DJEČAK IZ VOĆINA DOČEKAO PRAVDU! Četnici mu pred očima ubili obitelj, njega zatočili: ‘Nisam vjerovao da će se to dogoditi’
PRIZNAT KAO CIVILNA ŽRTVA
Danijel Medić iz Metkovića sve do nedavno bio je gotovo jedinstven slučaj civilne žrtve Domovinskog rata koja se zbog svoje osobujnosti nije nalazila u niti jednom zakonskom okviru. Ipak, Zakon o civilnim žrtvama Domovinskog rata koji je je ispisan u Ministarstvu hrvatskih branitelja, prepoznao je patnju koju je Medić 1991. godine prošao kao 6-godišnji dječak. Naime, u vrijeme pokolja civila u Voćinu, Danijel Medić je zajedno sa ostatkom obitelji i susjeda izvučen iz podruma, ali je jedini preživio. Nakon što je bio prisiljen vidjeti egzekucije svojih najmilijih, strpan je u autobus i odveden i sam samcat odveden u zatočeništvo.
AUTOR: Snježana Vučković/Dnevno.hr
Traumatičan događaj koji je na Mediću ostavio trajne posljedice
“Sve je počelo 12. prosinca 1991. Sakrili smo se u podrum i tada smo čuli da nam netko provaljuje u kuću, začuli smo galamu i pucnjeve. Nakon toga su nam zapalili kuću, pa smo začuli smo korake ispred podruma, a onda i naređenje da svi izađemo van. Odmah sam po glasu prepoznao Branka Olivera, kojeg sam kao dijete zvao ‘čika Brane’ i s čijom sam se djecom redovito igrao. Izašli smo moj otac Branko, Marija Matanči, Stjepan Matanči, Franca Peršić, Stjepan Jurmanović i ja… Prvo što sam vidio na dvorištu bila je moja baka Jaga. Ležala je mrtva na dvorištu, prekrivena smrtonosnim ranama. Branko Oliver je bio glavni među tom paravojskom i bio je pripadnik ‘Voćinske čete’. Imao je civilnu odjeću i crni pištolj, tako ja pamtim. Tada me mome ocu iščupao iz ruku i poveo me izvan dvorišta. Zatim se okrenuo i ispucao mom ocu metak u glavu, a ja sam počeo bježati ulicom, prema centru Voćina”, ispričao je Medić.
Nakon toga, srpska paravojska strpala ga je u autobus i odvezla u Srbiju, a nedugo zatim u Banja Luku.
Zatočili dječaka, udarali ga i ponižavali
“Bio sam sam, bez ikoga od svoje obitelji. Tamo sam na neki način bio zatočen mjesec dana. Pijana vojska je noćima haračila hodnicima i iživljavala se nad nama. Ćuškao me i vrijeđao tko je stigao. A onda je moja majka, koja je bila na privremenom radu u Švicarskoj, konačno doznala gdje sam. Došla je u Banja Luku, otkupila me za 4000 franaka i odvela me. Pamtim da mi je to bio najradosniji dan u životu”.
Ova trauma kod Danijela Medića izazvala je duboke i trajne posljedice. Zbog stresa i proživljenog šoka po noći dugo nije mogao kontrolirati nuždu, u adolescentskim godinama krenuo je stranputicom, a od stvarnosti je bježao okrećući se alkoholu i drogama.
Dodatan udarac, Medić je doživio kao 18-godišnjak kada je dobio priliku svjedočiti na suđenju ubojici “čika Brani”.
Sud pustio ubojicu njegova oca jer nije vjerovao “sjećanju 6-godišnjaka”
“Radi konstatacije da sam ‘zbog godina u kojima sam vidio zločin’ nevjerodostojan svjedok, hrvatski sud pustio je na slobodu Branka Olivera, ubojicu kojem sam gledao u oči, čovjeka koji se družio s mojim ocem, oca djece s kojom sam se igrao. Čak sam poslan na psihijatrijsko vještačenje u Zagreb, gdje sam promatran sedam dana i gdje mi je odmah konstatiran PTSP. Vještaci su u neuropsihijatrijskom nalazu zaključili je da je moj iskaz u potpunosti vjerodostojan, bez obzira na protok godina, te da je sasvim normalno da sam jasno zapamtio samo centralni događaj, a to je osoba koja je počinila zlodjelo. Unatoč svemu, Branko Oliver kojeg sam vidio kako ubija po Voćinu je oslobođen.”
“Priznat mi je status žrtve, no volio bih da i Branka Olivera stigne pravda”
Medić je prije puno godina Državnoj upravi podnio zahtjev za status civilne žrtve, međutim, odbijan je riječima da takav slučaj nemaju pa se nemaju na što opozvati a i ne mogu dokazati da je kao 6-godišnajk bio zarobljen. Obratio se gotovo svim relevantnim institucijama, no ništa nije postigao. Sve do danas:
“Novi zakon Ministarstva branitelja prepoznao je i ovakve slučajeve, pa sam im iznimno zahvalan na tome. Dugo sam čekao i to je bilo vrlo iscrpljujuće, no sada sam konačno priznat kao civilna žrtva Domovinskog rata. Moja bi sreća bila potpuna kada bi Branko Oliver koji je po mojim spoznajama sve do nedavno živio u Dardi – bio kažnjen. No, sada više nisam siguran niti je li živ. Ako jest, vjerujem da nema miran san.”
