Don Anđelko Kaćunko - Od Sv.VIDA do Co.VIDA (Video)

25.03.2020. 10:16:00

(priča za 2. Otočki dekameron)

 

(Internet ima novi termin za sve koji krše mjere samoizolacije - COVIDIOT? Ja sam toj novokovanici ipak dao drugo značenje.Zbog medijskih obmana ljudi su postali KRATkovidNI kovidIOCI kovidIOTSKE 'Coronerije' koja je stvorila kretenerijski 'virusvaj & koronasilje'...)

 

Godina je 1020. U Europi hara zarazna bolest, za koju se pročulo da dolazi iz Kine. Mali pomorski grad Potok u maloj europskoj zemlji Neumskoj doživljava procvat, jer njegova luka povezuje sve okolne zemlje, u koje iz nje odlazi roba što brodovima stiže iz cijeloga svijeta. Usporedno s bogatstvom i slavom, kulturnim i ekonomskim napretkom – kako to redovito biva, o čemu postoje mnogi primjeri u svijetu – silno se razvijala također prostitucija, širio se organizirani kriminal, uvodili se tuđi i strani običaji koje je puk s radošću prihvaćao kao dijete novu igračku. Premda je Potok službeno bio kršćanski, to je bila samo maska. Pravo lice grada najbolje se vidjelo na godišnjemu karnevalskom ophodu, kad se sve staro i novo pomiješa ter postane jedinstven društveni koktel poganskih tradicija i iskrivljene pučke pobožnosti ter najveće moralne raskalašenosti. Protiv toga ludila godinama su u crkvama žestoko grmjeli svećenici, a ponekad i sam biskup. Uzalud – narod se nije dao 'pokrstiti'.

 

A onda se, kao specijalna uvozna roba, dovezena vjerojatno nekim brodom, u veljači gradom počela širiti ista opaka zaraza, kojoj su se Potočani rugali dok je bila daleko. Bolest je tako napredovala da su gradske vlasti – nakon što su se napunile sve bolnice i sve karantene, a pogrebnim poduzećima procvao posao – doslovce kleknule pred biskupa s molbom da i on nešto poduzme. Biskup Devotius, nakon savjetovanja s Kaptolom, pozvao je pučke misionare Isusovce pa su po svim crkvama cijeli tjedan odjekivale večernje propovijedi koje su narod, a posebno mladež, pozivale na obraćenje. Uz to misionari su tijekom dana, obučeni u posebna zaštitna odijela, poput proroka Jone obilazili gradom viču: "Još četrdeset dana i Potok će biti razoren!" Neki su im se u početku smijali, mnogi mladi su ih izrugivali, ali već trećega dana sve su crkve bile tako pune da su misionari počeli održavati staleške propovijedi – za djecu, za mlade i za starije.

 

Kako se zaraza nije smanjivala narod je tražio da misionari ostanu još jedan tjedan, ali i to je bilo malo pa su se misije produžile do Uskrsa, koji je te godine bio u drugoj polovici travnja. Na koncu Korizme – u kojoj su isusovci posebno poticajno iznosili primjere svetaca, a stalno su isticali Svetoga Vida, mladoga mučenika iz prvih stoljeća Crkve – svečano je objavljeno da na Cvjetnicu u grad stiže iz Venecije čudotvorna slika Svetoga Vida, koji je bio veoma štovan u cijeloj Europi. Toga svečanog dana cijeli grad je, bez straha od širenja zaraze, sudjelovao u golemoj gradskoj procesiji na čelu s biskupom, u kojoj je čudotvorna slika Sv. Vida nošena cijelim gradom, da bi nakon prolaska uzduž rive pobožnost bila zaključena na glavom gradskom trgu. Obavljajući marljivo i skrušeno najnužnije dnevne poslove, narod je u Velikom tjednu još žarče sudjelovao u svim pobožnostima, poglavito u obredima Svetoga trodnevlja, pa su te velike pokorničke misije svečano zaključene dirljivom proslavom Gospodinova Uskrsnuća, koju je na trgu predvodio sam biskup Devotius zajedno sa svim misionarima. Jamčeći prestanak opake zaraze i stavljajući sve u ruke Božje, misionari su u završnoj besjedi narod potaknuli na žarko štovanje Sv. Vida i najavili ponovni dolazak u Potok upravo na sam Svetčev blagdan – 15. lipnja, obećavši gradu darovati mramorni kip Sv. Vida.

 

Dogodilo se da je narod poslušao misionare ter promijenio način života pa se zaraza postupno povlačila i do početka lipnja gotovo nestala. Zato je svečano i dotad neviđeno slavlje Vidova – 15. lipnja te godine – ušlo u povijest tako što je Sv. Vid proglašen zaštitnikom Potoka, a njegov blagdan uzet kao Dan Grada, koji od tada dobiva naziv Potok Sv. Vida.

 

● ● ●

 

Godina je 2033. – u gradu Potoku u nekadašnjoj maloj državi Neumskoj vlada velika uznemirenost kao i u cijeloj Euraziji – Drugoj regiji Novog svjetskog poredka. Novi poglavar Katoličke Crkve - koja je u posljednja tri desetljeća velikom brzinom na globalnoj razini svedena na "reliquiae reliquiarum", nakon što je u cijeloj EU svedena na "malo stado" - 1. siječnja 2031. na blagdan Bogorodice Marije proglasio je Svetu godinu 2033. i globalnu proslavu Velikoga jubileja: 2000. rođendan Crkve. U novim i teškim okolnostima za Crkvu papa je rijetko boravio u Vatikanu i tajno je putovao svijetom ter je s raznih mjesta vjernicima slao poruke ohrabrenja i poticaje za pripravu Jubileja 2033. Premda je globalna vlast sve imala pod nadzorom, hvatala ju je postupno zebnja, jer se u cijelom svijetu a poglavito u Euraziji u zraku osjećao ter iz dana u dan pojačavao nekakav čudan 'duhovni elektricitet', sličan onome prije iznenadnog nastupa orkanske oluje. I to upravo u trenutku smirivanja globalne situacije nakon svih proteklih nevolja.

 

Trinaest godina prije toga gotovo cijeli svijet bila je zahvatila epidemija novog i nepoznatog virusa koji je nazvan Corona, a uzrokuje bolest čudna imena: COVID-19. Zaraza se širila neviđenom brzinom, a panika je rasla neusporedivo brže. Vlade svih zemalja, kao i središnja uprava EU u Bris-selu donosile su sve oštrije odredbe kojima su se ograničavala prava i slobode građana. Već nakon samo dva mjeseca svijet je bio na rubu kaosa jer je zajedno s bolešću došlo i do pandemije virusa straha. Kršćani koji su još uvijek držali do svoje vjere, poglavito katolici i evangelici, ostali su zatečeni odlukama svojih duhovnih pastira, koji su prihvaćali sve odredbe civilnih sustava za obranu zdravlja građana pa su ubrzo zabranjena sva javna vjerska okupljanja i u crkvama i na otvorenim prostorima. Jedina iznimka u toj histeriji bila je pravoslavna Rusija. Mediji takozvanog Zapadnog svijeta uopće nisu donosili nikakve informacije iz zemalja i s kontinenata u kojima nije harala pošast Corone. EU je ubrzano tonula u sve veću krizu jer je njezinu demografsku katastrofu pojačala smrtnost od zaraze Coronom. Zato je po uzoru na lokalne tzv. Stožere civilne zaštite, već sredinom 2020. počelo osnivanje najprije međudržavnih takvih uprava, a one su poslije prerasle u kontinentalne. Tako je pod maskom globalne zaštite zdravlja i sigurnosti građana, na traženje Svjetske zdravstvene organizacije postupno uspostavljena također vojno-politička globalna vlast, u koju su se po određenim uvjetima uklopile također Rusija i Kina. Svijetu je zajamčena sigurnost pod uvjetom podpune poslušnosti i odricanja od nekih sloboda, a ostatci suvereniteta svih država preneseni su na globalnu vlast budućega Novog svjetskog poredka. Cijeli svijet trebao je biti podijeljen na četiri globalne regije, a sustav je zamišljen na četiri temelja: "Jedan svijet, jedna vlada, jedna valuta, i jedna religija u kojoj se svi slažu!"

 

Godine 2021., unatoč žestokom protivljenju Vatikana, odlukom Ujedinjenih naroda, najprije je u manjim zemljama a potom i u većima crkvena vlast podpuno podređena svjetovnoj. U gradu Potoku gradonačelnik Oberšinjel postao je generalni vikar "biskupije u tranziciji". Vatikan je otezao s postavljanjem nasljednika ostarjelom i oslabjelom biskupu Kamiliću pa je on postao igračka u rukama mlađih članova Ordinarijata koji su bili tajno povezani s gradskom vlašću. Zato su u Potoku sve promjene tekle brže nego igdje u Regiji. "Biskupija" je odmah poduprla globalni projekt ugradnje nadzornih "monitora" u sve crkve, a takva je tehnologija postupno instalirana u privatne stanove ali i u sve javne unutarnje i vanjske prostore u cijelom svijetu. Uz to, nadzor pučanstva pojačan je praćenjem pomoću pametnih telefona ili elektronskom narukvicom, ali mnogi su radije prihvatili čipiranje kao oblik slobode i olakšanog obavljanja mnogih javnih poslova. Organizacijski preustroj onoga što se još samo neslužbeno zvalo "Crkva" izveden je najprije u Neumskoj, a čast da među gradovima bude prvi nije pripala Metropoli nego Potoku. Sve su nekadašnje biskupije pretvorene u Civilne organizacije (Co.), ali su se od ostalih razlikovale samo po kratici grada ili imena nekadašnjeg tradicionalnog svetca zaštitnika u nazivu, premda to nije imalo nikakvo duhovno značenje. Zaštitnik grada Potoka prestao je biti Sv. Vid pa je i ime Dana Grada promijenjeno u Co.VID, ali nadnevak slavlja ostao je 15. lipnja. Isto se dogodilo i u drugim sjedištima nekadašnjih biskupija – u Stiplusu se Co.ST slavio na dan prijašnjeg blagdana Sv. Duje, u Šinibegu je Sv. Mihovila zamijenio Co.MIKA, a Zarad je morao prihvatiti Co.STOŠ, itd. Umjesto nekadašnjih euharistijskih slavlja, po uzoru na Potok koji je s time započeo, u svim se katedralama i crkvama većih mjesta na najsvečaniji način obavljala univerzalna "Missa industriale", a crkveni obredi u svim manjim mjestima bili su dokinuti. Većina malih crkava ostala je zatvorena i nakon što je opaka epidemija prestala ili su pretvorene u turističku atrakciju.

 

U toj novoj eri, ili "novom eonu", kako je naknadno službeno prozvano novo vrijeme od 2020. godine, nije bilo nikakve vanjske represije nad kršćanima, osim što su mediji i javni djelatnici sve religije proglasili natražnim, neprirodnim i protuznanstvenim ostatcima prošlosti, ali je svima – i židovima, i kršćanima, i muslimanima, i ostalima, jednako kao i sotonistima – zajamčena aktivnost, ravnopravnost i sloboda samo i isključivo u strogoj privatnosti. Nakon prvotnog zatišja, u kojem su katolici živjeli povučeno poput prvih kršćana u katakombama, globalna vlast se po cijelom svijetu morala suočavati sa sve češćim ispadima tzv. samozvanih proroka koji su bili spremni umrijeti samo da mogu na glavnom gradskom trgu navijestiti da je Isus Krist jedini Spasitelj i pozvati ljude na obraćenje i hrabrost, a po zgradama su se pojavljivali grafiti "33-2033", redovito ispisivani noću. Zato su i građani Potoka, stojeći iza zavjesa na prozorima svojih stanova, svaku večer s golemim nestrpljenjem čekali da satovi pokažu 20.33, kada su se redovito događale te povrjemene "kršćanske provokacije". Zbog toga je vlast uvela cjelonoćni policijski sat od osam i trideset navečer, kako bi neredima stala na kraj.

 

Poslije toga se mjesecima nije događalo ništa posebno, život je utonuo u staru kolotečinu nove monotonije. A onda jedne večeri, nakon što se na jugozapadu nebo tako zlokobno smračilo kao da najavljuje dolazak nekoliko tornada – točno 2 minute i 33 sekunde prije nastupa policijskog sata – glavnom ulicom grada Potoka protutnjao je kamion s jakim razglasom iz kojega su cijelim gradom odjekivale riječi proroka Jone, koje su najavile početak ponovnoga Gospodinova dolaska u strašljiva ljudska srdca: "Još četrdeset dana i Potok će biti razoren…!" Istoga trena kad su se oglasile policijske sirene za uzbunu, mračno nebo je uzvratilo munjama i gromovima, a prolomi oblaka i uraganski vjetar u nekoliko sekunda već su nemilice šibali cijeli grad. Strahota je trajala 20 minuta i 33 sekunde ter naglo prestala kao što je iznenada nastupila. Sav grad ostao je u mraku i strahu, nitko se nije usudio ni pogledati vani. Kad je nastala utiha prozori su se brzo napunili znatiželjnim glavama, a širom otvorene oči gledale su u čudesni odraz mjeseca u moru poput goleme duge nalik na hrvatsku trobojnicu. Na najvišem duginu luku, točno ispod Mjeseca koji je poprimio izgled Sunca, blistao je Križ iznad kojega su se u nijansama crvene, zlatne i srebrene boje prelijevala tri velika slova hrvatske jerolimice-glagoljice, koja su neki pročitali kao EPK, a većina je jasno vidjela kraticu IHS. A ispod Križa vedro je stajao Sveti Vid. U desnoj ruci čvrsto je držao mučeničku palmu, a lijevom rukom grlio je mramornu maketu grada Potoka…

 

 Unaprijed,sretan Uskrs iz župe don Anđelka Kaćunka!

 

 

Autor: Don Anđelko Kaćunko

Izvor:FB

Slika: Don Anđelko Kaćunko

Izvorni autor: Pripremio: Ivan Remeta Johnny/PDN

Autor: