"DEMOKRACIJA" PO MILORADU: AKO SRBI IZ SDSS-a NISU U HRVATSKOJ VLADI TO JE "SEGREGACIJA"!?

Pregovori za sastavljanje saborske većine koja bi omogućila formiranje nove Vlade još uvijek traju. I svi se slažu kako je Domovinski pokret (DP) u ovom trenutku čimbenik koji odlučuje i bez kojeg nema većine. I najednom, upravo ova stranka (koju su sve do jučer iz lijevo-liberalnih krugova, pa i iz samoga SDP-a "častili" epitetima "crna desnica", "desni radikali" i sl., jer u njihovoj vizuri svako crnilo i zlo dolazi uvijek s jedne strane (desne, dakako) dok je kod njih sve bajno, krasno i idilično. Naime, ako niste do sada shvatili, ljevičari - pa čak i oni najradikalniji - koji prizivaju povratak komunizma (čitaj: crvenog fašizma) kao najokrutnijeg totalitarnog sustava kojeg je naša civilizacija upoznala u svojoj povijesti, jedini su pravi i autentični "zaštitnici" ljudskih prava, sloboda, demokracije i humanističkih načela. Jest da je njihova (komunistička) ideologija uzrokovala samo u XX. stoljeću smrt 120 - 150 milijuna duša, točno je da smo i danas svjedoci recidiva te ideologije što se ogleda u krvavoj agresiji Rusije na Ukrajinu, istina je kako su se u okviru istog sustava odnjegovali režimi u Kini i Sjevernoj Koreji koji predstavljaju ogledni primjer do koje mjere se može provesti projekt ispiranja mozga cijelih nacija i kuda sve to vodi, ali djeca komunizma (pa i ova naša u Hrvatskoj) i dalje sebi prisvajaju pravi biti ekskluzivni "zaštitnici" i "promicatelji" svega što je pozitivno, napredno i progresivno, dok svi koji ne spadaju u njihov tabor nose epitete "nazadnjaka", "ekstremista", "fašista", "crnokošuljaša", "talibana", "kleronacionalista" itd., itd.

  Čini se kako naši politički prvaci iz SDP-a, RF-a i "možemovci" nisu u mentalnom smislu odmakli ni milimetra od razdoblja u kojem su se neposredno nakon rata nesmiljeno progonili politički neistomišljenici pod optužbom da su "klasni neprijatelji" i kao takvi "pogubni za društvo i zajednicu". U nedostatku sredstava represije i u izmijenjenim društvenim i političkim okolnostima ne mogu primijeniti druge metode i eliminirati one koji im stoje na putu, pa su sve snage bacili na propagandu koja je bila i ostala pouzdan, prokušan i siguran oslonac. U skladu s tradicijom Agitpropa koji je političke oponente tretirao kao "krvne neprijatelje", a samo kritičko promišljanje o društvenoj stvarnosti i javno slobodoumno iznošenje stavova i ideja koje se nisu uklapale u partijsku matricu izjednačavao s najgorim zločinima "protiv zemlje i naroda", ova se jednostranost na hrvatskoj političkoj sceni očituje i danas. To je gotovo usporedivo s bajkama braće Grimm ili Hansa Christiana Andersena u kojima postoji vječiti sukob dobra i zla - samo što su u ovom slučaju kreatori naše virtualne stvarnosti sami sebe postavili na pijedestal sveopćeg dobra, upirući prstom u sve one koji taj bolesni pogled na svijet ne prihvaćaju i proglašavajući ih zlom.

 Djeca komunizma kao ideološki i mentalni sljednici Komunističke partije (pokrivajući se "antifašizmom" i danas, gotovo osam desetljeća nakon svršetka Drugoga svjetskog rata!?), na crno-bijeloj slici svijeta grade nepostojeću stvarnost, jednako kako su to nekad činili režimi Staljina, Tita, Mao Zedonga ili Fidela Castra i nastoje nas uvjeriti kako je to što zastupaju i propovijedaju jedino ispravno i jedino moguće.

