DANIJEL PEDI: UNA U MOM OKU

18.09.2020. 19:35:00

Operacija "Una - 95", 25 godina poslije...

Nakon VRO "Oluje", kao brigadni izvidnici 2. gbr, pojačani tenkovskom posadom, bili smo smješteni u naselju Maja na Banovini odakle smo odlazili gotovo svakodnevno u tzv. akcije čišćenja terena od zaostalih razbijenih neprijateljskih grupa i pojedinaca kojih je bilo po šumama i zaseocima brdovite Banovine.

Već smo bili dosta dobro uvježbani za sve vrste borbe, tako da kad nam je 18.09.1995. stigla zapovijed za akciju, rutinski smo se pripremili za još "jedan dan na poslu".

Prvi vod naše satnije je otišao u Dvor na Uni, dok smo mi iz drugog voda prebačeni kamionom, uz pratnju Vojne policije do Hrvatske Dubice. Znam da nam je Vojni policajac zaželio sreću kad nas je dopratio do mjesta okupljanja.

Bila je magla, prijepodne, i čekali smo da se magla raziđe kako bi akcija mogla početi.

Bilo mi je drago kad sam vidio suborce iz 1. PB "Crnih Mambi". Bili smo u istoj vojarni u Trsteniku sa njima tako da sam se poznavao sa mnogima od njih. A i u "Oluji" je naš vod bio pridodan 1. bojnoj i znam da su dečki odlični ratnici.

Bili smo samo djelomično upoznati sa detaljima akcije koja nas čeka. Trebali smo osigurati mostobran kad se digne magla kako bi se uvele ostale snage i oklop preko Une, vjerojatno se planirala izrada pontonskog mosta za tenkove.

Znam da nisam bio pretjerano nervozan, bilo je adrenalina jer se spremala bitka. Ali sam uz sebe imao suborce uz koje sam se osjećao sigurnim. A i u kombinaciji sa našim tenkovima, vjerovao sam da smo nezaustavljivi.

Magla se podigla i mi smo zalegli i čekali da dečki sa protuoklopom očiste suprotnu obalu na kojoj su bili neprijateljski bunkeri.

I krenulo je..

Zemlja se tresla od stotina eksplozija koje su pogađale suprotnu obalu Une. Znam da sam pomislio da to na drugoj obali nitko ne može preživjeti.

Detonacije su prestale i otišli smo do prvog čamca koji nas je trebao prebaciti na suprotnu obalu.

Ukrcavši se u čamac primjetili smo da će nas voziti ročni vojnik. Pitali smo ga da li se boji na što je on odgovorio da ako nas nije strah, nije ni njega. Kasnije je zasluženo dobio visoko odlikovanje za hrabrost jer je za cijelo vrijeme žestoke bitke vozio čamce preko rijeke i nazad.

Kapa do poda.

Krenuli smo u prvom čamcu, naš 2. izvidnički vod sa pojedincima iz 1. PB. Bilo nas je možda desetak. Cijevi usmjerene na neprijateljsku obalu, ja u svojem maskirnom šeširu i sa M72 puškostrojnicom. Pokušavali smo biti što manje mete u čamcu.

Odjednom, na skoro polovini rijeke Une, motor čamca je prestao raditi. Una je bila brza i nabujala te nas je počela nositi i zakretati. Dok je ročnik pokušavao upaliti motor čamca, Brle (moj zapovjednik desetine) se snašao i rekao da počnemo veslati puškama.

Motor čamca je napokon proradio ali nas je rijeka odnijela dosta daleko od prostora koji su naši očistili sa eksplozivom.

Kako smo se približavali obali, svi smo počeli pucati na obalu na koju ćemo se iskrcati.

Napokon smo pristali uz obalu koja je bila dosta strma. Već se nekoliko prijatelja popelo uz nasip a ja sam skliznuo u vodu skoro do pojasa pokušavajući se rukama penjati po blatnom nasipu. Suborci su me povukli gore uz nasip.

