put?

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik