DOSJE BOROVO SELO 1991.: Stevo Culej o tome što je prethodilo i što se zaista dogodilo

Istražujemo neispričanu priču o zapovjednoj odgovornosti, propustima sustava i tragediji koja je zauvijek promijenila tijek povijesti, počinje svoju izjavu hrvatski branitelj Stevo Culej

Mnogi tvrde da znaju istinu, no dokumenti i svjedočanstva iz sjene govore drukčije. Istražujemo neispričanu priču o zapovjednoj odgovornosti, propustima sustava i tragediji koja je zauvijek promijenila tijek povijesti, počinje svoju izjavu hrvatski branitelj Stevo Culej čiji je brat poginuo u Borovu Selu, a i san je bio sudionik događaja.

Tako Culej priča o slijedu događanja u rano proljeće 1991. godine, dok se stara država urušavala, jedno je selo postalo poprište događaja koji će postati sinonim za izdaju i hrabrost. Dok službene komemoracije nude linearnu verziju povijesti, u dubinama arhiva i sjećanjima preživjelih kriju se pitanja na koja još nitko nije dao odgovor. Je li tragedija u Borovu Selu bila neizbježna ili je bila rezultat katastrofalnih procjena onih koji su sjedili u sigurnosti ureda? Na temelju novih dokaza i istraživanja provedenih uz potporu Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, otvaramo dosje koji baca potpuno novo svjetlo na ljude, odluke i šutnju koja traje desetljećima. Donosimo integralni transkript izjave Steve Culeja.

„Želim postaviti nekoliko pitanja – i onima koji tvrde da znaju što je bilo, i onima koji su šutjeli, kao i onima koji bi danas željeli da se istina zna, ali samo po njihovoj verziji događaja. Ja ću govoriti o onome što smatram stvarnom istinom.

Sinoć je, koliko sam čuo, prikazan film o Josipu Reihl-Kiru, načelniku Policijske uprave Osijek iz 1991. godine, koji je ubijen u Tenji. O okolnostima njegove smrti postoje različite interpretacije, ali činjenica je da je ubijen i da je to tragičan događaj.

Međutim, kada govorimo o Borovu Selu i događajima 2. svibnja 1991., potrebno je podsjetiti na širi kontekst. U akciji u Borovu Selu sudjelovali su policijski djelatnici iz različitih uprava. Mnogi danas govore o svojoj ulozi toga dana, no istina je da su neki bili u središtu događaja i podnijeli najveći teret, dok su drugi bili po strani.

Dana 1. svibnja 1991. četvorica hrvatskih policajaca otišla su u Borovo Selo skinuti srpsku zastavu. Dvojica su uspjela pobjeći, dok su dvojica zarobljena i brutalno pretučena. To je potaknulo lanac događaja koji je doveo do akcije oslobađanja 2. svibnja.

U Policijskoj upravi Vukovar održan je hitan sastanak. Na sastanku su sudjelovali predstavnici policije i sigurnosnih službi. Prema dostupnim svjedočenjima, postojala su upozorenja da se u Borovu Selu nalazi velik broj naoružanih srpskih paravojnih formacija, uključujući pripadnike raznih četničkih skupina iz Srbije. Unatoč tim upozorenjima, donesena je odluka da se krene u akciju oslobađanja zarobljenih policajaca.

Važno je razumjeti i tadašnje stanje unutar policije. Hrvatska je 25. lipnja 1991. donijela odluku o razdruživanju, no već ranije su se događale ozbiljne sigurnosne napetosti. Dio policijskih službenika iz bivšeg sustava nije se identificirao s novim hrvatskim obilježjima, dok su drugi ponosno nosili hrvatske simbole. Atmosfera je bila podijeljena i nepovjerljiva.

U akciju 2. svibnja krenuli su policajci koji su već neko vrijeme bili raspoređeni u Vukovaru. Ušli su u Borovo Selo prema dogovoru, no ubrzo je izbila žestoka borba jer su upali u zasjedu. Dio snaga koje su trebale pružiti potporu nije stigao na vrijeme. Cesta je zatvorena, a policajci su ostali okruženi.

Toga dana dvanaest hrvatskih policajaca je ubijeno, a više ih je ranjeno. Mnogi su bili nepripremljeni za takvu vrstu sukoba. Neki nisu ni stigli zapucati. Bilo je panike, neiskustva i šoka. To je bio jedan od prvih otvorenih i krvavih sukoba koji je pokazao razmjere nadolazećeg rata.

U javnosti se, međutim, rijetko otvaraju pitanja zapovjedne odgovornosti i uloge pojedinih osoba u organizaciji i provedbi akcije. Postoje tvrdnje o propustima, nedostatku izvješća te o osobama koje su nakon događaja nastavile karijeru bez detaljnog preispitivanja njihove uloge. Autor iznosi sumnje u odgovornost tadašnjih rukovodećih kadrova te navodi da neka ključna službena izvješća o događajima nisu dostupna.

Također ističe da je napisao knjigu temeljenu na dokumentima i svjedočanstvima iz tog vremena, uz potporu Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. U knjizi su, kako navodi, iznesene nove spoznaje potkrijepljene dokumentacijom.

Smatra da se o Borovu Selu često govori selektivno te da se cjelovita slika može dobiti tek detaljnom analizom svih dostupnih podataka i svjedočanstava. Naglašava kako mu nije cilj osobna promocija, nego rasvjetljavanje događaja i odgovornosti.

Na kraju poručuje da se javio isključivo zato što smatra neprihvatljivim da se pojedine osobe prikazuju isključivo u pozitivnom svjetlu bez kritičkog preispitivanja njihove uloge u događajima koji su prethodili tragediji u Borovu Selu.“