-Svi su klaunovi već ispričali lažne priče, pa što ćemo mi sad ovdje pričat'...” - kao i svaka teška priča dubrovačkih branitelja tako počinje i ova Gorana Mazića, čovjeka koji je tada, kao klinac s 21 godinom, obišao gotovo sva dubrovačka ratišta. Od Komolca, Župe, Mokošice, Nuncijate pa do Brgata i Sustjepana. Nije čekao da ga netko pokupi, na svaki je položaj otišao sam.
-Pa kad bih vidio da tu više nemam što raditi, pošao bi na prvo iduće mjesto gdje nas je falilo. A falilo nas je svuda. Zato i jesam na svim položajima sretao uvijek iste ljude, uvijek iste situacije, uvijek ista oprema – džemper i rebe, nikad dovoljno oružja za obranu, samo srce i luda glava i vazda iste ekipe ljudi. Danas da je, ne daj Bože, ista situacija, ja bi svog dvadesetgodišnjeg sina vjerojatno pokušao zaključati da ne ide niđe. Moji roditelji ni brata ni mene nisu mogli zaustaviti...” - priča Mazić, u društvu zvani Maza. Gružanin, tada dijete, kaže, bez puno pameti ali s voljom. Ide, pa što bude.
GRUŠKA DJECA
-Da nisam pošao što bih tu radio? Ili jesi ili nisi! Svatko od nas mogao je zbrisat', ali nije. Ostali smo, to je naš grad. I dan danas se snervam kad čujem glupe priče tipa 'mi smo vas morali doći braniti jer ste svi vi pobjegli...'. Ali prođe me brzo, sad sam više veliki, smijem se na te gluposti...”
Nije dugo pričao o ratnim danima, tvrdi da se puno toga i ne sjeća, muče ga datumi, mjeseci, godine, ali ne muče ga ljudi, situacije i sve što je vidio i preživio.
-Ne znam kako, ali na Bosanku nisam išao, eto, valjda sam imao sreće pa danas ovdje sjedim. Jer da se razumijemo, kako smo se mi obranili to je bila čista sreća. Tko je od nas išta znao o ičemu, gledali smo ratne filmove, a ovo nije bilo to.”
Sustjepan je 'na red' došao u prosincu, a prije toga događali su se Komolac, Župa dubrovačka, Brgat, Stara Mokošica, Nuncijata...
-Znao sam da im treba ljudi, nekoga sam upoznao u Staroj Mokošici đe je bio moj brat, vidio sam da je dole frka, nemaju ljudi, ni ničega i spustio se. Prolazili smo preko Kantafiga, iza naših leđa kilometar i pol bilo je minirano, eto koliko su u nas vjerovali. Na štreki sam gore našao troje ljudi. Po noći bi se zavukli, ujutro pomalo gledaj koga ima po selu. Jedino čega sam se bojao bilo je zarobljavanje. Znao sam da tad ide logor i mučenje. Samo da mi se to ne dogodi...” - priča Mazić.
-I tako sam se spustio u Sustjepan, i dolje našao 4 ili 5 ljudi. I to je to. Udaralo se po nama non stop. Radili su snajperi, minobacači, ma bez prestanka. Na štreki je bilo troje ljudi, ispod u Sustjepanu ih je bilo 4-5, došli su poslije neki Imoćani ili Sinjani ne znam više, u svakom slučaju bili su vojna policija. Ne sjećam se koliko sam bio na Nuncijati. Bio sam i na trocijevcu nekoliko dana. Pitali su zna li tko s njim, ja rekao da znam, a veze nisam im'o. Nisam tu metka opalio, nije se ništa događalo. Mijenjao sam ljude, kad sam došao u Sustjepan ostao sam do kraja.”
SVI BI PUCALI TRICU
Znali su, dodaje da nema povlačenja ni izvlačenja, to je zadnja linija, pa tko osta-osta. Bilo je svakakvih situacija, i smijeha i očaja, najviše smijeha.
-Vlada neko ludilo, adrenalin, živjeli smo tako. Bio je neki stari koš zagrađen jednom garažom. Ali na liniji od trice točno te ciljao snajper. Pa smo tu kao igrali, a svatko hoće pucat tricu! I onda gađaj, pa bjež, a iza leđa odmah čuješ dam-dam... A isto smo gađali. A što ćeš, pravili se da život nije stao...”
Straha je bilo, kao i u svakoga. Pa i kod pucanja trice, ali ponavlja, svakome je nešto zapisano. Tako je u Sustjepan došao čovjek i nestao u trenu.
-Oni su nas od prekoputa jasno vidjeli, taj mitraljez je stalno bio aktivan. Opalio je rafal i tog čovjeka koji je taj dan došao, između svih zidova i nas i od svih metaka pogodi jedan jedini i to ravno u srce. Samo se srušio, a nas trojica smo legli na njega, da ga previjemo i prekrijemo ga svojim tijelima. A oni su lupali po nama jer su nas točno vidjeli pod svjetlima i eto, nijedan nas tad nije pogodio. A on je otišao u sekundi.” Kad nije tukao snajper, tukli su mitraljezi i minobacači. Život se pomalo normalizirao u gradu, a Sustjepan je još bio omiljena meta. Maza je strahove prošao i prije Sustjepana.
-Prvo sam u Župi kad sam izašao ispred hotela doživio kanonadu, totalni šou sa svih strana i tu me kao ranilo po leđima. Mislio sam evo gotovo je, ali samo mi je rasparalo džemper i majicu i malo krvi, ništa. Zanimljivo, u isto vrijeme tog istog dana moj brat je u Primorju bio ranjen na istome mjestu na leđima, a čovjek koji je bio s njime je poginuo. Kad je pala Župa povlačili smo se i nas nekoliko smo pošli u policiju, dali su nam nešto oružja i pošli smo na Brgat. Tamo su me demolirali granatama. Bio sam u nekakvoj rupi, snimili su me točno gdje sam i četiri komada su na mene pucala, to je trajalo satima, tu sam više očenaša izmolio i psovki prosuo. Kako sam ostao živ? Nemam pojma. Ne ubija svaki metak, nije k'o na filmu, čovjek je bio 20 metara poviše mene, i njemu je bilo šou, mislio je da sam ja gotov, a ja za njega isto. Bio sam zadnja tri dana na Brgatu, kažu da je tad bilo najgore, nisam znao kako je bilo prije.”
Svi su se bojali, netko više, netko manje, nikome nije bilo svejedno.
-Ma svi smo se bojali, ja jedino strah nisam pokazivao, netko pokaže, netko ne. U tim gadnim situacijama meni je mozak radio ubrzano, a sve oko mene se odvijalo usporeno, a poslije kad bi sve završilo, idem zapalit cigar - ne mogu, tresem se. Zato je poslije rata ljudima bio veliki problem, nakon toliko godina adrenalina - ništa. Ma dobro je bilo... Ostali smo žive glave, to je to što ti imam reć'.”
NEMA RATNIH PRIČA, SAMO SMIJEH
Sad kad se to priča mlađim generacijama zvuči im sve kao film Rambo na steroidima. Prepušteni sami sebi, bez igdje ičega, snalazili se kako su znali i mogli. A poviše njih dobro organizirana armija koja ih je mogla smlatiti za čas. Da nije bilo onog nečega, što ni Goran sam ne može imenovati. Kaže, sreća.
-Ma to je više sličilo na seljačku bunu, samo nismo imali ni vile, eto tako. Kako su oni to izgubili protiv nas koji nismo imali ništa, to će se vjerojatno pitati idućih sto godina. I dalje sam uvjeren da je sve bila jednostavno sreća, iako sam ja dane provodio u uvjerenju da mi, ovakvi kakvi smo bili, ne možemo izgubiti. Zašto - pitaj boga, ali to me vodilo.”
Situacija se smirivala u Gradu, vojska je snage počela povlačiti na druga ratišta gdje se već dobro zakuhalo. Domaća ekipa se nekako razdvojila, mnogi su iz Sustjepana bili izranjavani, tad je sreo nekoga tko je rekao da se ide u Bosnu. Moralo se negdje, a njima je falilo ama baš svega. Nakon bosanske priče i povratka u Grad trebalo je dalje sa životom. Čuo je za višu školu za informatičare u Zagrebu. Imao je 26 godina i škola ga je zapravo spasila. Otišao je '98., diplomirao 2000. i onda je dobio rješenje o mirovini.
-Nitko me nije ništa pitao, samo su me poslali u mirovinu. A po zakonu su nas trebali zaposliti u državnim službama, to sam kasnije skužio da je razlog slanja u mirovinu. Jer ne bi mogli radit' ovo što danas rade da su branitelji bili u službi, ne bi im dali, previše volimo ovu zemlju. A onda je došla obitelj, druga vremena, mir za kojeg se nadam da će ostati.”
Na obljetnice ide s društvom, dobro poznatim, koji su kao i on zujali po položajima i susretali se na svakom. Ali o ratu se ne priča.
-Družimo se, povezani smo s ekipama u brojnim drugim gradovima, podržavamo se, imamo zbog čega biti povezani, mi idemo u Pakoštane, Vukovar, Grude, ma svugdje, idemo svake godine na nažalost brojna počivališta branitelja, sjetimo ih se, a kad smo zajedno ne pričamo o ratu, nego o životu u miru. I uglavnom se smijemo. Jedino tako se može živjeti.”
-Pošli smo u Čapljinu s HOS-ovcima u Dretelj, pa autostopom do Mostara, pa do Jablanice, pa do Konjica ponovo stopom, pa je neki vlak vozio na Pazarić, pa imali prijevoz do Igmana. Trebali smo ući u Sarajevo, ali tamo je bio neki nadobudni oficir, vidio sam da je vojno lice zaostalo iz bivše armije, nije baš bio za to pa smo produžili prvo s tamićem, a onda dvanaest sati pješke do Goražda.” - priča Mazić koji je upravo tamo drugi put bio ranjen.
-U Bosnu kad sam pošao mislio sam da znam sve, a onda sam rekao - ako odavde glavu izvučeš... to je već bila '92., majko mila, kad sam ono vidio... To nije bilo ratovanje. Ljudi su se, oni koji su ih imali, borili s nekakvim kuburama, a ovi bez oružja čekali bi da netko padne pa da mogu preuzet oružje. Eto. U nas je bilo krvi u potocima, a u njih su tekle rijeke krvi... Klaonica... Nisu imali bolnicu, samo dom zdravlja, znači ljudi umiru u mukama, ako si ranjen u stomak bolje ti se ubit'. Amputacije na živo, krikovi, jad i nevolja, klaonica, ništa drugo...” Na kraju uz njihovu pomoć jedino Goražde nije palo, ali sa strašnim posljedicama. Tad je ranjen u nogu.
-Tko je Drinu pregazio u nogu je ranjen bio' – tako ide pjesma, ha ha. Ja sam prvi ušao u tu takozvanu bolnicu, ali sam i zadnji koji je izašao iz Goražda, eto sve sam rekao...”
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.