 Godine 1990., tadašnji Savez komunista Hrvatske pod vodstvom Ivice Račana, izveo je jednu od najvećih prijevara kojima smo svjedočili u XX. stoljeću: pod krinkom "reformiranja", dodajući uz ono "SKH" kovanicu "SDP" ("Stranka demokratskih promjena") koja u suštini nije značila ništa (ali je trebala postići stanoviti promidžbeni učinak u javnosti i stvoriti dojam kako je riječ o "novoj političkoj snazi" koja je napravila odmak od SK), hrvatski komunistički dogmati i aparatčici preko noći su se prometnuli u "zaštitnike" svih onih vrijednosti koje su od 1945. godine do tada nemilice gazili (ljudska prava i slobode, sloboda mišljenja i izražavanja, politički pluralizam itd.) i sami sebe počeli promovirati kao "lučonoše" slobode i demokracije. A oponenti (svi koji nisu pristajali na ovu prijevaru i manipulaciju) bili su kolektivno žigosani kao "nazadnjaci", "fašisti" ili u najmanju ruku sumnjivci "opasnih namjera". Tako je, primjerice, za naše "reformirane komuniste" koje je predvodio Ivica Račan i sama težnja za stvaranjem slobodne i samostalne Republike Hrvatske predstavljala "opasnu namjeru", pa je SKH-SDP tako šutke i krijući od naroda u svibnju 1990. godine razoružao Hrvatsku i predao naoružanje Teritorijalne obrane agresorskoj "JNA", 25. lipnja 1991. godine njegovi su zastupnici bili protiv Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, a pored svega toga, ova je "nova stranka" postala oslonac i utočište srpskim teroristima sve dok nisu formirali svoju ekstremnu nacionalnu političku organizaciju (Srpska demokratska stranka - SDS) koja je bila stožer za okupljanje onih koji su već u ljeto 1990. godine rušili balvane, blokirali naselja i gradove, naoružavali se i pripremali za krvavi rat protiv svega što je hrvatsko.

 Dakle, ekstremni dio Srba, koristio je SKH, odnosno SKH-SDP sve dok im je bio potreban kao transmisija preko koje će širiti svoje ideje i vršiti pripreme za svoju balvan-revoluciju i oružanu pobunu, a onog trenutka kad se pojavio Jovan Rašković sa svojom platformom odbacivanja bilo kakvog dogovora s hrvatskim vlastima i "ujedinjenja prekodrinskih Srba" u jednu državu, najveći dio tih srpskih "komunista" istog je trena prešao u njegovu SDS, uz tvrdnje kako su "hrvatski komunisti izdali Jugoslaviju".

 No, SKH-SDP (kasnije SDP), nije se odrekao svoje "zaštitničke uloge" kad su u pitanju manjine (pogotovu srpska manjina kojoj je tradicionalno naklonjen), jer to je kako na unutarnjem tako i na vanjskopolitičkom planu stvaralo imidž "demokrata" i "europejaca". Tako je projekt "spašavanja" manjina od "desnice" nastavljen i u prvom desetljeću samostalnosti Republike Hrvatske (u vrijeme mandata HDZ-a i dr. Franje Tuđmana), iako je upravo ta vladajuća "crna desnica" u prosincu 1991. godine donijela prvi Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih ili nacionalnih zajednica ili manjina (Vidi: https://www.zakon.hr/z/295/Ustavni-zakon-o-pravima-nacionalnih-manjina; stranica posjećena 30. 4. 2024.) čime su nacionalne manjine i etničke zajednice u Hrvatskoj dostigle razinu sloboda i prava kao u rijetko kojoj državi na svijetu. U prvom hrvatskom Ustavu (usvojenom 22. prosinca 1991. godine), također se poimence nabrajaju manjine koje su u svim pravima (osim konstitutivnosti) izjednačene s većinskim narodom ("I. IZVORIŠNE OSNOVE  (…) Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.").

(Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_56_1092.html) 

 Pored ostaloga, navedeni citat iz Preambule prvog Ustava naše zemlje, govori kako je teza što su je prije početka rata promicali srpski ekstremisti, a po kojoj su "Srbi izbačeni iz hrvatskog Ustava" samo jedna otrovna laž u nizu drugih, koja je trebala stvoriti privid "obespravljenosti" i "ugroženosti" ove manjine u Hrvatskoj, te poslužiti kao alibi za agresiju na Hrvatsku i BiH s ciljem stvaranja "Velike Srbije".

 U cjelini gledano, u Hrvatskoj se, nažalost, po ovom pitanju u posljednjih tridesetak godina nije promijenilo ništa (osim što, Bogu hvala, nema rata). Srbi su (barem sudeći po tomu što njihovi oficijelni politički predstavnici iz SDSS-a tvrde) i dalje "vitalno ugroženi", a bude li se formirala Vlada bez predstavnika vodeće srpske stranke, na djelu je SEGREGACIJA (upravo je 27. travnja s tom tezom istupio najistaknutiji i najutjecajniji politički Srbin u Hrvatskoj, Milorad Pupovac: "Nećemo dopustiti poniženje SDSS-a kao predstavnika srpskog naroda u Hrvatskoj i suprotstavit ćemo se svim oblicima segregacije, bilo po etničkoj ili političkoj osnovi").

 Najprije bi Milorada Pupovca trebalo upitati zna li on što je segregacija!? Ako zna, onda je to što je izgovorio neviđena drskost i bezobrazluk, ako ne zna, onda mu se još nekako i može oprostiti. Naime, prema Hrvatskoj enciklopediji, pojam "segregacija" definira se ovako:

"segregacija (kasnolat. segregatio: odvajanje, razdvajanje), prostorno odvajanje pojedine rasne, etničke, vjerske ili klasne skupine na temelju diskriminacije. U svim civilizacijama pojavljuje se rano, primjerice u europskim gradovima u srednjem vijeku i ranome novom vijeku (npr. židovski geto). U nekim je zemljama rasna segregacija dugo bila propisana zakonom (npr. zabrana sklapanja mješovitih brakova), kao u SAD-u do 1950-ih i Južnoafričkoj Republici do 1990-ih." 

 (Vidi: https://enciklopedija.hr/clanak/segregacija)

 Mislim da bi zanimljivo bilo čuti od Milorada Pupovca ili bilo kojeg drugog SDSS-ovca na čemu se temelji taj "strah" od segregacije. Tko to želi Srbe strpati u geto, zabraniti im sklapanje mješovitih brakova, ili ih raseliti, odvojiti, razdvojiti jedne od drugih i susjeda s kojima žive? Nije li u pitanju opet otrovna, huškačka velikosrpska propaganda po uzoru na onu koja se ne tako rijetko širi iz lista "Novosti" čiji je nakladnik Srpsko narodno vijeće, a odgovorna osoba SNV-a isti taj Milorad Pupovac!? Godinama unatrag, pod krinkom "satire" oni objavljuju članke prepune mržnje koji su puni uvreda i kleveta na račun većinskog, hrvatskog naroda u listu financiranom iz našeg državnog proračuna!

 Navodim ovdje tek nekoliko citata, ilustracije radi, pa neka čitatelji procijene sami o čemu je riječ:

• Znanstvenici su, hvale se, čak i slijepom crijevu našli razlog postojanja, a za hrvatsku se suverenost, eto, do danas ne zna čemu služi, čak ni postoji li. (Novosti, 20. 1. 2017.)
• Nema, eto, identitetski sluđenijeg i sje*****eg naroda od Hrvata. Ne znaju oni ni koje im je prvo polje na grbu, ni koji im je zapravo grb na zastavi, ni koja im je onda zastava države, ni koja im je uopće država. (Novosti, 2. 12. 2016.)
• Šupačka Hrvatska je nacionalna država Šupaka i njihov servis. (Novosti, 27. 5. 2016.)
• Neka se, za primjer, crkva povuče iz škola skupa s talibanskim vjeronaukom, neprosvijećenim vjeroučiteljima, idiotskom mizoginijom, smrdljivim nacionalizmom i pokvarenim revizionizmom koji je crkvene prostore otvorio skoro svakoj ustašoidnoj budali. Odjebite. (Novosti, 13. 1. 2017.)

(Istaknuo: Z. P.)

 S prijelaza XIX. u XX. stoljeće, srpski list koji je izlazio u Hrvatskoj, Srbobran, njegovao je sličan (psovački, primitivni, šovinistički) vokabular i zastupao slične "vrijednosti", pa znamo kako je završilo. Nakon svih tih godina nesmiljenog širenja mržnje, kolovoza 1902. godine, u Srbobranu (i u isto vrijeme u srbijanskom tisku) objavljen je huškački članak dr. Nikole Stojanovića, "Srbi i Hrvati", u kojem se otvoreno poziva na istrebljenje Hrvata, kojima se proriče sudbina da će nestati, odnosno u toj borbi sa Srbima "podleći, jer su slabija strana" - i to je bila kap koja je prelila čašu.

 Na ulice Zagreba je u rujnu 1902. godine izašla masa građana (Hrvata, Čeha, Mađara, Židova i drugih) i iz revolta porazbijala neke od izloga na trgovinskim radnjama i obrtima tamošnjih pravoslavaca. I to se već desetljećima od srpskih propagandista proglašava "početkom genocida" (u čemu prednjači Vasilije Krestić i njemu sličnih), uz zanemarivanje svih okolnosti - pa i uzroka revolta Zagrepčana, kao i činjenice da je neposredno nakon demonstracija uhićeno 103 izgrednika i da je suđeno onima koji su bili nasilni, te da su svi čija je imovina oštećena (od ukupno njih 81, 55 je bilo pravoslavaca) dobili materijalnu odštetu nakon procjene Gradskog poglavarstva. I usput rečeno, na sreću, niti je tko bio ozlijeđen, niti mrtav.  