Po iskrcavanju smo se počeli raspoređivati uz obalu ciljajući na obližnje bunkere i rovove.

Dobro da su bili prazni.

Čamac se vratio po drugu grupu iz 1. PB koja je čekala na našoj obali.

Kasnije sam saznao da smo na samoj obali uletjeli u minsko polje ali nitko nije aktivirao minu.

Ispred nas je bila čistina koju je trebalo prijeći da dođemo do prvih nekoliko kuća. Razvili smo se u strijelce i polupognuti smo lagano prelazili čistinu. Iznimno opasan dio bez ikakvih zaklona. Tek kad smo se približili kućama, na nas je otvorena paljba sa nekoliko prozora jedne od kuća. Sklonili smo se pod zidove i zaprijetili da ćemo ih raznijeti ako se ne predaju. Kako je paljba nastavljena, počeli smo ubacivati bombe kroz prozore kuće. Znam da sam pomislio, ako se bomba odbije od zida ili nam je vrate, gotovi smo, jer smo bili u grupici na otvorenom pod zidom kuće.

Paljba je prestala i netko je iznutra viknuo da ne pucamo da ima u kući djece.

Nakon toga je izašla žena sa dvoje djece sa podignutim rukama i jedan teško ranjeni neprijatelj kojeg smo razoružali i polegli na zemlju. Ali je iskrvario jer ga je geler pogodio u oko. Drugi neprijatelj je već prije toga poginuo pa smo ga samo izvukli izvan kuće. Odmah sam mu uzeo M-48 i stavio na svoja leđa.

Ušli smo u kuću i pregledao sam gornji kat sobu po sobu. Kako sam ulazio u prostoriju, nogom bih razvalio vrata i ušao pokrivajući se paljbom. Ali nismo više našli nikog u toj kući. Pregledali smo da li ima još oružja unutra.

U međuvremenu je već stiglo nekoliko čamaca sa dečkima iz 1. bojne tako da nas je već bilo dovoljno za borbu ako neprijatelj krene u protunapad.

Pregledali smo još nekoliko kuća koje su bile blizu, nekoliko stotina metara od ulaska u Bosansku Dubicu.

Ženu i djecu smo stavili u jednu kuću sa nekom staricom i zaprijetili im da ne izlaze van, da netko slučajno ne zapuca na njih.

Odjednom iz jedne od kuća kroz prozor iskoči neprijatelj i počne trčati preko ceste u obližnji kukuruz. Povikali smo da stane ali kako nas nije poslušao, ispalio sam s boka 7-8 metaka prema njemu. Ne znam da li sam ga ranio ali se već izgubio u kukuruzu. Uhvatio nas nespremne jer smo se već malo bili opustili nakon početne borbe.

Poslije me dečki malo zezali da sam ga namjerno pustio jer sam inače bio dobar strijelac. Istina je da mi je tada bilo žao što ga nisam pogodio jer je predstavljao opasnost pošto je bio iza naših leđa tamo negdje u kukuruzu.

Nakon što smo se pregrupirali, krenuli smo u napad na grad. Mi izvidnici, sa dijelom pješaštva iz 1. bojne, smo u koloni nekim puteljkom krenuli na brdo iznad grada, dok je ostatak pješaštva krenuo uz cestu prema gradu.

I tada je krenuo pakao!

Prednji dio naše kolone već je došao do neke stare škole na brdu kad su nas počeli tuči iz oklopljenog protuavionskog trocijevca sa rasprskavajućom municijom.

Pozalijegali smo po zemlji dok su oko nas zujali zastrašujući komadi rasprsnutih protuavionskih metaka koji su bušili zidove stare škole kao da su od papira.

Grane rijetkog drveća oko nas su padale po meni i prijateljima. Kad bih barem zubima mogao iskopati duboku rupu, ali sumnjam da bi me i tada moglo zaštititi.

