VIJESTI Najčitanije
DOMOLJUBNA POEZIJA - Silvija Vrljičak Budan: Tko Može
Tko MOŽE
.
Stigoh na cestu krvavih nogu,
kolona hita negdje bez cilja,
I ja sam isto kapljica njena
Uz koju korača smjelo Bilja.
.
Pitam ja Bilju kamo će ona,
I zašto nas tuku njena braća,
A ona samo ubrza korak,
Ne reče ništa kao ... ne shvaća.
.
Žuri i mali Ivan od Mate,
Korak mu brži od njegove mame
Tatu je morao ostaviti tamo
U ognju pakla i užasne tame.
.
I on tiho upita Bilju..
Hej teta Biljo kaži mi samo,
Hoće li tata doći za nama,
A Bilja ponosno podigla glavu,
Iz njenog oka riga vatra,
Ne reče ništa i ode sama.
.
Slomljenog duha, znojnoga čela,
Priljubih k usni rukicu malu,
Prošaptah Ivanu ,doći će tata..
Ali iz njegova maloga oka,
Iskoči suza veća i brža od granata.
.
Uhvatim Bilju i opet pitam...
Znaš li ti Biljo za mog brata
A ona ko pseto zalaja bijesno
Pa nisam ja protiv Hrvata.
.
A zašto ideš s nama u koloni
Tvoja su braća ostali klati,
Zar ne znaš stvarno zašto smo ovdje,
I da tamo ginu moji Hrvati.
.
Zna ona dobro tko Vukovar tuče
I nije je briga što će biti s nama,
Tvrdoga srca mirno mi reče...
Ne pitaj ništa ,koračaj sama.
.
Ne mogu više sakriti tugu
Ne želim više Bilju sresti,
Tko može nek joj grijehe oprosti,
Ja ne mogu jer bijah na krvavoj cesti.
.
Autor: Silvija Vrljičak Budan
Izvor:PDN/Foto: Ilustracija