 Evo citata iz jednog znanstvenog rada koji govori o ovom šovinističkom pamfletu:

 "Članak 'Srbi i Hrvati' svakako treba promatrati zajedno s brošurom pod istim naslovom, koju je Nikola Stojanović objavio u Novom Sadu 1902. kao odgovor na demonstracije i pojašnjenje svojih teza. On je jasan: rat između Hrvata i Srba je nužnost, ne treba ga izbjegavati nego poticati, ubrzati, a u njegov je ishod siguran: 'Dosadašnja čarkanja bila su najluđa stvar. Mnogo je bolja i korisnija otvorena borba. Borbe se boje samo slabiji i kukavice. Odlučivaće prirodna životna snaga naroda, koja se može ogledati u jednim oblicima u čvrstoći tijela i plodnosti, u nadmoćnosti na bojnom polju i prednosti u obrazovanju i znanosti, u nesavladivom osjećaju zajednice i čvrstom održanju nacionalnosti. Ko će pobijediti u ovoj borbi za hegemoniju? Mi mislimo oni krajevi, gdje se rodilo najviše junaka, gdje je najljepša rasa, najinteligentnije stanovništvo, gdje su se odigrali najznatniji historijski događaji, gdje se govori najčistije srpski jezik, odakle su potekle većinom one divne narodne umotvorine.' Pobijedit će Srbi: 'narod junaka', 'veličanstveni narod', 'najljepši predstavnici slovenske krvi', 'najljepša rasa evropska'. 'Hrvati ne mogu zamisliti inteligentna seljaka, jer ga oni nemaju, ili vrlo slabo imaju.' 'Popovi' i 'Čivuti' su glavnim akterima hrvatske društvene i političke scene. 'Surevnjivost Čivuta i netolerancija katoličkih popova idu ruku pod ruku. Izgleda paradoksalno, ali je na žalost istinito. Čivuti su iza popova glavnim faktorom u hrvatskoj politici... Mržnja hrvatska, koju su nagomilavali popovi i Čivuti na decenije, morala je jednom izbiti na površinu.'"

(Vidi: dr. sc. Mato Artuković, "Pitanje šteta i odštete u antisrpskim demonstracijama 1902. godine"; https://hrcak.srce.hr/file/90565; stranica posjećena 30. 4. 2024.)

 Dakle, osim bolesnom mržnjom prema Hrvatima i katoličkoj vjeri, članak kipti od mržnje prema Židovima (koje se pogrdno naziva "Čivuti") - na tragu stare srpske antisemitske tradicije naslijeđene od Rusa i odnjegovane u krilu srpskog pravoslavlja.

 Gotovo 23 godine krvavog velikosrpskog terora u Kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918. - 1941.) i srpska dominacija u komunističkoj/socijalističkoj Jugoslaviji (1945. - 1990.) koja je okončana barbarskom agresijom i borbom za "Veliku Srbiju" s pokušajem istrebljenja svega što nije srpsko do zapadne linije: Virovitica-Karlovac-Karlobag, bile su samo logične posljedice velikosrpskog fašizma koji je bio i ostao ideja vodilja nacionalističkih krugova, s neizbježnim i velikim utjecajem na široke srpske mase.

 Na kraju su bili krivi jedino frankovci, ustaše i oni koji su branili svoje domove u nametnutim ratovima 90-ih godina XX. stoljeća, a Srbi ostali "nevinašca" i "pravednici", kao jedina nacija pod kapom nebeskom koja je vječito i od svih "ugrožena", a u posljednjih 200 godina je utrostručila svoj teritorij u odnosu na matični životni prostor."

 Nije li vrijeme da politički prvaci Srba u Hrvatskoj (u ovom slučaju SDSS-a) konačno izvuku neke pouke iz povijesti i shvate ono što je Svetozar Pribićević spoznao još davne 1927. godine, kad je okrenuo leđa Beogradu i krenuo u sklapanje iskrenog političkog saveza s Hrvatima? Mržnja, šovinizam i netrpeljivost prema većinskom narodu nije dobar put za ostvarenje nacionalnih prava, niti se njegovanje tradicije, kulture i identiteta bilo koje manjine (pa i srpske) može graditi na sukobu i animozitetima.

 Srbi su bili vlasnici obje Jugoslavije - ali to je vrijeme nepovratno prošlo i toga moraju biti svjesni.

 

Zlatko Pinter/PDN