Hrvatska se već desetljećima suočava s jednim istim problemom – povijesnim revizionizmom koji dolazi upravo od onih koji su se zakleli na „antifašizam“. Ne, stvarnost pokazuje nešto sasvim drugo. Oni koji se danas diče „antifašističkim“ naslijeđem nisu ništa drugo nego produžena ruka totalitarnog komunističkog režima, čiji su ideali u 20. stoljeću donijeli smrt, progon i nepravdu tisućama nevinih Hrvata.

Ono što posebno iritira jest činjenica da su mirovine takozvanih „antifašističkih boraca“ nasljedne. Drugim riječima, mnogi unuci, sinovi i kćeri uživaju u mirovinskim povlasticama svojih predaka, dok se hrvatski branitelji bore s birokracijom i minimalnim braniteljskim mirovinama kako su samo za prvo nasljedno koljeno osigurali neku ostavštinu, umiru u 50-im ili 60-im godinama života. Za njih nema posljednjih mirovina, nema beneficija – samo borba za golo preživljavanje u državi koju su obranili.

I dok bi bilo logično očekivati ​​da se nositelji takvog ideološkog naslijeđa povuku u tišinu i pokažu barem malo srama, događa se upravo suprotno – oni imaju hrabrosti napadati hrvatskog dragovoljca Domovinskog rata. Imaju smisao prozivati ​​ih „fašistima“ i „ustašama“, dok su upravo oni koji su se tijekom Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata bavili istim stvarima – ubijanjem nevinih Hrvata i razaranjem njihovih domova.

Domovinski rat bio je, nažalost, samo preslika Drugog svjetskog rata. Dok su jedni branili svoje ognjište i svoje obitelji, drugi su se širili kao i strah pod razlikom ideološke borbe. Oni isti koji danas prozivaju domoljube bili su na strani onih koji su Hrvatsku 1991. godine pokušali uništiti.

A kada se 100.000 Hrvata okupi na Trgu bana Josipa Jelačića u znak zajedništva, isti ti „antifašisti“ proglašavaju „ustaškim dernekom“. Iako se nisu sjetili čestitati hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji na osvojenom drugom mjestu na Svjetskom rukometnom prvenstvu, dovoljno im je bilo vidjeti atmosferu i čuti domoljubnu pjesmu Marka Perkovića Thompsona „Ako ne znaš što je bilo…“ da im se zapjene usta.

Jedan od glavnih glasova tog „antifašističkog“ pokreta, drug Pusić, imao je priliku 1991. godine braniti Hrvatsku. No, to mu nije bilo u interesu. Njegov interes bio je očuvanje tekovina komunističkog režima i Jugoslavije, režima koji je dobio stotine tisuća nevinih Hrvata – brojku jednaku onoj koja se okupila na glavnom trgu u Zagrebu prilikom dočeka naših srebrenih rukometaša.

Sportski uspjesi Hrvata diljem svijeta imaju nevjerojatan utjecaj na jedinstvo naroda, posebno s obzirom na veličinu zemlje. Osvojeni naslovi i postignuća naših sportaša, bilo u nogometu, vaterpolu, rukometu ili individualnim sportovima, postali su simboli nacionalnog ponosa. Ta povezanost kroz sport stvorila je osjećaj zajedništva i ponosa, a domoljubne pjesme i trenuci slavljenja postali su izraz tih emocija.

Ja, naravno, kada se nešto slavi na taj način, može doći do različitih tumačenja, pogotovo u kontekstu političkih ili ideoloških stavova. Neki će to vidjeti kao slavljenje nacionalnog identiteta, dok drugi mogu dovesti u pitanje motiva, osobito u političkoj atmosferi. Mišljenje o tom prijelazu iz komunističkog režima u slobodnu Hrvatsku svakako odražava duboko ukorijenjeno iskustvo koje se često spominje u razgovorima o našoj povijesti i oporavku nakon rata. Drugovi, doba cenzure, zabrane slobode govora i jezika, doba komunističkog režima je prošla. 

I dok svaka hrvatska vlada traži od donošenja konkretnih odluka o osudi komunističkih zločina, dokumenti postoje. Rezolucija Vijeća Europe 1481 iz 2006. godine jasno navodi da su komunistički režimi bili odgovorni za masovna ubojstva, progone, mučenja, prisilni rad i druge oblike fizičkog terora. U Hrvatskoj, međutim, ta osuda nikada nije provedena u djelu. Zašto? Jer je i dalje previše onih koji su nasljednici tog sustava, previše onih koji su na privilegijama izgrađenima na patnji naroda.

Totalitarizmi, bilo da se radi o fašizmu, nacizmu ili komunizmu, donijeli su istu tragediju naroda svijeta. Svi su veličali državu i vođu, svi su provodili diktaturu, progone i egzekucije. Hrvatska je pretrpjela užas pod svakim od njih, a još uvijek se u javnom diskursu smije relativizirati samo jedan – komunizam.

Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom. Vrijeme je da se osude svi totalitarizmi jednako. Vrijeme je da se konačno shvati da zvijezda petokraka nije simbol slobode, već simbol smrti za tisuće Hrvata, kako u Drugom svjetskom ratu, tako iu Domovinskom ratu.

A vi, drugovi antife, do kada mislite zatvarati oči pred istinom? Do kada mislite ušutkavati one koji znaju što ste radili? Možda je došlo vrijeme da vi konačno započnete. 

Ne znam što ovdje podsjeća na NDH-a:

Ako ne znaš što je bilo ( a vi znate jako dobro što je bilo)

Kažu da sam lud, da je novo vrijeme
i da su prošli dani pjesama za tebe
a meni tako dođe nakon čaše vina

I da ih pitam je l' to i vaša domovina
ti si rođen sine u vrijeme slobode
rasti da je braniš kad ti stari ode

Ref.
Ako ne znaš što je bilo nek' ti kaže Lika
pitaj svaki kamen našeg grada Dubrovnika
pitaj Zadar i Kotare, zide Šibenika
ako ne znaš milo moje, upitaj heroje

Pitaj Dunav što je bio oko Vukovara
i Velebita, hladan kamen, nek' ti odgovara
je l' se Gospa Hercegovska suza naplakala
to upitaj milo moje putem do Mostara.

Ako ne znaš što je bilo

Je l' moguće da ste zaspali na straži
zakletva barjaku da više ne važi
je l' moguće da ste zavezali oči.

I ne čuješ tuđe korake u noći
ti si rođen sine u vrijeme slobode
rasti da je braniš kad ti stari ode

Narod koji nema čistu prošlost nema ni svijetlu budućnost, 

a nama je dosta vaše prošlosti, laži, obmana i sve što počinje sa slovom "H", da je to odmah ustaštvo.

Drugovi, do kada ćete više živjeti?