DJEČAK – ŽRTVA RATA U VUKOVARU: Josip (11) je ponosno nosio vrpcu nogometnog kapetana
Na današnji dan, deset dana prije sloma obrane Vukovara u malom mjestu Čakovci 8. studenog 1991. u obiteljskoj su kući ubijeni jedanaestogodišnji Josip Kovačić i njegova majka Anica. Josip je jedna od brojnih dječjih žrtava rata u Vukovaru, o čijoj je sudbini u svojoj knjizi “Mama, ne vidim nebo” konkretne podatke donijela autorica Ani Galović:
Bio je kapetan nogometnog kluba “Pionir”
“Josip je u Čakovcima završio 4. razred Osnovne škole Branka Radičevića, danas Osnovna škola „Čakovci”. Bio je veliki ljubitelj nogometa pa je druženje s vršnjacima iz mjesta često završavalo na obližnjem nogometnom igralištu. Ponosno je nosio kapetansku vrpcu svojeg kluba, tadašnjeg Nogometnog kluba Pionir… Dva dana kasnije. 10. studenog 1991. susjed je njihova tijela položena u drveni sanduk u traktorskoj prikolici odvezao na mjesno groblje gdje su sahranjeni…”
Ani Galović otkriva da je ubijeni jedanaestogodišnji Josip Kovačić jedina dječja žrtva iz Domovinskog rata u selu Čakovci te jedan od dvojice dječaka u općini Tompojevci.
Pogled na pusto igralište
“Danas, na pragu tri desetljeća nakon zločina za koji nitko nikada nije odgovarao, ocu Ivanu i sestrama Marici i Bernardici ostaju samo pusta sjećanja i pokoja uspomena. Poput Josipove fotografije koju je svojoj sestri Aji s posvetom poklonio svega godinu i po prije svoje smrti. Anica i Josip ekshumirani su nakon mirne reintegracije te sahranjeni u obiteljsku grobnicu na mjesnom groblju. Broj stanovnika Čakovaca danas je prepolovljen, crna nit koprene povremeno se spušta iz crnih oblaka rata i dalje leprša u izmaglici sjećanja, u trenutcima tišine pored spomen-obilježja žrtvama mjesta Čakovci, na mjesnom groblju i pogledom na pusto i prazno nogometno igralište. Igralište uspomena, gdje umjesto veselih dječačkih snova i udaraca na gol padaju samo sjene visokih topola. A onda samo na tren, u daljini, u ravnici punoj makova kao vjetrom donesena na trenutke zasjaji ona kapetanska vrpca na rukavu jedanaestogodišnjeg Josipa…”
