DOMOLJUBNA POEZIJA: Dubravka Vukoja - Kolona sjećanja

KOLONA SJEĆANJA

Žive hodajuće rane.
Rijeka tuge neisplakane.
Ne broje više ni noći, ni dane.
Umorna srca samo što ne stanu,
izgorjele svijeće, treperavo gasnu.
Svjedoci užasa u dugoj koloni,
bez ruku i nogu, u dušama ranjeni.
Svom bolu prepušteni,
Bogu na milost i nemilost ostavljeni.
Dok im se smiju zločinci i dušmani,
nekom čudnom politikom abolirani.
Neki novi likovi u koloni
bez savjesti i povijesti,
bez ratne prošlosti.
Koračaju po ranjenoj vukovarskoj sadašnjosti,
po nečijoj službenoj dužnosti.

Dubravka Vukoja