Ovih dana pozornost javnosti dobila je Udruga braniteljskog centra za društveni razvoj. Predsjednik Udruge je dragovoljac Domovinskog rata, HRVI, gosp. Đuro Knezičić. Stoga smo odlučili porazgovarati s Đurom, o samoj Udruzi, njemu i jednom projektu (mada ih ima više), pa krenimo, prepuštamo Vas Đuri:
Dragovoljac, hrvatski branitelj, veteran 3.gardijske brigade, umirovljen nakon rata isključivo zbog ranjavanja. Uključio sam se u obranu Republike hrvatske 1991. godine. Do pobune odmetnutih terorističkih bandi i velikosrpske agresije predvođene Jugoslavenskom narodnom armijom na našu domovinu, mirno sam živio i radio u tadašnjoj Republici Sloveniji, u Brežicama i okolici. Nakon višestranačkih izbora 1990. ponadao sam se kao da će nam svima život krenuti u bolji smjer, ali je radovanju ubrzo došao kraj. Započele su pobune srpske manjine u Hrvatskoj, prvo s barikadama te balvan revolucijom, a zatim se dogodio teroristički napad na Plitvicama u kojem je poginuo i prvi redarstvenik Hrvatske policije Josip Jović. Bilo je strašno sve gledati, ali pomislio sam da će iz ovoga pobunjenici izvući pouku te prekinuti djelovati. na žalost, to se nije dogodilo i nastavljene su učestale provokacije, teroristički napadi na policijskim postajama Pakrac, Daruvar i druge. Vidio sam da se sprema nešto veliko. Ubrzo se dogodio masakr 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu selu. To me potaknulo na odluku da se vratim u Slavoniju, u Gašince kod Đakova. Tamo sam se odmah otišao ponuditi na raspolaganje Policiji i tada već postojećem ZNG-u.
Javio sam se tadašnjem zapovjedniku Đakovačke satnije ZNG-a Boži Blaževiću. On mi je rekao da nikoga ne može primiti bez naoružanja, ali da me ima u vidu u slučaju da nabavim oružje. Želio sam i dalje biti aktivan i sudjelovati na bilo koji način kako bi doprinio obrani te sam se priključio seoskim stražama u Gašincima kod tadašnjih organizatora Milana Petrovića „Cileta“, Zdravka Zekea i drugih. Obilazili smo polja i šume, pratili kretanje JNA od Đakova do poligona Nabrđe, sadašnjeg poligona Gašinci. To je trajalo neko vrijeme dok nisam uspio nabaviti kalašnjikov. Ponovno sam otišao do Bože koji me je nakon nekoliko dana preko brata Ivice pozvao da dođem, što sam objeručke i prihvatio. Kako je prolazilo vrijeme, Vukovar je bio u sve većoj opasnosti i okruženju. Nakon pada Bogdanovaca, odlučilo se na očajnički čin da spasimo Vukovar i sve branitelje i civile u Vukovaru. Krenulo se u Proboj za Vukovar. To je bio drugi proboj i posljednji pokušaj deblokade Vukovara. Određen je u noći s 10. na 11. listopada. Moj brati Ivica i ja osobno smo sudjelovali. Proboj nije uspio. Nakon pregrupiranja, svi preostali sposobni za daljnje djelovanje upućeni su u Nuštar koji je bio ključan za obranu Vinkovaca i cijele Slavonije. Zbog velike motivacije i spremnosti na sve, uspjeli smo zadržati Nuštar i ostali dio slobodnog teritorija istočne Slavonije. Početkom 1992. godine neprijatelj se okomio na Bosnu i Hercegovinu, a bili smo prebačeni do Slavonskog Broda i u samu Posavinu u kojoj smo ratovali cijelu 1992. godinu. Najteža godina rata mi je bila 1991., ali ni Posavinu koju ne mogu prežaliti. Tamo sam izgubio najviše prijatelja, kolega i suboraca. I sam sam doživio ranjavanje 26.07.1992. za vrijeme dugog i uvelike uspješnog spašavanja svojih ranjenih kolega i suboraca s prve linije bojišnice. Taj dan su me pozvali da dođem jer ima puno ranjenih. Bez zadrške mislima kako sigurno mogu pomoći, ali i velikom strepnjom nad onim što slijedi, krenuo sam do uzvisine iznad položaja koji je bio napadan svim mogućim artiljerijskim i pješačkim sredstvima. Dokle god sam mogao hodati, moji prijatelji mogli su na mene računati. Došao sam, parkirao auto od hitne pomoći pod brijegom kako ne bi bio uočen te se popeo na brijeg i javio se zapovjedniku. On je pozvao Zlatka Škorića i pitao ga gdje su ranjenici. On mi je pokazao gdje su i prepustio mi da odlučim kako i kada ću krenuti do njih. Procijenio sam situaciju, ali nisam želio čekati. Odjurio sam do auta te krenuo nizbrdo prema položajima. Uslijedila je sva moguća paljba po meni, ali nisam odustajao. Kolege su mi kasnije govorile da nisu očekivali da ću uspjeti doći do ranjenika jer su vidjeli i Maljutku kako ide direktno na mene. U trenutku ju nisam uočio, a jedino Božjom voljom sam ju uspio izbjeći. Kada sam došao do mojih ranjenih prijatelja, nakratko sam se zaustavio, pogledao oko sebe i zaključio što mi je činiti. Morao sam brzo reagirati i okrenuti vozilo kako bih ih pokupio i izvukao. Nažalost, puteljak na kojem sam se nalazio bio je preuzak i morao sam se spustiti još niže prema neprijatelju i pronaći nekakav mostić ili zaravan kako bih okrenuo auto. Tada je u staklenoj eksploziji i uz bolan jauk srušeno jedno stabilno s moje lijeve strane. Taj bolan jauk drveta i tu eksploziju neću nikada zaboraviti. ponekad, kad razmišljam o prošlim ratnim danima, uz mnoge kolege i civile koji su smrtno stradali, pomislim i na užas koji je učinjen i samoj prirodi. U tom trenutku eksplozije uočio sam ten koji me upravo promašio. Nisam imao vremena da čekam drugu granatu, već sam iskočio iz auta. Netom ga je pogodila granata. Moji prijatelji koji su to vidjeli s moje desne strane pomislili su da sam poginuo jer nisu vidjeli da sam uspio iskočiti. Kad sam iskočio, osjetio sam jak udarac u desnu nogu koji me srušio na tlo. U prvi tren nisam ništa osjetio jer je sve utrnulo. Nisam se usudio niti pogledati nogu jer sam se bojao da sam ju izgubio. Kako sam bio svjedok, uspio sam otpuzati do svojih kolega te mi je jedan od naših dječaka priskočio u pomoć. Koliko se sjećam, pitao me je gdje sam ranjen, zatim mi je pregledao nogu i pokušao mi pomoći. Tek tada sam shvatio noga je tu. One me ponovno prestrašio rekavši da jako krvarim i da se boji da ću iskrvariti, što me je podsjetilo na prijatelja koji je '91. bio ranjen u nogu te je iskrvario unatoč tome što mu je pružena mu je prva pomoć. Sve nas je bilo strah, a neprijateljska paljba nije prestajala. U trenutku sam mu istrgnuo zavoj iz ruke, nožem rasparao hlače i nekako zavezao ranu. Nakon nekog vremena došli su naši dečki i izvlačili nas iz tog pakla, što su u konačnici i uspjeli. Hvala im! Na žalost, uz sve žrtve, ipak smo Posavinu vojno izgubili. Nama je to bilo nepojmljivo, ali je neprijatelj bio znatno nadmoćniji, brojčano i tehnološki. To je u konačnici donijelo prevagu za njih u bitkama i konačnoj pobjedi. Nakon teških bitaka i poraza dogodila se operacija Gusar, odnosno bitka za Maslenicu. U njoj sam aktivno sudjelovao u obrani i protunapadu 1.2.1993. Uoči operacije bilo je potrebno hitno odjuriti do Maslenice, odnosno Zadre kako bi pomogli našim kolegama iz 4. gardijske brigade koji su bili iscrpljeni. Trebali su kratak predah kako bi skupili snagu za daljnje bitke. Tada nisam znao da je zapovjedništvo naše 3. gardijske brigade, sa zapovjednikom Zvonkom Zvirotić na čelu, odredilo da će Mladen Kruljac povesti taktičku grupu 3. gardijske, odnosno tzv. ojačanu bojnu koja se sastojala od oko 500 vojnika. Također nisam znao da je Mladen odabrao sve iskusne ratnike za tu akciju. Krenuli smo iz Našica. Dio nas je prebačen helikopterima, a dio je vozila kamione, oprema, ljudstvo, granate, streljivo, topništvo itd. Jurilo se bez spavanja jer je trebalo stići prije svitanja. U Zagrebu smo samo dotočili gorivo, nešto pojeli i nastavili put Maslenice. Vozio sam veliki vojni kamion marke TAM, do vrha napunjen streljivom, i vukao protuavionski trocijevni vrh. Čim smo stigli, odmah smo preuzeli položaje. Bio sam na području Paljuva, na minobacačima kalibra 82 mm i 60 mm. Preuzeli smo položaj i dobili koordinate odakle se očekuje najveći napad. Odmah smo ukopali minobacače i pripremili položaj. Nakratko smo se i opustili jer nismo slutili da već ranom zorom 1. veljače 1993. kreće protunapad. Pred zoru sam ustao, krenuo kuhati kavu i polako se oblačio dok je većina djece ležala i spavala. Osvanulo je lijepo jutro. Ptice su pjevale, a mi smo bili odmorni. Iznenadila nas je jedna eksplozija granate. Pomislio sam da nas četnici provociraju kako bi nas probudili da popijemo kavu, ali za kratko vrijeme je pala druga granata. Tad sam već pomislio da slijedi nešto veliko. Počeo sam se brzo oblačiti, a dečki skakati iz kreveta i također se spremati. Odjednom je zaredao plotun za plotunom. Nasuprot nas bila je jedna kućica bez krova iza koje smo imali skladište granata za tenkove što za minobacače. U tim silnim plotunima i žestokim napadom to skladište je pogođeno. Tada je nastala još veća nevolja jer je izlaz iz kuće bio nasuprot granatama i na njega nismo mogli izaći. Neki su skakali kroz prozore, neki su izlazili kroz vrata, au konačnici smo svi uspjeli izaći i uzvratiti paljbu. Zapovjednik Marijan Dubravac „Duco“ bio je na radiju vezi i stalno nam je davao nove koordinate koje smo gađali minobacačima. Ne znam što i kako se točno odvijalo na cijelom bojištu. Jedino znam da sam donio sanduk s granatama za neki minobacač. Odmah sam ih pripremao i ubacivao u cijevi kako bi što brže djelovali. To je trajalo cijeli dan sve dok nam nije ponestajalo granata i streljiva. Kako sam bio vješt vozač, naređeno mi je bilo da dovezem kamion općine iz Zadra. Išli smo Ante Zeko „Zeka“ iz Piškorevaca i ja. Odjurili smo do Hotela Borik gdje su nam natovarili pun kamion traženog streljiva i granata. Pohitali smo nazad na Paljuv kako naši dečki ne bi ostali bez streljiva. Kada smo se vraćali, već je bila noć. Ne znam koliko je bilo sati. Došli smo do Policijskog punkta u Gajinama i vidjeli neke djece koje smo poznavali. Pitali smo ih što se događa, a oni su rekli sve je palo i da je gotovo. Zeka i ja se nismo dali smesti te smo krenuli dalje. Kada smo se uspinjali prema Podgradini, prema nama je išla neka kolona. Pomislili smo dečki na punktu bili u pravu i da je to kolona neprijatelja. Nije bilo povratka. Pripremili smo puške, a Zeka je pripremio bombe za slučaj da nas počnu zaustavljati i pucati po nama. Ali nije se dogodilo ništa. Dečki su prolazili kraj nas, a na naš pozdrav nisu suvislo odgovarali. Nastavili smo polako i bez svjetala voziti put Paljuva. Kada smo došli na Paljuv, naši dečki su bili gdje smo ih i ostavili, a mi sretni jer smo dovezli granate i streljivo kako bi nastavili obranu. Nakon 10 ili više dana po prvi put mogli bismo otići do Zadra da se tuširamo i javimo svojima u Slavoniji. Zatim nam je došlo pojačanje ili smjena, Mislim da je to bila 2. gardijska brigada. Mi smo nakon 15-ak dana otišli u Slavoniju kako bi sahranili naše poginule kolege i vidjeli svoje obitelji. Za kratko vrijeme ponovno smo se vraćali na Maslenicu, ali tada u punom sastavu, odnosno cijele brigade. Iako smo imali strašno velikih gubitaka, uspjeli smo obraniti Maslenicu. Nakon uspješne obrane, nije više bilo dvojbe ili sumnje hoćemo li dobiti rat ili ne. Nakon akcije Maslenica uslijedile su brojne uspješne akcije koje su dovele do konačnih obračuna Bljeska i Oluje.
BRANITELJSKI CENTAR ZA DRUŠTVENI RAZVOJ
Udruga je nastala zbog jednog jedinog razloga, a to je što se ja nisam našao u jednoj braniteljskoj udruzi? Razlog što se nisam našao je jednostavan mnogi su radili dobre stvari, korisne pozitivne ali nisu radile ono što sam mislio da je najvažnije nisu na dobar način uključivali mlade „uvijek ili većinom stavljali su sebe u prvi plan svoja ili naša prava što ne sporim“ ali moje viđenje i mišljenje je drugačije! Posebno mislim na nas dragovoljce! Zašto smo mi stali u obranu Domovine? Zbog sebe ili zbog našeg naroda i sviju građana koji žive i žele živjeti u našoj lijepoj domovini! Znači stvarali smo državu koja će biti po mjeri čovjeka ili griješim…..? ( moje subjektivno mišljenje )! Često ili vrlo često sam se raspravljao sa svojim i našim kolegama oko toga da li smo ili sjedili na ušima kada nam je naš Prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman govorio: borimo se danas kako bi naša djeca živjela bolje ili im bilo bolje! Što sam ja tada a pogotovo danas razumio na svoj način ( borimo se danas da bi našoj djeci bilo bolje, a ne borimo se danas da bi nama bilo bolje, ili da ne bude sjaši kurta da uzjaše murta ). I tako je krenula moja potraga za udrugom ili možda udrugama koje razmišljaju slično a daj Bože i isto kao i ja? Tako sam tumarao od udruge do udruge sve dok nisam nabasao na Savez obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja SUOZNHB . Kada sam ih malo upoznao i upoznao njihov rad pomislio sam e tu ja pripadam! I tako je to trajalo godinama što je više vremena prolazilo mi smo postajali sve bliže i u konačnici smo postali jedna obitelj, roditelji su izgubili svoje najmilije, a ja nema ni oca ni majku a jedan sam od onih koji je bez razmišljanja ili bez dvojbe krenuo ili stao u obranu naše domovine! Kako SUOZNHB ima previše obaveza oko traženja i brige o roditeljima članicama i članovima te im je sužen manevar djelovanja glede društvenih tema odlučio sam osnovati udrugu i tako je nastao Braniteljski centar za društveni razvoj, (BCDR). Kako bi pokušali djelovati u smjeru kojim sada djelujemo još uvijek ne možemo djelovati onako kako bismo željeli ali znamo i vidimo puno prostora za djelovanje. Što se tiče branitelja mnogi ili većina su riješili svoj status, postoje Veteranski centri koji se isključivo bave braniteljima što je odlično, ali pomoć općenito djeci, s naglaskom djece branitelji koji tek počinju živjeti tu vidimo veliku prazninu i tu mislimo djelovati ful! Želimo svojoj djeci prenijeti vrijednosti proistekle iz Domovinskog rata kroz Škole, kulturu i medije! Što djelomično i uspijevamo ali to je tek početak jer nije dovoljno. Pokušali smo uspostaviti kontakt i suradnju s ministarstvom kulture ali još do danas to nam nije uspjelo što ne znači da se neće raspisati nekakav natječaj na koji bi se i mi kao braniteljska udruga mogli javiti pa možda i dobiti/dobiti sredstva? Vidimo i razumijemo, da su u velikoj gužvi, pretrpani raznim obvezama, što zbog potresa što zbog pandemije…….? Također želimo mladima koji već imaju OPG-e ili ih želite otvoriti na korištenje prilagođavanja i pisanja projekata kako bi se mogli prijaviti na Natječaje koje će raspisivati ministarstvo poljoprivrede i šumarstva kao i druge djelatnosti, znamo kako je to sve što smo zamislili jako opasno pa neki bi rekli i nemoguće obuhvatiti, možda je tako a možda i nije ako bi uspjeli osnažiti Udrugu s kvalitetnim kadrom sve je moguće, ne želimo odustati sve dok postoji mala ili minimalna mogućnost/šansa da još nešto učinimo za našu toliko željenu Domovinu, za našu djecu koja su jedini jamac mogućnosti Države ako im se omogući rad i pristojan život u Lijepoj našoj! Uzalud nam truda, uzalud naše žrtve, uzalud je i stvaranje Neovisne hrvatske, ako samo tuđa djeca budu u nju dolazila po njoj hodala u njoj živjela a naša budu otišla u svijet kako bi tamo bili samo stranci, korisni radnici samo dok mogu raditi i doprinositi tuđoj Domovini, a kada više ne budu mogli raditi i biti od koristi onda nije bitno gdje će umrijeti! možda je tako a možda i nije ako bi uspjeli osnažiti Udrugu s kvalitetnim kadrom sve je moguće, ne želimo odustati sve dok postoji i mala ili minimalna mogućnost/šansa da još nešto učinimo za našu toliko željenu Domovinu, za našu djecu koja su jedina jamac mogućnosti Država ako im se omogući rad i pristojan život u Lijepoj našoj! 
Želim vjerovati da se to neće dogoditi, želim vjerovati da smo sposobni ponuditi mladima nadu, vjeru i napose osigurati im budućnost u hrvatskoj kako nas ne bi sramili i odmahnuli rukom uzalud vam trud svirači?
Udruga Braniteljski centar za društveni razvoj osnovana je 19. svibnja 2014. godine čiji je primarni cilj uključivanje braniteljske populacije u sve aktivnosti društva i zajednice, ništa manje im nije bitno promicanje jednakosti i ravnopravnosti spolova, borba protiv nasilja i diskriminacije, razvoj demokratske političke kulture. , zaštita, briga i izobrazba djece i mladih uz njihovo aktivno sudjelovanje u društvu, promicanje zaštite prirode i okoliša i slično.
Udruga djeluje na području Republike Hrvatske kao i međunarodno, ali s obzirom na to da smo smješteni u Zagrebu, suradnja s lokalnom zajednicom je tako i najveća. Također, Slavonija nas je najbolje prihvatila kroz naše djelovanje a zatim ostali.
Aktivnosti udruge- predavanje u školama, povremeno gostovanje na fakultetima gdje promičemo Domovinski rat kroz kulturu-umjetnost i vojnu psihologiju. Ulaskom u školski kurikulum, želimo potaknuti nove generacije da pronađu inspiraciju u hrvatskoj povijesti, osobito u Domovinskom ratu te kroz neki oblik umjetnosti izraze svoju emociju i talente koji bi im pomogli u njihovim budućim profesijama i tako da im Domovinski rat postane blizak. Naravno, tu ulaze i osobna svjedočanstva hrvatskih branitelja kroz prepričavanje događaja iz nedavne povijesti. Snimamo i kratke dokumentarce, skladamo domoljubnu glazbu, napravili smo i kazališnu predstavu. Posvećeni smo obilježavanjima godišnjica i komemoracija, surađujemo i s Centrom za rehabilitaciju- Organizirano stanovanje CRZ te Klinikom za infektivne bolesti "dr. Fran Mihaljević", vučemo sredstva putem, Javnih poziva ( Natječaja ) Ministarstva hrvatskih branitelja, Grada Zagreba i Nacionalnih zaklada, zahvaljujući dobivenim sredstvima iz EU fondova, putem objavljenog javnog Natječaja od Nacionalne zaklade, omogućeno nam je zapošljavanje jedne osobe na puno radno vrijeme! Kako proteklih godina tako i ove godine javili smo se sada na razne natječaje, Ministarstva hrvatskih branitelja, Grada Zagreba kao i na natječaje Ministarstva rada i psihosocijalne podrške i edukacije. Imamo puno planova ali se neke stvari teže pokreću zbog raznih poteškoća birokratske naravi. omogućeno nam je zapošljavanje jedne osobe na puno radno vrijeme! Kako proteklih godina tako i ove godine javili smo se sada na razne natječaje, Ministarstva hrvatskih branitelja, Grada Zagreba kao i na natječaje Ministarstva rada i psihosocijalne podrške i edukacije. Imamo puno planova ali se neke stvari teže pokreću zbog raznih poteškoća birokratske naravi. omogućeno nam je zapošljavanje jedne osobe na puno radno vrijeme! Kako proteklih godina tako i ove godine javili smo se sada na razne natječaje, Ministarstva hrvatskih branitelja, Grada Zagreba kao i na natječaje Ministarstva rada i psihosocijalne podrške i edukacije. Imamo puno planova ali se neke stvari teže pokreću zbog raznih poteškoća birokratske naravi.

---- nastavlja se ----