Dečki su pokušali sa nekoliko zolja pogoditi oklopno vozilo koje je neprestano pucalo po nama. Ali je vozilo bilo na susjednom brdu, predaleko da bi ga se moglo precizno naciljati. Nešto kasnije je paljba po nama prestala, pretpostavljam da ga je netko pogodio.

Nekoliko metara ispred mene je ležala teta Nena (tako smo je od milja zvali), medicinska sestra Nevenka Topalušić koja je samo sa medicinskom torbom išla sa nama u vrhu napada. Istinska heroina Domovinskog rata, preminula je na braniteljskim prosvjedima u Zagrebu 22.10.2014. Od tada taj Trg nosi njeno ime: Trg Nevenke Topalušić. Nevjerojatno hrabra žena. Bio sam sretan što je bila blizu mene jer ako budem ranjen, imat ću njenu stručnu pomoć.

Na tom mjestu smo dosta dugo ležali, nismo se mogli pomaknuti jer su stalno tukli po nama.

Dolje se čula žestoka pucnjava, bilo je bliske borbe jer je naše pješaštvo upalo u zasjedu prije ulaska u grad.

Odjednom, na nekoliko metara ispred mene i tete Nene padne minobacačka granata nekog većeg kalibra. Detonacija nas je podigla nekoliko centimetara u zrak i prekrio nas sloj zemlje koja je padala po nama od eksplozije. To što smo ležali nam je spasilo život jer su geleri letjeli iznad nas. Osjetio sam udarni val i bio u šoku vjerojatno pola minute. Zujanje u ušima... Pomalo sam počeo čuti glas tete Nene koja me dozivala: Pedi, da li si ranjen, jesi li u redu? Ja onako prekriven zemljom pogledam nju koja je isto bila prekrivena zemljom. Pokazujem joj na svoje uši i mašem dlanovima da je jedva čujem. I ona mi klimne glavom i pokaže da i ona skoro ništa ne čuje. Tada smo se samo nasmijali jedno drugom. Imali smo gadnu sreću. Provjerim da li imam krvi u ušima ali mi bubnjići nisu pukli. Za sada je u redu.

Ispred nas nizbrdica i na 200-300 metara se vidi jedna od ulica grada sa nizom kuća i cestom. Oko nas poneko drvce, iza leđa gusta šikara pored koje je kukuruzište. Dolje lijevo, od kud smo došli, na par stotina metara se vidi rijeka Una sa drvoredom i ponekom kućom. Na vrhu brdašca, na 50-tak metara je zgrada stare škole.

Odjednom vidimo da kroz grad prolazi kombi pun uniformiranih neprijatelja. Otvorili smo vatru na njega i kombi nekontrolirano skrene sa ceste u neko dvorište. Dio neprijatelja se rastrčao po kućama u toj ulici dok su vozač i par ljudi ostali ležati na sjedištima, očito mrtvi.

Kako smo kasnije na težak način saznali, to je bila grupa dobro uvježbanih snajperista. Rasporedili su se po tim kućama, po prozorima i krovovima te ubili i ranili dosta naših ljudi.

Najteže su prošli dečki iz pješaštva koji su ostali na brisanom prostoru iza nas, bez zaklona. Snajperisti su ih gađali jednog po jednog. Neke bi samo ranili pa kad bi im netko krenuo pomoći, ubili bi ga.

Mi smo tada ostali odsjećeni od glavnine snaga koja se grupirala blizu Une po okolnim kućama.

Netko je pozvao tetu Nenu jer je bilo dosta ranjenih i ona je otišla pomoći ranjenicima. I sama je pritom zadobila više rana te ostala u kolicima. Znam samo da sam u šoku pomislio; ženo Božja kuda ćeš... Podsvjesno sretan što ja ne moram nikud ići sa svojeg položaja jer me je visoka trava ispred mene dovoljno sakrivala od pogleda neprijatelja. Ali je i dalje naša grupica, koja je ležala, bila izložena bez nekog zaklona.

