Vjerojatno se mnogi među nama još uvijek sjećaju tog 6. rujna 2013. godine i susreta nogometnih reprezentacija Srbije i Hrvatske na beogradskom stadionu "Marakana", u kvalifikacijama za SP sljedeće, 2014. godine - ako ne zbog rezultata utakmice, onda po ozračju u kojem se ona odigrala. Hrvatski nogometaši i njihov stručni stožer dočekani su salvama uvreda, od početka izloženi uvredama, prijetnjama i nasilju koje se manifestiralo stalnim bacanjem razno-raznih predmeta, kako na teren, tako i na klupu na kojoj su sjedili pričuvni igrači, izbornik i njegovi suradnici. Ovaj sportski događaj odvijao se cijelo vrijeme na rubu regularnosti, tako da niti paljenje hrvatskih zastava koje se povremeno odigravalo na tribinama nije predstavljalo naročito iznenađenje. Sve skupa možda i ne bi bilo vrijedno pozornosti, da u svečanoj loži "Marakane", jedan do drugoga nisu sjedili zakleti četnički vojvoda i tadašnji predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić i njegov visoki gost iz Hrvatske, ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović. Hrvatski ministar ne samo da nijednom gestom nije reagirao na vandalske ispade srbijanske publike, nego je netom nakon samoga događaja tvrdio kako "nije vidio nikakvo paljenje hrvatske zastave" - iako ih je na više mjesta na tribinama bilo zapaljeno ne jedna, nego barem deset.

 No, nije ni to ono najvažnije, jer ova trakavica imala je svoj nastavak sljedećih dana i tjedana. Kako je to i običaj kad su u pitanju srbijanski političari, umjesto isprike i u najmanju ruku objašnjenja i ograđivanja od javnog uništavanja hrvatskih državnih zastava, predsjednik Srbije krenuo je u napad, pa je Hrvatskoj uputio kritike vezano za sadržaje udžbenika koji se koriste u školama. Ustvrdio je kako se recentna prošlost vezano za ratna događanja devedesetih godina XX stoljeća na području tadašnje SFRJ u hrvatskim školskim udžbenicima prikazuje "neistinito" i  "tendenciozno", te da se u njima Srbi nazivaju "agresorima" i "okupatorima", a kao glavni uzročnik rata navodi "velikosrpska politika".

 I umjesto primjerenog odgovora na ove očite provokacije, naš ministar Željko Jovanović, požurio je opravdati se, pa je već u listopadu iste (2013.) godine predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću i srbijanskom ministru prosvjete, Tomislavu Jovanoviću, poslao po paket osnovnoškolskih i srednjoškolskih udžbenika iz povijesti, uz popratna pisma (čiji sadržaj hrvatska javnost nikad nije doznala).

 Predsjednik Srbije i njegov ministar očito su bili zadovoljni sadržajem hrvatskih udžbenika - jer daljnjih primjedbi niti polemika nije bilo, pa se iz ove činjenice jasno može iščitati koliko su naši ljudi iz vlasti, ministri i intelektualci koji su u to vrijeme odlučivali o sustavu obrazovanja i pisali udžbenike povijesti držali do činjenica, pa i digniteta države u kojoj su živjeli i radili.

 Bio je to rezultat "detuđmanizacije", procesa koji je u svojoj otvorenoj formi započeo 2000. godine, nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, a sastojao se u pokušajima temeljite destrukcije svega što je stvoreno u desetljeću prije, pa i u zatiranju bjelodanih činjenica vezano za uzroke, tijek i posljedice hrvatskog rata za samostalnost. Bitku protiv "Tuđmanovog naslijeđa" predvodili su oni koji su mu bili najžešći politički oponenti za života, a svojom sustavnom i beskrupuloznom propagandom nastojali su obmanuti što veći dio javnosti i sve ono što se događalo u razdoblju od 1990. - 2000. godine predstaviti kao "štetno", pa čak i "pogubno" za hrvatski narod i građane Republike Hrvatske. Dr. Tuđman je iz tih krugova i sklonih im (uglavnom žutih) medija čak obilježen kao "diktator", "tiranin", pa i "zločinac" i predvodnik "zločinačkog režima", optužen za "izazivanje rata", "podjelu BiH", "teror nad Srbima" i njihov "progon" tijekom oslobađanja okupiranih teritorija 1995. godine, a mnogi su iznosili i tezu po kojoj bi "da je ostao živ završio na suđenju u Den Haagu". Da je ta medijska kampanja (koja je započela još za života prvog hrvatskog predsjednika) imala itekako upliva na javno mnijenje govori činjenica da su već 6. siječnja 2000. godine, niti mjesec dana nakon smrti dr. Tuđmana, na vlast zasjeli njegovi najljući oponenti sa svojom šesteročlanom koalicijom predvođeni SDP-om, HSLS-om i HSS-om (Ivicom Račanom, Draženom Budišom i Zlatkom Tomčićem), dok im se u svojstvu predsjednika države u veljači pridružio još jedan istomišljenik, disident HDZ-a, konvertit Stjepan Mesić.

 U takvoj konstelaciji odnosa i u ozračju "detuđmanizacije" koja je sve više uzimala maha, nije čudno da su se sve državotvorne vrijednosti pa i one povezane s obranom Hrvatske i Domovinskim ratom relativizirale. Istina se iskrivljavala ili prešućivala i ta je orkestrirana kampanja imala povratni utjecaj na jedan značajan dio javnosti. Dakako, školski programi i udžbenici također nisu bili pošteđeni prekrajanja recentne povijesti i prešućivanja bitnih činjenica - jer dr. Tuđmana se nije moglo obezvrijediti ako se usporedo s blaćenjem i omalovažavanjem njegova lika i uloge u stvaranju države ne baci ljaga i na temeljne značajke onoga što je ostvario (koncept pomirbe, ključne odluke tijekom procesa osamostaljenja i vođenja rata za slobodu, odnosi sa susjednom BiH, uspjesi diplomacije itd.). Najradikalniji među promotorima te anti-hrvatske propagande tvrdili su kako je "Hrvatska stvorena na zločinu" što je u cijelosti korespondiralo s tezama koje su se čule iz Beograda, od onih koji su osmislili i vodili krvavi rat s ciljem istrebljenja svega što nije srpsko (ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini) i stvaranja "Velike Srbije".

 Onima koji su zdušno radili na "detuđmanizaciji" trebalo je čitavo desetljeće da bi shvatili koliko je taj trud uzaludan i da je karizma prvog hrvatskog predsjednika u narodu toliko jaka da nijedna laž nije dovoljno velika i uvjerljiva kako bi je okrznula. Jedan od prvih iz te branše koji su u pozitivnom kontekstu spomenuli dr. Franju Tuđmana bio je nasljednik Stjepana Mesića na mjestu predsjednika Republike Hrvatske, dr. Ivo Josipović - dogodilo se to 2010. godine, već u prvoj godini njegova mandata, na opće zgražanje "lijevo-liberalne" javnosti. Pet godina poslije, stvari su otišle tako daleko, da je čak iz SDP-a došao prijedlog (iznio ga je Siniša Hajdaš Dončić u lipnju 2015.) po kojem bi novu zračnu luku u Zagrebu trebalo nazvati imenom prvog hrvatskog predsjednika. Bio je to pouzdan znak odustajanja od propalog projekta "detuđmanizacije", čime su se odškrinula vrata i za drugačiji pristup samom Domovinskom ratu.

 Evo citata iz jednog znanstvenog rada iz 2014. godine koji zorno potvrđuje kakav je bio učinak krajnje nemarnog odnosa hrvatskih vlasti i odgovornih osoba u državnom vrhu i resoru obrazovanja prema temeljnim vrijednostima naše zemlje i prema njezinoj recentnoj povijesti:

