DUBROVNIK – NAŠA SRAMOTA KOJU POVIJEST NEĆE ZABORAVITI

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicist

(Dubrovnik je bio pod opsadom, ali istinska opsada bila je nad našom savješću.)

Prvoga listopada 1991. godine Crna Gora je, nažalost, stala na stranu tame i mraka. Umjesto da bude čuvar svjetlosti, pridružila se onima koji su pokušali ugasiti svjetionik Jadrana – Dubrovnik. Toga dana, predvođeni velikosrpskim nacionalistima, crnogorski rezervisti postali su dio ratne mašinerije koja je udarila na grad kulture, slobode i ljepote, grad pod zaštitom svetoga Vlaha. Bio je to ne samo vojni napad nego i moralni sunovrat.

Trideset i četiri godine poslije, Dubrovnik je obnovio svoje kamene zidine. No Crna Gora još uvijek nije obnovila svoje moralne temelje. Ako nam Hrvati, u svojoj plemenitosti, mogu oprostiti, povijest to nikada neće učiniti. Povijest je neumoljiva i podsjeća nas da smo pristali na agresiju koja nikada nije smjela biti naša. Tada su topovi pucali na grad svjetlosti, a zapravo su rušili sve moralne granice Crne Gore.

Ipak, u toj tami postojali su oni koji nisu šutjeli. Brojni intelektualci, indipendisti i montenegristi svih nacija i vjera, 1. veljače 1992. godine okupili su se na Cetinju. Bio je to antiratni i prozapadni skup, ali i jasan glas za nezavisnu Crnu Goru. Sa Lovćena se orilo: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče“ – stih Cetinjanina Marka Popovića. Bio je to vapaj i molitva, priznanje da smo zalutali. Bio je to čin hrabrosti jer su mnogi tada riskirali sve kako bi izrekli istinu dok je režim grmio ratnim pjesmama i bojovnim poklicima o „srpskom Dubrovniku“.

U tim istim vremenima veliki crnogorski pjesnik Vito Nikolić napisao je potresnu pjesmu „Noć sa Dubrovnikom“. Njegovi stihovi, prožeti tugom i grižnjom savjesti, postali su poetsko svjedočanstvo da Crna Gora ima glasove koji se nisu mirili sa sramotom. Dubrovnik za Nikolića nije bio „tuđi grad“, nego vlastita rana, ogledalo naše odgovornosti. To je dokaz da književnost zna biti savjest kad politika zašuti.

Velikosrpski nacionalizam, nažalost, nije ostao zakopan u ruševinama 1991. godine. On je samo promijenio masku i nastavio djelovati – ne više granatama, nego lažima, negiranjem crnogorskog i hrvatskog identiteta i jezika, zatiranjem kulture i pokušajima da se Crna Gora prikaže kao „tuđi prostor“. Danas ta ideologija ne puca na zidine Dubrovnika, nego udara na svijest Crnogoraca, želeći razoriti njihove temelje iznutra.

Kao što su nekada topovi gađali grad svetoga Vlaha, tako danas propagandne parole i povijesni falsifikati pokušavaju urušiti samu ideju crnogorske državnosti. Velikosrpski nacionalizam nije prijetnja samo Dubrovniku ili Hrvatima u Crnoj Gori – on je prije svega prijetnja samoj Crnoj Gori. Narod koji pristane da mu drugi pišu ime i povijest prestaje postojati. Ako Crna Gora jasno i nepovratno ne odbaci taj teret, uvijek će postojati oni koji bi je ponovno poveli putem sramote.

Danas, dok u Europi ponovno jačaju ideologije mraka koje u Crnoj Gori dobivaju svoje lice u takozvanom „srpsko-ruskom svijetu“, ne smijemo zatvarati oči. Oni koji su prije 34 godine urlali „Udri na Dubrovnik“, danas bi, pod drugim parolama, ponovno poveli bojovničke pokliče protiv slobode, različitosti i kulture. Naša je obveza da ih prepoznamo i zaustavimo riječju, djelom i istinom.

Dubrovnik nije samo hrvatski grad. On je europski, mediteranski, svjetski simbol. Napasti Dubrovnik značilo je napasti vlastitu povijest, vlastitu čast, vlastito biće. I zato, i danas i sutra, i u vjekove vjekova, taj čin ostaje crna mrlja na našem obrazu.

Ovo nije glas mržnje, nego glas savjesti. Nema budućnosti za one koji gaze preko svoje prošlosti, kao što nema svjetlosti za onoga koji se boji upaliti luč istine. Ako zanijemimo, zlo će se ponovno obrušiti. Ako progovorimo, naše će riječi postati bedem protiv ponavljanja povijesti. Crna Gora mora znati da je priznanje put, a kajanje snaga.

Vaš oprost, dragi Dubrovčani, mjera je vaše veličine. Ali naše neumoljivo podsjećanje sebi da nismo smjeli – to je mjera našeg dostojanstva. I zato, pred Dubrovnikom kažem: možda nam možete oprostiti. Ali sami sebi – mi ne smijemo.

DUBROVNIČE

Toga dana kada smo trebali čuvati more,
donijeli smo tamu na tvoje zidine,
kao da smo htjeli ubiti čast u sebi.

Granate su padale,
a činilo mi se da padaju zvijezde u Jadran,
da se pjena pretvara u stid.

Dubrovniče,
biseru koji si stoljećima zidao slobodu
od kamena i riječi,
toga listopada 1991.
mi smo ti došli kao jahači apokalipse.
A trebali smo doći kao braća,
kao more koje spaja,
kao vjetar što nosi isti miris maslina.

Grmjeli su topovi,
a šutjela je savjest,
samo su pjesnici plakali,
oni koji su ti u noći pjevali:
„Oprosti nam, Dubrovniče.“

Danas su tvoje rane zarasle,
ali naše nisu.
Tvoje zidine ponovno stoje uspravno,
naša savjest još uvijek strepi.

Dubrovniče,
ne brojim tvoje rane,
jer znam – one su i naše.
Svaka granata na tvojim zidinama
razbila je lice Crne Gore
i lice čovječnosti
u koje se danas gledamo.

Ako možeš – oprosti.
Ako ne – primi moju šutnju kao krik.
Ali znaj,
moje pero bit će svjedok,
mač protiv zaborava.

I svaki put kad pogledam more
vidim tvoj odsjaj,
grad kamena, grad slobode,
grad koji je preživio tamu
da bi nama pokazao
kako izgleda svjetlost i uzvišenost
i da nas podsjeti
da je krivnja okov na našim rukama.

Božidar PROROČIĆ, književnik i publicist