Svako malo bih čuo zvuk koji je, kao iz dubine pakla, prolazio između nas i Une a stvarali bi ga leteći meci iz snajpera. Vjerojatno se radilo o podzvučnim mecima jer obični meci probijaju zvučni zid i čuju se sasvim drugačije, više kao zujanje stršljenova. Ovi su zvukovi bili zastrašujuće nepoznati, kao da prolaze kroz tunel, kao prigušena rika neke zvijeri.

Kasnije, kad smo više znali o detaljima akcije, saznao sam da je gotovo svaki taj zvuk odnio nečiji život ili nekog ranio.

Desetak metara pored mene bio je moj prijatelj iz voda, Zmaj. Vidim da stalno puca prema kućama. Pitam ga na što puca a on mi pokaže prema nekoj čistini pored grada i kaže: Kumići idu na nas. Ležao sam bočno u odnosu na njega pa je on imao bolji pogled prema gradu. Imao sam što vidjeti, neprijatelj kao u filmovima preko neke čistine pognut trčkara prema nama. Otvorio sam i ja paljbu. Još si mislim, pa kakve to budale idu kao pokretne mete pred cijevi našeg oružja. Kasnije sam pretpostavio da su Srbi prisilili svoje, koji su u "Oluji" pobjegli pred nama, da jurišaju u sigurnu smrt.

Napad je pomalo odbijen. Valjda više nisu imali koga uzalud žrtvovati.

Zaprepašteno pogledam prema Uni kad vidim dva neprijateljska zrakoplova kako bacaju bombe i raketiraju položaje na našoj obali. Kako smo bili na brdu, bili su mi gotovo u razini očiju. Kasnije saznajem da je jedan bio Jastreb a drugi Orao.

Kako su se okretali, točno sam vidio njihove kabine i oba krila te ispaljivanje raketa na položaje suboraca.

Ajme majko, neće valjda sad prema nama. Nikakav zaklon nemam. Ali nisu krenuli na nas.

Satima smo ležali na istim mjestima. Izmolio sam sve molitve koje sam znao, obećavao Bogu da ako se izvučem, nikada više ne idem u rat. Izvadio sam svoj pištolj, ubacio metak u cijev s namjerom da ne padnem živ u njihove ruke.

Zaboravio sam i da imam M-48 na svojim leđima. Snažnija i preciznija puška od moje puškostrojnice.

Pucali smo po krovovima i prozorima kuća pretpostavljajući da baš odatle snajperi tuku naše. Sve je bilo napamet. Predaleko da se išta vidi ili pogodi.

I cijelo vrijeme sam se tiješio da će naši napraviti pontonski most i da će doći naši tenkovi. Tada bi možda imali nekakve šanse. Iako sam kasnije saznao da su u međuvremenu iz Banja Luke i iz cijele tzv. Republike Srpske stigla velika pojačanja neprijatelju u ljudstvu i tehnici.

Novi šok je uslijedio kad sam čuo iza leđa iz šikare kako nešto dolazi, lomeći granje. Točno sam pomislio da nam je neprijatelj došao iza leđa. Legnem na leđa i pripremim se na rafalnu paljbu. Kad izviri suborac iz 1. bojne; došao kroz granje po nas da nas izvuće do školske zgrade. Pao mi kamen sa srca. Nas nekoliko koji smo ležali satima na tom dijelu, dopuzali smo do granja i sastali se sa ostatkom ljudi, njih desetak, kod zgrade stare škole koja je bila pedesetak metara od naših dosadašnjih položaja. Ali je pružala ipak nekakav zaklon od minobacača i snajpera. Jedino smo morali pretrčati brisani prostor od desetak metara na koji nas je suborac upozorio da pretrčavamo jedan po jedan jer ga neprijatelj pokriva snajperima. Već je bilo ranjenih na tom dijelu. Moram reči da nikad brže nisam trčao u cik-cak kao tada.

Pozdravili se sa ostalima i čuli kakva je situacija. Tek smo tada saznali u kakvim smo problemima jer do tada nismo imali nikakvu vezu sa ostalima. Tu je bio ranjen i prijatelj iz moje sobe, Željko. Uspjeli su ga izvuči dolje do glavnine snaga pored Une te čamcem preko rijeke.

Tu smo ostali previti jednog suborca iz 1. bojne koji je dobio metak u prsa. I malo smo se mogli opustiti koliko je situacija dozvoljavala. Iako se stalno puškaralo i granatiralo. Par prijatelja je otišlo do obližnje kuće pogledati ima li hrane i da nam donese vode.

I tako odsjećeni smo se pripremali za moguću borbu. Bilo nas je petnaestak, sa jednim teškim ranjenikom. Dočekali smo i sumrak.

Kad evo Šargije po nas kroz kukuruzište. On je jedan od najhrabrijih ratnika koje poznajem. U borbama smo često mi izvidnici bili vrh oštrice, a Šargija je obično bio prvi.

Skinuli smo vrata sa škole i na njih stavili teško ranjenog suborca koji je već izgubio dosta krvi i bio potpuno blijed. Gotovo sam bio siguran da se neće izvući. Sreća da sam bio u krivu, kasnije sam saznao da je ostao živ.

Pomalo smo se izvlačili kroz kukuruzište do glavnine naših snaga koji su bili pored kuća u blizini Une. Tu smo se pregrupirali i čekali da vidimo što dalje. Nešto smo napokon uspjeli i pojesti.

Tad smo saznali i kakav smo pokolj doživjeli, da nismo mogli do tijela naših poginulih, o silini borbi, mnoštvu ranjenih...

Napravljena je polukružna obrana te su se grupe izmjenjivale u toku noći u tako napravljenoj obrani. Nas nešto izvidnika iz 2. voda smo se naredali po krevetima u kući gdje je bilo zapovjedništvo te odspavali možda 2 sata u sjedećim položajima, ne skidajući borbenu opremu sa sebe.

Kasnije je došao red na nas da zauzmemo obrambene položaje oko skupine. Tu smo bili nekih sat vremena. Ništa nismo vidjeli osim kojeg bljeska granate. Ali se zato čula buka vozila u daljini. Što ćeš bolje; nabujala rijeka iza leđa, nas niti stotinjak preostalih na neprijateljskom prostoru, neprijatelj nagomilava snage ispred nas...

Već neko vrijeme nisam imao nadu da ću se živ izvući.

Napokon se i s naše obale počeo čuti zvuk motora na čamcu te smo saznali da je zapovijeđeno povlačenje. Ponoć je odavno prošla, uskoro nas mrak neće štititi.

Čamac po čamac dok se svi iz 1. bojne nisu izvukli. Ostali smo samo mi izvidnici koji smo čuvali odstupnicu.

Stigao čamac i po nas. Polako smo se po mraku povlačili do obale rijeke i počeli se ukrcavati.

Šargija je bio, naravno, zadnji u povlačenju. Došao do nas nekoliko koji se još nismo ukrcali i kaže da je neprijatelj jako blizu, prilazio nam malo po malo tokom noći, čuje im se šapat i udaranje opreme u hodu.

Ukrcali se i mi zadnji u čamac. Čamac krene prema našoj obali sa prvim zrakama svjetlosti.

Uspjeli smo. U Hrvatskoj smo. Da smo ostali samo 15-20 minuta duže, ja ovo najvjerojatnije ne bih pisao.

Odspavali smo nekoliko sati prijepodne u kućama na našoj obali.

Ja bio u sobi sa Saletom, legendarnim zapovjednikom našeg voda koji se stavio na raspolaganje kad je čuo da smo otišli u akciju, iako je prije nekoliko tjedana, u "Oluji" bio teže ranjen. On je jednostavno takav: Ako treba za prijatelje dati život, dat će ga. Ako treba žrtvovati dijelove tijela, žrtvovat će ih.