  "Ispitani skup od 200 učenika osmog razreda dviju osnovnih škola s bjelovarskoga područja nosi poruku koja ima statističku važnost: slabo znanje o Domovinskom ratu, što zahtijeva energičnije odgojne i obrazovne mjere, najvjerojatnije u cijeloj Hrvatskoj. Radi se o djeci koja su prve generacije rođenih nakon završetka Domovinskog rata i mirne reintegracije preostalih okupiranih područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Naočigled nije jasno zašto je predznanje o ratu tako nezadovoljavajuće prije negoli su učenici o njemu učili na nastavi povijesti. Radi se o djeci modernog, informatičkog doba, koja imaju pristup informacijama preko raznih sustava komunikacija. Nadalje, sam Domovinski rat ima veliku važnost za stvaranje hrvatske države, a da se ne spominju i neke druge posljedice kao što su ljudski i materijalni gubici, demografske promjene te problemi življenja i zdravlja hrvatskih branitelja. Područje današnje Bjelovarsko-bilogorske županije bilo je velikim dijelom poprište ratnih zbivanja kao što su osvajanje bjelovarske vojarne i pripadnih vojnih objekata i vojno-redarstvene akcije Otkos-10 i Orkan-91. Istočni i jugoistočni dijelovi Županije bili su u sastavu zone UNPA sektora Zapad. Nadalje, velik broj branitelja i pripadnika policije sudjelovao je u akcijama na teritoriju Županije i na bojištima diljem Hrvatske uključujući sudjelovanje u Bljesku i Oluji, a kojih je veliki broj poginuo ili nestao. Dubljom analizom dolazi se do zaključka da je uočeno neznanje učenika o Domovinskom ratu jednostavna posljedica kumulativnog propusta u kvantitativnom (nedovoljno poučavanje) i kvalitativnom (nedovoljno dobro poučavanje): propusta u obitelji i bližoj okolini, propusta u školi, propusta u društvu preko državnih i nedržavnih ustanova i organizacija te propusta u popularnoj kulturi. Kako je predznanje, kao i svako iduće znanje, bitno za kasniji život, to je potrebno nove naraštaje već odmalena poučavati o Domovinskom ratu, njegovoj istini, značenju i posljedicama."

(Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, sv. 8(2014), str. 357-371. Znanje učenika osmog razreda osnovne škole o Domovinskom ratu Zrinka Puharić Rudolf  Kiralj Dalibor Čavić. UDK 372.894:94(497.5)"1991/1995". Izvorni znanstveni članak. Rukopis prihvaćen za tisak: 12. 11. 2014.; preuzeto iz: Znanje učenika osmog razreda osnovne škole o Domovinskom ratu; https://hrcak.srce.hr/file/200858)

Povijest, udžbenik za 4. razred gimnazije, Alfa 2021.

(Adresa slike)

 Iz jednog članka objavljenog u Jutarnjem listu dvije godine poslije (26. siječnja 2016.), u kojem se govori o promjenama u nastavi povijesti prenose se stavovi članova ekspertne radne skupine za nove kurikulume iz povijesti i biologije (u što je uključeno oko 160 predmetnih stručnjaka), o čemu novinar Jutarnjeg lista kaže:

"U osnovnim školama o Domovinskom ratu učenici će učiti više no dosad, tvrde autori, jer će im učitelj moći posvetiti više nastavnih sati. U srednjim školama nastavnici moraju obraditi razdoblje suvremene hrvatske povijesti od 1990. do danas. U okviru tog područja predlažu se teme: Domovinski rat kroz iskustva pojedinaca i Franjo Tuđman i samostalna Hrvatska. Autori programa zaključuju da će učenici moći vrlo duboko ući u ovu tematiku na ovaj način."

 U istom tekstu u nastavku piše:

 "Kao jedno od tematskih područja koje se predlaže u ovom predmetu u srednjoj školi je 'Razdoblje moderne i suvremene povijesti.

U njemu, kako stoji u prijedlogu, učenik istražuje politički razvoj pojedinih država te međunarodne odnose u 19., 20. i 21. stoljeću, uključujući položaj Hrvatske te stvaranje i razvoj samostalne Hrvatske.

Među ostalim, analizira se značaj ratova 20. stoljeća za Hrvatsku, uključujući Prvi i Drugi svjetski rat te Domovinski rat.

A kako stoji u dokumentu: u svim razredima hrvatska povijest trebala bi biti zastupljena s najmanje 40 posto sadržaja, koliko i svjetska povijest, dok bi 20 posto bio slobodan sadržaj."

 Dalje se iznose i neke od primjedbi na dotadašnji sadržaj udžbenika i provedene korekcije u novim izdanjima i kurikulima:

" Pritom, u nastavnom planu i programu za gimnazije iz 1995. godine izrijekom se nigdje ne spominje ime Franje TUĐMANA [iako su u udžbenicima njegove slike, kao i poglavlja], pa ispada da je eksplicitnim navođenjem imena i prezimena prvog predsjednika Hrvatske on prvi put dobio svoje mjesto u kurikularnom dokumentu.

Povjesničarka Snježana KOREN  ističe da su kroz novi kurikulum naglasak stavili na istraživački pristup i aktivno učenje, u kojemu djeca trebaju naučiti temeljne činjenice jer su one stvar opće kulture, ali i razvijati kritičko razmišljanje i vještine koje će im trebati u životu."

(Izvor: https://www.skolskiportal.hr/sadrzaj/skolstvo-u-medijima/teme-iz-domovinskog-rata-ucit-ce-se-bitno-iscrpnije-nego-dosad/)

 Dakle, u udžbenicima povijesti za gimnazije iz 1995. godine, u poglavlju koje govori o prvom hrvatskom predsjedniku, nigdje se izrijekom ne spominje njegovo ime - i to je samo jedan u nizu apsurda koji je nemoguće objasniti.

 Osvrnimo se sad na jednu analizu iz svibnja 2019. godine koja obrađuje nastavu povijesti u hrvatskim srednjim školama:

 "Domovinski rat u Republici Hrvatskoj pripada najrecentnijem dijelu nacionalne povijesti, ali ga se i najmanje obrađuje kada je u pitanju nastava povijesti u srednjim školama. Nastavni djelatnici nadolaskom mature su pod iznimnim pritiskom kako bi stigli izvršiti sve stavke zadane nastavnim planom i programom, no često to ne uspijevaju. Prema sadašnjem programu, za nastavnu cjelinu o Domovinskom ratu predviđeno je tri do pet nastavnih sati, jednaka satnica kao za obradu sadržaja Hladnog rata. Usporedno, tema Drugog svjetskog rata dobiva i do osam nastavnih sati. Ove razlike u satnicama pokazuju manju posvećenost nacionalnoj povijesti po pitanju ratova koji su obilježili 20. stoljeće.

 Osnovno nastavno sredstvo svakog učenika i nastavnika je udžbenik, no pitanje je koliko udžbenici kvalitetno ispunjavaju svoju ulogu na temi Domovinskog rata vezano uz bitne činjenice i interpretacije, ali i koliko prate ono što literatura navodi pod konceptima nastave povijesti. Iako bismo htjeli vjerovati da povijest razvija shvaćanje kauzalnosti, promjene, interpretacije i multiperspektivnosti (prema službenim dokumentima Republike Hrvatske, točnije prema smjernicama Ministarstva obrazovanja), čini se da je ovo razvijanje neusklađeno u praksi, što posljedično škodi svrsi izučavanja povijesti."

 Dalje se navode neki od primjera ozbiljnih nedostataka vezano za sadržaje udžbenika povijesti kad je u pitanju tematika Domovinskog rata:

 Prvi primjer: početak Domovinskog rata

U udžbenicima konkretno se nigdje ne navodi početak Domovinskog rata. Time se koči i primjena povijesnih koncepata – pogotovo najtemeljnijeg koncepta: kronološkog razmišljanja. Školska knjiga u priručniku čitanci namijenjenoj nastavnicima definira početak rata: 'Zakonskim aktima Republike Hrvatske, Domovinski rat obuhvaća razdoblje od 5. kolovoza 1990. (početak tečaja 'prvih hrvatskih redarstvenika') do 30. lipnja 1996. godine (s obzirom na prethodno ratno stanje, primjereniji bi bio datum 23. kolovoza 1996., kada je potpisan 'Sporazum o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije'). Udžbenici, primjetno, nisu to nigdje istaknuli.

Drugi primjer: masovna grobnica na Ovčari i stradanja stanovništva

 Razmjeri rata broje se u uništenom krajoliku i izgubljenom stanovništvu. Te brojke utječu na senzibilnost i uživljavanje u stanja drugih, što su neki od elemenata i vještina koje će učenici steći ako je koncept empatijskog razumijevanja povijesti adekvatno primijenjen. Suočavanjem sa ovakvom temom i dubljim objašnjenjem brojki učenicima će proširiti razumijevanje pojma rata, ali će im razviti i jedan vrijedan element koncepta kontinuiteta i promjene – svijest o promjeni. Na konkretno ovom primjeru, učenik će moći shvatiti zašto je Slavonija danas u padu stanovništva, zašto se nikada nije oporavila i koje gubitke je pretrpjela. Čisto faktografskim pristupom, učenik ne može razvijati određene vještine, niti u potpunosti razumjeti važnost događaja – iako posjeduje brojke, on te brojke neće moći rastumačiti bez dubljeg razumijevanja materije.

Treći primjer: bitke i vojno-redarstvene akcije

 Iwo Jima, Normandija, Barbarossa, Pearl Harbor. Ovo su neke od brojnih bitki tijekom Drugog svjetskog rata kojima se posvećuje pažnja tijekom srednjoškolskog obrazovanja i o kojima učenici znaju reći nekoliko osnovnih stvari. Za rat koji je oblikovao suvremenu hrvatsku državu, učenici mogu spomenuti dvije akcije: Bljesak i Oluja. Iako to jesu dvije najznačajnije i najveće vojno-redarstvene akcije, postoji još niz manjih akcija koje su pridonijele strateškom osvajanju hrvatskog teritorija i pripremile teritorij za izvedbu navedenih akcija. U ovakvim propustima, ide se na štetu razumijevanja uzročno – posljedičnih veza, te se gubi kontinuitet u razumijevanju početka 21. stoljeća na području Hrvatske."

(Izvor: "Koliko nastava povijesti u srednjim školama posvećuje vremena Domovinskom ratu?". Identitet hr, 27. 5. 2019. ; https://identitet.hr/koliko-nastava-povijesti-u-srednjim-skolama-posvecuje-vremena-domovinskom-ratu-i/)

 I na kraju, pogledajmo kako se neke od bitnih tema Domovinskog rata obrađuju danas u završnim razredima osnovne škole (citati su uzeti iz: Povijest, udžbenik za 8. razred osnovne škole, 1. izdanje, Alfa, Zagreb, 2021.; autori: dr. sc. Ante Nazor, dr. sc. Nikica Barić, Ivan Brigović prof., Zaviša Kačić Alesić prof. Mira Racić prof. Zrinka Racić prof.).  

 U Poglavlju "Velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku" jasno su naznačeni ciljevi agresora:

"S obzirom na svoj cilj da svi Srbi žive u jednoj državi, velikosrpska politika planirala je stvaranje srpske države na većem dijelu bivše Jugoslavije." (str. 88)

 "Operacija Oluja. Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja", poglavlje je u kojem je obrađena također vrlo važna tema koja i danas predstavlja točku prijepora u odnosima Republike Hrvatske i Srbije, a u stanovitom smislu predmet je različitih tumačenja i pogleda, pa i sukobljavanja i na samoj javnoj i političkoj sceni u Hrvatskoj (budući da neki akteri javnog i političkog života iz redova srpske manjine u Hrvatskoj i radikalnih ljevičarskih i liberalnih stranaka i dalje ustrajavaju na tvrdnjama kako su operacije oslobađanja okupiranih hrvatskih područja 1995. godine imale za cilj "progon i etničko čišćenje Srba").

 Evo što o tomu kaže spomenuti udžbenik:

"SRPSKO STANOVNIŠTVO NA OKUPIRANOM PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE I OLUJA

 Već u prvim satima Oluje predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman pozvao je građane srpske narodnosti na do tada okupiranom području da ostanu kod kuće i bez straha dočekaju hrvatsku vlast.

 Usprkos tomu, uoči i tijekom Oluje svoje domove na okupiranom području Republike Hrvatske prije dolaska hrvatskih snaga napustilo je više desetaka tisuća hrvatskih građana srpske narodnosti.

 Njihov konačni i masovni odlazak zapovjedilo je i sprovelo vojno i političko vodstvo pobunjenih Srba u popodnevnim satima prvog dana operacije Oluja.

 To je bio završni čin tragedije srpskog naroda u Hrvatskoj koju je uzrokovala osvajačka strategija srbijanskog vodstva.

 Tijekom i neposredno nakon Oluje, iz osvete ili koristoljublja pojedinaca ili pojedinih skupina, zapaljen je dio kuća i imovine hrvatskih građana srpske narodnosti na oslobođenom području, a zabilježeni su i zločini u kojima su ubijeni pojedini Srbi koji nisu napustili to područje.

 Takvi izolirani slučajevi bili su u suprotnosti sa zapovjedi hrvatskog vodstva o oslobađanju teritorija i časnim ponašanjem većine hrvatskih vojnika i nisu usporedivi s planskim djelovanjem srpskih snaga od 1991."

(Isto, str. 97-98.)

 Spomenimo još i to da udžbenik iz kojeg su uzeti ovi citati u cjelini 2. naslovljenoj "DOMOVINSKI RAT 1991. - 1995." tu tematiku obrađuje na 17 stranica (88-105.), te da su u okviru nje zastupljena sljedeća poglavlja:

2. 1. "Velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku" (str. 88-90.); 2. 2. "Obrana Hrvatske od velikosrpske i crnogorske agresije" (str. 91-93.); 2. 3. "Oslobodilačke akcije Hrvatske vojske" (str. 94-95.); 2. 4. "Operacija Oluja. Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja" (str. 96-98.); 2. 5. "Rat u Bosni i Hercegovini" (str. 99-101.), a ista je obuhvaćena i cjelinom br. 3 naslovljenom " STRADANJA STANOVNIŠTVA I RATNA RAZARANJA TIJEKOM DOMOVINSKOG RATA" (str. 102-105).

Zaključak:

 U posljednjih 5 godina (od 2021. godine do danas) primjetan je pozitivan pomak kad je u pitanju izučavanje suvremene hrvatske povijesti, pa i Domovinskog rata u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj, pogotovu usporedi li se to sa stanjem u razdoblju 2000 - 2021. godine. Domovinski rat proučava se kao ključan događaj naše moderne povijesti i temelj suvremene hrvatske države i obuhvaća najvažnija razdoblja iz 90-ih godina prošlog stoljeća s mnogo sadržajnijim i detaljnijim informacija nego je to bio slučaj prije 10, 15 ili 20 godina. On je dio završnog dijela kurikuluma za 8. razred osnovne škole i obuhvaća lekcije vezano za uzroke rata i agresije, ključne bitke i tijek oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske. U srednjim školama u okviru obrade suvremene hrvatske povijesti, izučavaju se vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske i policije, događaji u svezi međunarodnog priznanja naše države i mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

 Nastava obuhvaća političke aspekte, pregled najvažnijih događaja i kronologiju zbivanja tijekom Domovinskog rata, najčešće s većim brojem nastavnih sati nego je to bio slučaj ranije, a predavači imaju mogućnost posvetiti više vremena toj temi, s ciljem bolje i cjelovitije prezentacije povijesnih činjenica i kvalitetnije edukacije učenika. Je li to dovoljno i u kojoj mjeri je ovo važno i nezaobilazno razdoblje naše recentne povijesti prikazano objektivno i nepristrano - uz sve relevantne činjenice i autentične izvore - i postoji li optimalan broj nastavnih sati potreban za obradu tako složene i bitne materije, pitanja su kojima će se i dalje baviti stručnjaci za oblast obrazovanja i Ministarstvo znanosti obrazovanja i mladih, nadajmo se, na korist i dobrobit obrazovnog sustava, učenika, pa i svih nas koji živimo u Republici Hrvatskoj i doživljavamo je kao svoju domovinu.

 Hrvatskoj ne treba nikakav mitski prikaz prošlosti, pa ni nekritičko veličanje Domovinskog rata, pogotovu ne tako što bi se o njemu govorili jezikom propagande, jer stvarnost je u tom razdoblju bila toliko okrutna i surova da su suvišne bilo kakve hiperbole i pretjerivanja. Sasvim je dovoljno iznijeti činjenice i istinu prikazati onakvom kakva je uistinu bila - za što autentičnih i vjerodostojnih izvora i podataka imamo na pretek.

 Teško je graditi budućnost bez spoznaje o prošlosti. Naša nacionalna povijest (kao uostalom i povijest svakog drugog naroda) dio je identiteta i temelj svijesti o sebi samima, svijetu koji nas okružuje i naslijeđe koje oblikuje sadašnjost. Ako ne znamo tko smo, što smo, gdje, kako i kada smo griješili, kuda i zašto idemo, ako nismo u stanju ništa naučiti iz prošlosti, kako možemo kreirati sadašnjost u kojoj bi trebali postaviti temelje za bolju i sretniju sutrašnjicu?

(Video): dr. Mato Artuković: Domovinski rat i dr. Franjo Tuđman u hrvatskim školskim udžbenicima - Veliko Trgovišće, 10. svibnja 2019.;

Zlatko Pinter/PDN