Demograf Šterc: Od svih stranih radnika koji doseljavaju u Hrvatsku, jedino nas oni mogu spasiti. To treba iskoristiti

Demografija je naš najveći problem. Neka su područja do te mjere ispražnjena od ljudi da ih "preuzimaju" životinje. Medvjedi, vukovi, divlje svinje..., sve više prilaze gradovima; ruju po smeću u predgrađu i tjeraju strah u kosti onima koji se s njima susretnu.

U zemlji u kojoj živi oko 3.850.000 stanovnika, neke mikroregije, poput Žumberka koji nas dijeli od Slovenije, mogle bi uskoro predstavljati tek geografski pojam. To je onda ne samo demografski, već i sigurnosni problem, jer područje kojim prolazi migrantska ruta prema bogatijim zemljama EU-a uskoro će nadzirati tek policijske patrole.

NESTAO ŠIBENIK S OKOLICOM

Zbog većeg broja umrlih nego rođenih, Hrvatska svake godine izgubi 40 tisuća stanovnika, ili jedan Šibenik s okolicom, a od primanja u članstvo u EU-u napustilo nas je oko 300 tisuća radno aktivnih građana. Imamo 1244 otoka, otočića i hridi, a manje ih je od pedeset naseljeno! 

Kad se svemu tome pribroje gubici u ratu i odlazak dobrog dijela Srba koji su živjeli na području Zagore, Like, Banije i Korduna, zapadne i istočne Slavonije, kao iu velikim gradovima, nije čudno što smo od osamostaljenja izgubili gotovo milijun ljudi!

Ta je činjenica dovela u pitanje opstanak mirovinskih fondova. Tko će ih u budućnosti kazniti? Da bi kako-tako funkcionirali, treba nam barem pola milijuna ekonomskih migranata, a do kraja godine bi ih u Hrvatskoj moglo biti oko 180 tisuća.

Bit će ih, dakle, više od deset posto u odnosu na ukupan broj zaposlenih u Lijepoj našoj. No hoće li oni ovdje i ostati, dovesti obitelji, širiti ih, pitanje je svih pitanja, jer samo nam nova, svježa krv jamči goli opstanak. Stvaranjem novih obitelji spasilo bi se ekonomiju od potpunog urušavanja, au zapuštene krajeve vratili život.

No to izgleda nije tako. Filipincima, Nepalcima, Indijcima..., Hrvatska je tek prolazna stanica. Ovdje ostaju jedino Hrvati iz Latinske Amerike, od kojih neki jedva znaju i riječ materinskog jezika.

DAJMO IM KROV NAD GLAVOM

– I to zato, bez obzira na protek vremena i generacijske razlike, što i dalje gaje ljubav prema ovoj zemlji, pa je na neki način i idealiziraju. Oni su spremni prijeći preko našeg nereda u društvo i prostor zbog toga svog snažnog patriotizma, kao i zbog činjenice da oni, nažalost, dolaze iz zemalja u kojima je stanje i puno gore nego ovdje.

Zato su u Hrvatskoj ocijenjeni osjećajem slobode, činjenicom da se ovdje bez brige još može pustiti djecu da se igraju ispred kuće. Oni se zato rado vraćaju u domovinu svojih pradjedova i prabaka, iu njoj, kako vidimo, za razliku od drugih ekonomskih migranata – ostaju.

- Sto puta sam ponovio da to trebamo iskoristiti. Vlada je ta koja bi im morala ponuditi krov nad glavom u depopulariziranim područjima Hrvatske i dati im porezne olakšice da bi te regije, sela i gradove spasili od potpunog odumiranja. U Hrvatsku se doselilo 180 tisuća stranaca za poslom, ali od većine neće biti koristi jer smo im tek prolazna stanica.

Oni ovdje, za razliku od hrvatskih iseljenika čiju su se potomci vratili, neće stvarati obitelji –  kaže demograf Stjepan Šterc, koji Vladinu mjeru od 200 tisuća kuna poticaja za povratnike drži promašenom.

 – To govore brojke, jer je samo šesnaest ljudi iskoristilo tu mogućnost. Samo nas povratak hrvatskog iseljeništva može spasiti od potpunog nestanka. Samo njihove investicije mogu ozdraviti ekonomiju. Prema podacima Svjetske banke, u Hrvatsku je 2022. naša dijaspora poslala 5,1 milijardu eura, što je dvadeset posto našeg proračuna! Umjesto neselektivnog uvoza radne snage, treba provoditi sustavnu politiku poticanja demografskog rasta kroz povratak Hrvata iz svijeta – veli Šterc, koji je uvjeren da će se samo na taj način suzbiti bijela kuga. Pri tome ne treba, kaže, izmišljati toplu vodu.

Susjedi Slovenci na sve moguće načine potiču život na kmetijama, na seoskim gospodarstvima, i to daje odlične rezultate – konstatira Šterc.  

PRIVUKLI IH RUDNICI SREBRA

U Južnoj Americi danas živi 550.000 ljudi koji se izjašnjavaju kao Hrvati: 250.000 u Argentini, 70.000 u Brazilu, 200.000 u Čileu, 4000 u Ekvadoru, 5000 u Paragvaju, 6000 u Peruu, 5000 u Urugvaju i 5000 u Venezueli. Kad bi ih se samo četvrtina odlučila preseliti u Hrvatsku, to bi značajno popravilo našu demografsku sliku.

Naši iseljenici, koji su kroz nekoliko generacija uspjeli očuvati hrvatski identitet, mogli bi, pod određenim uvjetima, napučiti depopularizirana područja Korduna i Banije, Like, Gorskog kotara, dijelove Slavonije i Dalmatinske zagore.

U Čileu je riječ o trećoj, četvrtoj, u pojedinim slučajevima čak i petoj generaciji potomaka hrvatskih doseljenika, a pripadnici prve generacije su izumrli.

U Brazilu, za razliku od Čilea i Argentine, živi manji broj iseljenika.

Hrvatsko iseljeništvo je u Brazilu stiglo u dva vala. Prvi val useljavanja bio je početkom 20-ih godina prošlog stoljeća, kad je Brazil trebao poljoprivredne radnike. Najviše ih je iz Dalmacije i Istre. Uglavnom žive u Sao Paulu.