I ne samo on. I Brle, i Zmaj, i pokojni Tresk... i svi ostali suborci, moja braća po oružju s kojima sam dijelio i dobro i zlo u tim bitkama. To mogu shvatiti samo oni koji su to prošli.

Probudili su nas iz sna jer su navodno neprijateljski helikopteri krenuli prema nama. A i govorilo se da ćemo nazad u napad. O moj Bože...

Ne znam koliko će ljudi koji ovo čitaju moći shvatiti taj osjećaj: Jedva izvukli živu glavu, pomirili se prvo da se nećemo izvuči, pa se ipak uspijemo jedva izvuči. Potpuno demoralizirani. A sad da ćemo nazad?

Otišao sam i sjeo na pola livade iza kuće gdje smo odspavali par sati. Ubacio metak u cijev PM-a i čekao helikoptere.

Bilo mi je svejedno hoću li poginuti... Od helikopera, snajpera... Samo da bude brzo... Ali neka barem dobijem priliku i ja zapucati.

Ipak lažna uzbuna. Odustalo se i od napada...

Vratili smo se do ceste, do našeg kamiona. Dobro da se netko sjetio da ne sjedamo odmah u kamion, nego da hodamo po grabama uz cestu, pored kamiona. Cesta je bila blizu rijeke Une. Kasnije smo vidjeli da je cerada na kamionu izrešetana.

Imali smo sreće. Vratili smo se u privremenu bazu u Maji. Ako se prolazak kroz takav pakao može nazvati da smo imali sreću. Mozak pamti, posljedice ostaju trajno, zauvijek.

Za razliku od drugih, mi smo se vratili. Mnogi nisu.

Pri povratku smo saznali kako su naši prijatelji iz 1. voda izvidničke satnije uletjeli u zasjedu. Mnogi bili ranjeni. Većinom teško.

Operacija "Una-95" odnijela je 49 života, od čega je 26 poginulih Gromova. Od toga 13 poginulih Gromova u našem prostoru napada. 9 poginulih nismo mogli izvući.

Ozlijeđeno je ili ranjeno 111 ljudi. I to sve u nešto više od 24 sata.

Koga kriviti? Zapovjedni vrh, Srbe, Hrvate, sebe, sudbinu???

Koga god da krivimo, neće vratiti živote poginulih, neće izliječiti tjelesne i duhovne rane koje su ostale.

Ali želio bih da se prava istina o uzrocima i posljedicama napokon sazna. Ma kakva ona bila.

Kako danas neke stvari objasniti ljudima koji se opterećuju da li će obući plavu ili zelenu odjeću na sebe, kojima je stres ako šef na poslu vikne na njih... Koji mjesecima kukaju ako su na cesti pregazili mačku. Koji nam danas govore kako smo privilegirani...

Danas nisam otišao obilježiti spomen na tu tragediju. Možda će nagodinu situacija biti drugačija.

Dao sam si truda da napišem ovo moje sjećanje na taj događaj. Ima sigurno dosta toga što sam izostavio. Jednostavno je nemoguće sve napisati. Nešto sam zaboravio, nešto je bilo preemotivno za izreči, koncentracija zna popustiti...

I da se zna ovo: Samo u "Oluji" i "Uni", dakle u mjesec i pol ratovanja, izvidnička satnija Gromova je imala polovinu ljudi ranjenih i ozlijeđenih, uz jednog poginulog pripadnika - Darka Lisca. Naša satnija je brojila tridesetak ljudi u borbenom sastavu u to vrijeme, raspoređenih u 1. i 2. vodu.

Sad idem izmoliti krunicu za poginule, stradale i za nas koji ćemo taj događaj nositi cijeli život kao tjelesnu i duševnu ranu koja nikad neće zarasti.

Ne ponovilo se takvo što nikome i nikad!

Za sve poginule: Počivali u miru Božjem.

 

Danijel Pedi/PDN

Izvorni autor: Danijel Pedi/PDN/Fotografija naslovnice:maxportal.hr

Autor: