Druže Tito kupit ću ti fiću, a Mercedes didu Kuščeviću

Danas se vrši hajka na hrvatski grb s početnim bijelim poljem kao tobože isključivo ustaški (iako se točno zna kako je izgledala zastava NDH), unatoč tome što je u tom obliku bila šest mjeseci zastava demokratske Hrvatske, a o krovu zagrebačke crkve Sv. Marka da i ne govorimo. O čemu je onda riječ? Pa o tome da se želi ostaviti dojam kako je svako hrvatsko znakovlje zabranjeno osim onoga koje je izričito dozvoljeno

Početkom ljeta svijet je obišla vijest da je mladi Iranac Reza Parastesh, poznatiji kao “lažni Messi”, završio u pritvoru jer ga je jedna dama prijavila za lažno predstavljanje. Ispalo je da je dovitljivi Reza spavao s 23 žene kojima se lažno predstavljao kao Leo Messi, a neke od njih su ga tužile. Jedna od žrtava je izjavila kako ju je prevario govoreći da je Messi i da će je odvesti u Španjolsku.

Svjesno je stvarao zabunu, pa je između ostalog skratio kosu i pustio bradu da više sliči na genijalnog nogometaša. I doista, obličje Lea Messija i Reze Parastesha je gotovo identično – nizak, nabijen, u najmanju ruku nelijep muškarac (istini za volju, donedavno su u dinarskim krajevima govorili kako muško ne može biti ružno).

Dakle, svojom stvarnom osobom i pojavnošću teško da bi mogao postići takvu munjevitu naklonost dama, ali one su pogrešno mislile da je pred njima bogati i slavni nogometaš i podavale su se svojoj projekciji koja sa stvarnim čovjekom nema veze, jer je u Messijevom seksepilu očito ključni faktor to što nevjerojatno umješno nogama naganja napuhani komad kože i time zarađuje milijune pa stoga automatski u očima dijela žena postaje visok, zgodan i plav, dok kod Reze to nije slučaj.

Prevario ih je jer su dobile ono što obličjem jeste, a to je Messi, samo bez nogometnog talenta, novca i slave. Na sličan način i lažnjaci na placu parodiraju napuhanost brendiranih originala. Ta igra zabune je komična jer razotkriva kako su ljudi idealistička bića, koja se ne drže puke materijalne stvarnosti ispred sebe, već ih vodi ideja, misao o tom neuglednom čovječuljku riđe brade.

Dama nije mogla znati je li to Messi ili neki obični Reza, jer izgledaju isto. I onda kažu da je izgled važan! Igra zabune temeljena na stvarnom ili fiktivnom dvojništvu ovih dana zabavlja i hrvatsku javnost-

Revan egzorcist ustaškog duha u Hrvatskoj ostaje zbunjen pri pogledu na fotografiju kojom na Booking.com svoj brački apartman reklamira bivši Plenkovićev paž Lovro Kuščević. Vidi li se na kaminu fotografija Ante Pavelića ili je riječ o Kuščevićevom (pra)djedu kako je kasnije tvrdio optuženi iznajmljivač? Kako dokučiti istinu?

S jedne strane ne bi me začudilo da HDZ-ovci, koji su preko dana ponizni pred Pupovcem i Vučićem, navečer, vikendom i na godišnjem odmoru među svoja četiri zida daju sebi takve ekstremne simboličke oduške. No, s druge strane, činjenica je da bi neki drugi akteri i u Rorschachovoj mrlji vidjeli ustaško znakovlje i genocidni karakter bilo koje hrvatske države. Nije to od jučer, a čini se kako još dugo trajati.

Nekada se uhićivalo zbog hrvatske trobojnice bez socijalističkih obilježja (v. slučaj svatova Ante Paradžika), a vrhunac srpske paranoje i hrvatske kukavnosti bilo je cenzuriranje pojedinih slova abecede pa je znak Univerzijade u Zagrebu 1987. umjesto slova “U”, kao u svim prijašnjim i kasnijim, bio neki iskrivljeni Y.

Danas se vrši hajka na hrvatski grb s početnim bijelim poljem kao tobože isključivo ustaški (iako se točno zna kako je izgledala zastava NDH), unatoč tome što je u tom obliku bila šest mjeseci zastava demokratske Hrvatske, a o krovu zagrebačke crkve Sv. Marka da i ne govorimo. O čemu je onda riječ? Pa o tome da se želi ostaviti dojam kako je svako hrvatsko znakovlje zabranjeno osim onoga koje je izričito dozvoljeno.

U konačnici i da je svako hrvatstvo koje nije pod kontrolom automatski ustaštvo. Zanimljivo je kako su najveći njegovatelji kulta ustaša i NDH upravo dijelovi srpske politike i medija. Ustašluk u biti i jeste srpski proizvod, točnije reaktivni nusproizvod velikosrpske politike, a ne izraz dominantne hrvatske političke tradicije.

Osim provokatorima, idiotima i neupućenoj mladeži, koji upadaju u tu zamku pa pored demokratske, slobodne Hrvatske furaju NDH nabacujući egzorcistima na volej, ta igra je većini jasna. Ali, očito će se i dalje nastaviti, a eventualne zabrane je samo intenziviraju i čine semiotički dovitljivijom i raznovrsnijom.

Može se, primjerice, drakonski kažnjavati slavljenje Ante Pavelića, čelnika NDH, ali ne i nekog drugog Ante Pavelića, recimo istoimenog autolimara iz Gospića, ili slavljenje “Pavelića” općenito jer to može biti i novinar Boris Pavelić, pa ovisno o kontekstu možemo izreći istinitu tvrdnju da je “Pavelić gromada antifašizma u Hrvatskoj”.

Može se zabraniti isticanje Pavelićeve slike, ali ne i ikonografija s djedom Lovre Kuščevića. Tu dolazimo do potencijalnog problema koji zalazi u područje semiotike, znanosti o znakovima i suptilne igre preoznačavanja, beskonačne semioze, u ovom slučaju preko dvojništva.

Sličnu sprdnju, o čemu sam već pisao, izveli su Imoćani u nogometnoj sezoni 2006/2007 kad je na bijelom dresu NK Imotski stajao natpis gUj, kojim je dominiralo golemo, crno slovo U i u njemu hrvatski grb, s prvim bijelim poljem. Na pitanje novinara klub se ogradio riječima da je to logo sponzora, građevinskog poduzeća “gUj” iz Slivna, čiji je vlasnik potom ljubazno objasnio da je ime njegove tvrtke sastavljeno od prvih slova njegova imena Gojko i sinova imena Jure, te velikog U jer je htio da skraćenica znači “Gojko Und Jure”.

Na dodatno pitanje zašto je grb s prvim bijelim kvadratom unutar slova U, Imoćanin je spremno odgovorio kako je po izvornoj ideji loga u veliko “U” trebala doći dizalica kao simbol njihove građevinske djelatnosti, ali dizalica nije stala, pa su ubacili grb.

Nakon zahtjeva HNS-a da s dresova uklone znak tvrtke iz Slivna, nogometaši Imotskog su na sljedeću utakmicu istrčali u dresovima na kojima je umjesto slova “U” bio bijeli upitnik.Takva vrsta poigravanja simbolima pokazuje besmislenost zabrana, jer kako razlučiti označitelj i označeno? Kada je riječ o običnom slovu abecede, a kada o označitelju za ustaški pokret?

Nakon što se netko ili nešto, primjerice Kuščevićev djed, uspostavi kao ikona, slijedi daljnja mitologizacija, u ovom slučaju mogu se očekivati nove priče, legende, mitovi o pothvatima dide Kuščevića, primjerice kako je on opskrbio Brač bračkim kamenom, kako je s trudnicom na leđima koja se počela porađati preplivao od Supetra do Splita a da se nije smočila, kako je uspio zalupiti rotirajućim vratima i slično. Pa tko ga ne bi slavio?

Eventualnim slavljenjem dide Kuščevića odaje li se počast njemu ili možda, metonimijski, liku na kojeg navodno sliči? Poznajući dalmatinsku srčanost u obožavanju svojih ikona ne bi čudilo da u budućnosti neki i istetoviraju lik dide Kuščevića na potkoljenici ili ramenu, kao što najveći fanovi danas ponosno vlastitom kožom slave Mišu Kovača, drugu karizmatsku pojavu.

Posrnuli HDZ-ovac je navodno prije nekoliko godina dijelio i vino s didovim likom. Ne znamo je li pjevao – druže Tito kupit ću ti fiću, a mercedes didu Kuščeviću ili čak – svjetla zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam dida Kuščevića. Uz Lovru Kuščevića, druga tragikomična medijska zvijezda tjedna je Milorad Pupovac, s tim da je Kuščević više komičan dok Pupovac preteže u tragediji.

Pupovac opet uspoređuje RH s NDH, a istovremeno je dio vlasti. Može ga se, tom logikom, optužiti za relativiziranje NDH jer ispada kako Srbima u Pavelićevoj državi i nije bilo loše, ako uzmemo da su bili dio vlasti kao Pupovac, raspolagali golemim novcem ustaške države, pa njime čak i izdavali privatni jugoslavenski politički tjednik pod krinkom tjednika srpske manjine. Ono što posebno zabrinjava je da Pupovac Republici Hrvatskoj predviđa isti kraj kojeg je doživjela NDH.

No, kako će onda, nakon njenog eventualnog pada opravdati svoju ulogu u toj državi. Hoće li reći da ju je iznutra podrivao tako što ju je financijski desetljećima iscrpljivao? Pupovac je, kako Dostojevski piše za jednog lažnjaka iz Bjesova, “utjelovljeni prijekor” koji stoji nad Domovinom.

Prema Pupovcu i HDZ-u koji ga održava u takvoj ulozi, Srbi u Hrvatskoj nisu građani za koje vrijede zakoni kao za sve druge (a treba imati na umu da su svi osumnjičeni za aktualne, bilo stvarne bilo fiktivne napade na ljude srpske nacionalnosti promptno uhićeni i bit će procesuirani), već su oni neka vrsta mističnog tijela, nadnaravnog kolektiva.

Samoproglašeni i od države pomazani i obilno honorirani centar za bol tog mističnog tijela je građanin Milorad Pupovac. Kada se nanese nepravda bilo kojem djeliću tog kolektiva odmah najviše zaboli Pupovca, i stvar se može izgladiti samo tako da mu se dadne više novca. I tako u nedogled. U ovoj priči najkukavniji je ispao Plenković i svita oko njega, a znakovito je da od Predsjednice ni traga ni glasa.