Žene kao majke slale su svoje sinove i muževe u ratove, žene kao kćeri brinule su za svoju obitelj, žene kao ključan dio ratnih obitelji nastojale su održati tu obitelj na okupu te su probdjele nebrojene noći i dane u iščekivanju pozitivnih vijesti. Ne zaboravimo i na žene koje su doista aktivno sudjelovale na bojišnicama te su zaboravile na bilo kakve rodne podjele. Žena u Domovinskom ratu nije imala kuhaču, žena u Domovinskom ratu imala je čeličnu volju, inat, pozitivan duh i neizmjernu ljubav.

Brojke o ženama-braniteljicama u Domovinskom ratu razlikuju se. Dok jedni izvori tvrde da ih je sudjelovalo 14.443, od kojih je 766 poginulih i 1.973 ranjeno, postoje brojevi o 23.080 sudionica od ukupno procijenjenih 200.000 vojnika.

Stanić i Mravak u članku „Domovinski rat – ratna iskustva žena“ navode svjedočanstvo Ane, medicinske sestre na ratištu:

„Tisuće se znakova stopilo u jednu zaglušujuću buku. Trajalo je satima. Sakrila sam se pod jednu kamenicu i tu ostala ukočena od straha i šoka satima, a činilo mi se i danima. Kad se sve smirilo jauci ranjenika parali su tišinu i ja, kad sam se uspjela ispraviti i izvući, vidjela sam oko sebe sama tijela rasuta, kiša je još uvijek padala. Rijeka krvi posvuda. Ta mi je slika i danas u glavi.“

Zapisi svjedočanstava žena kao medicinskih sestara i tehničara mogu se pronaći u knjizi „Medicinske sestre i tehničari u Domovinskom ratu – svjedočanstva“. Mirna Ignac u rat se uključila kao 22-godišnja medicinska sestra u Općoj bolnici Karlovac koja je svoje svjedočanstvo položila u knjizi: ”Puno su toga medicinske sestre i tehničari napravili u Domovinskom ratu, a hrvatska i svjetska javnost o njihovu doprinosu ništa ne znaju.”

U članku „Domovinski rat – ratna iskustva žena“ navedeno je svjedočanstvo Anđele koja je bila primorana preuzeti ulogu glave obitelji – njezin suprug bio je na ratištu, a ona je bila primorana skrbiti o djeci i bolesnom ocu te je pomagala i izbjeglicama s djecom dijeleći hranu i strašnu svakodnevicu:

„Kuća nam je bila puna. Uz moju familiju, kuća je bila ispunjena izbjeglicama koje su ostale bez svoje kuće i našle su utočište u našoj. Sve sam s njima dijelila. Ponekad danima nismo imale mlijeka za djecu, ali sve što smo imali i što bi dobili, a toga je bilo malo, smo podijelile i bile smo sretne. Vidiš, zadovoljavali bi se malim stvarima i bili sretni čak i u takvim uvjetima preživljavanja.“

Sjetimo se svih žena koje su nastojale pronaći sklonište, koje su bježale pred neprijateljima i koje su privile uz prsa djecu nastojeći ih zaštititi od zvukova sirena, eksplozija i pucanja. Sjetimo se žena koje su provirivale kroz prozore nadajući se da će vidjeti lica svojih voljenih kako se vraćaju sa terena. Sjetimo se žena koje su ostale same i onih koje su bile podrška svojoj okolini.

Osim braniteljica domovine, vlastitih kuća i nepoznatih ljudi koji su primljeni u njihove domove, žene su heroji i iz drugih razloga. Prisjetimo se i svih žena koje su tijekom Domovinskog rata zarobljene i silovane. Ove žene danas proživljavaju i dalje tragove vremena. Prosječna dob zarobljenih i silovanih žena bila je 30 godina. Mnoge žene i dan danas osjećaju ljutnju, krivnju, napetost ili naprosto stid. Mnoge žene i dalje se nisu otvorili svojim bližnjima i imaju osjećaj da ih nitko ne razumije. Neke žene i dalje se boje da će osobe koje su ih zarobile i silovale sresti u mraku.

Naposlijetku, prisjetimo se i žena heroja, nemoćnih i rano ugaslih života koji su posrnuli pred neprijateljima i u napadima. Njihove priče su neispričane, ali nikako zaboravljene.

Izvor: Domovinski rat – ratna iskustva žena (Sanja Stanić, Katarina Mravak) – Polemos 15 (2012.) 1: 11-32.

Foto: Monografija 4. gardijska brigada HV "Pauci"